Foto: privatna arhiva

Kad sam odlučila da pošaljem medijima prvo otvoreno pismo, koje sam prethodno poslala ministru prosvjete, nijesam se ośećala kao da činim neku veliku stvar. Neka tamo direktorica, neke tamo škole, u nekim tamo reagovanjima, pokazala je da je skroz nepismena. Vjerovatno je ovo trebalo ublažiti nekako, ali, vidite, ja sam nekako umorna od ublažavanja situacije u kojoj se društvo i država nalaze, a koja se može, sasvim realno i objektivno, opisati jednom riječju – dno.

Elem, protiv te direktorice nijesam imala ništa lično, ne poznajem je, a nijesmo, naizgled, u bilo kakvom sukobu interesa. Ona je direktorica škole, ja diplomirana profesorica koja je davno odustala od učionice. Ośetila sam se umorno kad sam pročitala njeno reagovanje, ali ne od nepismenosti i činjenice da žena ne zna da napiše slovo „đ“. Umorna sam od ćutanja, svog, tvog, svačijeg. Žena je nepismena, ali ona stalno nešto govori, piše, reaguje. Ja znam da napišem slovo „đ“, ali ja ćutim. Znam i zbog čega.

Rođena sam u Župi Nikšićkoj. Moj đed po ocu nije ćutao poslije rata, pa je bio na Golom otoku. Majka mi je od slavnih Baletića. Ni Joka nije ćutala, pa je prošla kako je prošla. Nijesam vjernica i ne znam znače li toj tinejdžerki (koja nije dobila priliku da ostari) sve ove ode hrabrosti koje joj sad pjevamo (dok nam ne zabrane). Jasno vam je da sam, kao i hiljade crnogorske đece, odrasla uz rečenicu: „Ćuti, ne zamjeraj se“.

Vaspitana da ćutim – ćutala sam. Još pamtim dan kad me je profesorica na fakultetu pitala „jotujem li“. Rekla sam da jotujem, a ona mi je rekla da me žali. Sat vremena je trajalo to ispitivanje. Nijesam tada ćutala, ali sam se bojala. Ovo se ne uklapa u autorku teksta o slobodi govore, ali – baš sam se tada bojala! To je bio prvi put da sam izašla na crtu nekom. Shvatićete da mi je pozicija bila slabašna – bila sam studentkinja, iz prilično siromašne porodice – bez mogućnosti da odužim školovanje. Profesorica je, sa druge strane, bila uticajna – mada njeni tada nijesu bili na vlasti. Došli su kasnije, ali sam ja već saznala da su svi na vlasti, u svakom vremenu, njeni.

Kratko je trajala ta slast male pobjede, propraćene strahom, i život je krenuo dalje. Teške godine – borba za golu egzistenciju. Podstanarski život koji opominje da je spavanje na klupi sasvim realno, stomak koji je bio češće gladan nego što bih ikome to priznala, teški poslovi, razočaranja. Digla sam ruke – mene više ovo društvo ne zanima, samo neka strana ambasada.

Plan je gotov – čim dođe jesen, prijavljujem se za vizu.

Čim sam poslala pismo koje je, krajnje utemeljeno i na mjestu – bože moj, žena je nepismena i ne može da bude na čelu obrazovne ustanove, moje traume iz djetinjstva i studentskih dana su počele da me opstruiraju. Njeni su na vlasti. Zamjerila si joj se za cijeli život. Njoj, mužu, đeci, roditeljima, stričevima, tetkama. Šta ako je ona kuma tvome šefu? Ili kuma šefu tvoje sestre? Ili kuma doktorici tvoga oca? Možda ima dobru dušu, samo je nepismena? Kako ćeš babu naśekirati, ako sazna? Možda će te kolege gledati kao ludaču?

Da prećutiš? I ovaj put.

Čudno je to. Neopisivo – što čovjeka naćera da učini nešto čega se boji. Misli su mi bile istraumirane, ali je ruka poslala to pismo. Neđe davno sam kod Junga čitala da u svakom čovjeku postoji kolektivno nesvjesno. Sve što se generacijama naših predaka skupljalo – živi u nama.

Uglavnom, nesvjesno je poslalo pismo – svjesno je bilo istraumirano.

Kad nam stranci govore o slobodi govora, oni stalno pišu o tome u kontekstu političkih elita. Misle da se mi bojimo da kažemo nešto zbog njih. Kao dugogodišnji novinar, moram to da demantujem. Najviše kritike u ovoj zemlji postoji prema političarima, državnicima. Njih sve te kritike mnogo ne uzrujavaju – znaju da je svijest naroda potlačena, da se đeca vaspitavaju da ćute i da oni ne moraju da se brinu oko toga. Oni znaju da studenti neće ustati sa svog dojča šta god da se u državi desi. Znaju da će žene ćutati dok im nasilnik ne izbije i posljednji zub. Svjesni su da su i radnici, naizgled žestoki, i te kako strašljivi.

Ovđe ne ućutkavaju vlade i političari – ovđe ućutkavaju roditelji, a đeca decenijama njeguju taj strah. Mi se bojimo svega dok živimo sve najgore što nam se moglo desiti.

Moje pismo, u trenutku kad ovo pišem, nije promijenilo ništa. Ne vjerujem ni da se promjena desila u meni – makar svjesna – da jeste, to bi baš lijepo zvučalo, ali – bože moj – nije. Uvijek, kad budem morala da ustanem i kažem ono što smatram ispravnim – nešto u mom grlu će zadrhtati i razmišljaću o šteti koju činim sebi i ljudima koje volim.

Ali… Možda je to pismo utkano u kolektivno nesvjesno – jedan zalog hrabrosti mom nerođenom đetetu. Zato danas obećavam, više sebi nego vama, ustaću – zbog ljudi koje ću tek da upoznam i zavolim.