Foto: Carolina Campanelli
(S italijanskoga prevela Maria Teresa Albano)
Pamćenje njeguje svoj jezik.
Sa dna, slogovi preplavljuju
nezakopane stvari koje još uvijek imaju značenje
iza neizvjesnog praga vidljivog.
Postoji ime koje ne možeš zaboraviti:
živi i mrtvi ostaju nepodijeljeni
u pogrešnom razumijevanju neprekidnog vremena.
Život biva zatrovan, istrajava.
*
Može se ispričati priča:
razbiti dijafragma, zamisliti vokativ.
Dozvoliti da riječi teku kao da pupe,
kao da hitno žele da kažu:
tako je bilo.
Duga svjetlost maja, krstovi bez iskupljenja,
drugi život koji ti ne pripada.
Tako je bilo.
*
Početi od slike.
Znati da ništa neće preokrenuti traku, da će sjutra
drugi stanodavci zloupotrijebiti polusan,
meditaciju unutar vozova.
Slika se opire.
Zabluda da se tijelo obnavlja,
da se čuva poredak predmeta
sjećanje na telefonski poziv.
Jezgro jedva očuvano:
lozinka univerzalnih znakova, korijen.
Možeš primijetiti svijet.
*
Stigli su dani zaraze.
Beskorisne pobune, izgubljeno sjeme, tragovi bez
svjedoka. Blagoslov samo za one koji su već spašeni.
Prisiljavanje da se daje oblik praznini koja je već
bila izgubljeni prostor. Tijela koja se mogu zamisliti u tišini
pjesme i života. Onaj koji nema pse pita se
da li psi prepoznaju smrt kada postaje sumnja,
najava.
Ipak je to možda bio samo crni dan kao i svaki drugi.
Svi sa hrpom riječi i iznemoglim
tijelom, stojeći između hiljadu vatri.
*
Sjećaš se da živi odlaze:
raskomadani zidovi, stvari, naslage,
prašina prikovana za svoju tišinu.
Ipak, jedan znak istrajava, vraća se niz vodu,
pogađa prostor kojeg tamo nije bilo:
ponovo otvorena stranica, fusnota
stara skoro vijek,
misao koja i dalje opstaje
kao u fotografskom negativu, kao fosil.
*
Venecija, Moskva, neki Hercogov film viđen prije godinu dana ili bilo koje platno Gvida Renija kome se divimo tokom izložbe čak i ako ih se uz napor prisjećamo, ne proizvode jasnije i svjetlije slike od onih koje stvaraju rascjepkani i neuređeni snovi, koje je nemoguće datirati. Snovi, čije se, međutim, određene sekvence iznova ponavljaju u dnevnim okolnostima i u uslovima pune budnosti, kao da iz stare fascikle slučajno izviru dokumenti o kojima se odavno ništa nije znalo.
*
Oktobar se bliži kraju. Želio bi da napiše priču koja nije priča: želio bi da obriše strahote velegrada, zamišlja da to uradi pišući fiktivnom primaocu pismo u kojem će mu objasniti da više ne želi da živi u beznačajnoj i izolovanoj zemlji, jer samo nelagodna prostranost metropole može da spasi od ćutanja i pomirenosti. Možda neće pisati nikakva pisma niti bilo kakvu priču.
Pronalazi kratku utjehu u kafiću na željezničkoj stanici, u jednom modernom kafiću. Djevojka se upravo hvata u koštac sa elektronskom cigaretom. On je pogleda, ona na trenutak uzvraća. Minut kasnije ona ljubi svog muškarca, još uvijek držeći u ruci elektronsku cigaretu. Tri sredovječna Kineza govore sa žarom. Glasovi se preklapaju. Podsjećaju ga na zvuk gudačkog kvarteta savremene partiture – kakofonične, poligonalne. Miris koji ne prepoznaje odmah ga vuče u sakristiju njemu poznate crkve, u iščekivanju razgovora ili vjerske službe. Prije mnogo godina. On već nešto piše, beznačajno. Za neuspjeh je potrebna hrabrost, misli on.
*
Čitala je novine Il Messaggero bez naočara, sa devedeset godina –
ponosno kaže za svoju majku. Drugi klima glavom,
žali svuda za njivama, za porodicama sa osmoro djece,
za stvarima kakve su nekada bile.
Treći ih prekida – Lina je bila moja rođena sestra–
i mislim na ovaj grubi jezik, utemeljen u korijenu, u tijelu.
Ovaj jezik koji je i moj.
*
Pognuta i dostojanstvena starica se osmjehuje.
Pruža ruku, širom otvara šaku.
To je svemir koji jedva diše.
Na suprotnom trotoaru,
pobjeđuje mađioničar koji lebdi
u ritmu uspješne pjesme.
Nepokretan, učestvujem u insceniranju:
anonimno neprikladno pojavljivanje,
prepreka stabilnom mehanizmu
svijeta, njegovoj neljudskoj ravnoteži.
Onda se ponovo sjetim Rilkeove stranice o Rodenu
i ideje da se ono što držim u ruci
i stiskam na kraju ponovo sastavlja
sa mnom u novu figuru.
Dakle, sve ovo što dodirujem
nije strana materija:
zatvorenih očiju sve postaje prah, viđenje.
*
Postoje stvari koje ti ne mogu reći.
Mogao bih da ti dam ime,
da ti pokažem stvari u prostoru koji pripada svima,
da ti izdvojim riječi koje se ne razlikuju od drugih već tebi poznatih.
Ipak, ime pod kojim te držim je znak
koji tone i gori.
Vrhunac, tajna.
Ne mogu ti reći moja jedina netaknuta figura,
moj krst, moj skriveni jezik.
Ne mogu ti reći tijelo
koje mi se još uvijek opire,
tijelo koje nije duh
već potresena zemlja, meso širom otvoreno.
*
Mjesto gdje se sve rješava mora bitimetafora,
most – to je ono što ti misliš,
smrvljen bombom na auto-putu,
pokušavajući metafizički bijeg –
ali svijet ne poznaje tvoj jezik,
stvari jednostavno tako stoje.
Znakovi u inkunabulama, oblici nedostatka.
