Foto: ISK
Živost jedne književne scene nikad ne zavisi od broja prodatih primjeraka knjige, već od toga koliko se o djelima koja joj pripadaju govori u javnom diskursu. Kupovina knjige je stvar navike, a u Crnoj Gori, bezmalo i u cijelom svijetu, knjiga u koricama je postala zastarjela forma. Zato je jeasno da popularnost poezije na digitalnim platformama raste, kratka se priča konzumira više od romana, a potpuno je porazno to što cijeli svijet guta kratke odlomke i citate, nesvjestan cjelina iz kojih su izvučene.
Uprkos trendovima, knjiga još uvijek nije izgubila značaj makar za istinske čitaoce i za autore koji se i dalje bore da ono na čemu rade mogu da objave u fizičkom obliku. U posljednje tri godine u Crnoj Gori objavljen je niz vrlo moćnih, sugestivnih i tekstova, esejističkih knjiga i iznjedrilo se nekoliko pjesnika od kojih ćemo tek dobiti kapitalna djela. Svi ti autori su misionari svoje vrste, a zajedničko im je nezadovoljstvo svijetom koji se praznjikavošću i površnošću šepuri u realnom protoku vremena. U ovoj panorami crnogorske književnosti izdvajamo nekoliko knjiga koje je grijeh zaobići.
PARAGON – Aleksandar Bečanović
Roman Paragon crnogorskog književnika Aleksandra Be¬čanovića spaja živog autora i mrtvog pisca da bi ot¬krio tajnu stvaralačkog postupka – iznutra. Od zbunjenosti, premotavanja filmova, preispitivanja, početne zabrinuto¬sti, istraživanja, sve do poistovjećivanja sa junakom svo¬je knjige, uključujući i pregovore u kojima jedan pisac ne može doći do riječi – sve to prethodi kvalitetnim koricama i u stvarnom životu.
Ne bi trebalo priču Stvarno prava stvar Henrija Džejmsa po¬smatrati samo kao prototekst na kojem se gradio Paragon, iako je riječ o svojevrsnom oslanjanju, indiskretnom ali ti¬hom dijalogu i omažu kakvom bi sujeta jednog pisca potkresala krila upravo zato što je učenik, nije suvišno nagla¬siti, nadmašio učitelja. Motivacija je učinila svoje i dva će se teksta bespoštedno vezivati jedan uz drugi na Bečanovićevu štetu, bez obzira na to što je u načelu on svog mrtvog Jakova Martinovića oblikovao s više poštovanja i ostavio ga na ivici snatrenja. Uostalom, Bečanovićev narator i sâm piše djelo na temelju tuđih zapisa, pa u simboličkom smislu imamo savršenu posvetu unutar posvete.
ANTONIJE NAPUŠTA BOGA – Andrej Nikolaidis
Cijeli roman Andreja Nikolaidisa Antonije napušta Boga je dijalog sa tradicijama, okolnostima, politikama, sjećanjima, životom i smrću. Njegov junak nikad nije ličio na svog autora toliko kao u posljednjem romanu koji je objavio; zato svako poglavlje kao da je posebna epizoda u nizanju dana, protoku informacija u okviru kojih studiozno, s konstantnim asocijativnim koncima oko prstiju, samog sebe otkriva tamo gdje, u dugoj spisateljskoj karijeri, nije još uvijek. Posebno je takvo osmo poglavlje koncipirano kao dnevnički zapisi. Nijesu to Nikolaidisove rutine koje nam ne dozvoljavaju da se udaljimo od pisca, već stavovi koji bi se i u izmijenjenom režimu događaja, izmišljenih ili ne, jednako reflektovali. Prave radnje, ili bolje rečeno akcije – nema. Smjenjuju se ironija, sarkazam, prezir, nostalgija, bijes i srdžba sve dok ne definišu konačno stanje kao skup izazova i iritacija unutar kojih ćemo pokazati jesmo li ljudi ili smo „plesač“. Ova aluzija na jednu pjesmu („Human“ benda The Killers) nije slučajna, jer uz knjigu/roman „Antonije napušta Boga“ ide i posebna muzička lista na Spotifaju koja prati priče o smrtima slavnih muzičara. Sve one kao najmanji zajednički imenilac imaju otpor, iako se najčešće slučaj završi predajom.
MORBUS MUNDI – Sonja Ražnatović
Ono što, bez presedana, čovjeka natjera na preispitivanje sopstvenog postojanja i odnosa sa okolinom jeste suočava¬nje s bolešću. Koliko god bio sebičan i sebi dovoljan, kroz bolest ne želi da prolazi sâm i smrt ne želi da čeka u samoći.
Jedna takva priča o preokretu koji je uslijedio nakon loših vijesti iz ljekarske ordinacije opisana je u romanu Morbus mundi Sonje Ražnatović.
Ona je stvorila junaka kojeg u isto vrijeme osuđujemo zbog kalkulisanja u braku koji se pretvorio u formu bez suštine i žalimo zbog sistematičnog izlistavanja svih gre¬šaka koje su do takvog odnosa dovele, a koje tek u strahu samom sebi priznaje.
Krivice nikad ne dolaze same. Dok se bavi nedostatkom komunikacije iz dva ugla i površnostima koje su bile jedva uhvatljive u pokušajima da se živi rasterećenije i s ubjeđe¬njem da ono drugo pravi problem u uspostavljanju harmo¬ničnih odnosa, Ražnatović ne zauzima strane. To umnogo¬me olakšava čitanje ovog romana i dozvoljava čitaocu da sam procijeni štetu i sačeka kraj.
Par u ozbiljnim godinama, ali ne i kritičnim za novi poče¬tak, posebno jer se radi o porodici bez djece, povezuje se beskompromisno s jednom prednošću – oni izbjegavaju za¬mke prvih sastanaka i poznaju se odlično.
ŠAMARANJE – Stefan Bošković
Niti jedan psihološki pravac fetišizam ne posmatra kao po¬seban, dubok i specifičan odnos iz kojeg se može zaliječiti ono što je, u prvom redu, do odnosa i dovelo. Samim tim su fetiši, bez te saosjećajnosti, samo dio spektra relacija koje se osuđuju bez razmatranja. Ono što prost narod nazove bolešću. I psihologija, uglavnom.
Roman Šamaranje Stefana Boškovića skoro da je veličanje takvih relacija, zaokružena priča o uzrocima i posljedicama koje proističu iz neostvarenosti, dosade, nepreciziranih že¬lja, previše razmišljanja i nekatarzičnih susreta koji uvijek započnu obećavajuće. Na kraju, i roman o pornografiji kao takvoj, no o tome se dosta govorilo onda kada je objavlje¬no prvo izdanje romana i kada su mišljenje o njemu imali i ljudi koji ga nijesu pročitali. Suština ne mora uvijek biti u onome što je dominantno. Istina je da Šamaranje narušava koncept u kojem crnogor¬ska književnost razglaba o ratovima, politici, ljubavi, ne¬razumijevanju i predrasudama, i prava je sreća što je novo izdanje ponovo skrenulo pažnju na ovo djelo.
POD OBA SUNCA – Ognjen Spahić
Kretanje krivice kroz prostor i vrijeme možda nije vidljivo golim okom, ali Ognjen Spahić je u svom romanu Pod oba sunca uspio da je prikaže kako raste, kako nadrasta samu sebe, kako se goji iza ćutanja i gnoji iznutra ka spolja. Ta krivica je utkana u sva četiri perso¬nalna medija koja grade, svojim sjećanjima na začetke ne¬lagode i njenim realizacijama u nekom književnom danas, ovo izuzetno čitljivo djelo, nabijeno tenzijama i suspregnu¬tim željama.
Krivica je kolektivna kada su u pripovjedačkom fokusu de¬vedesete, u ovom konkretnom slučaju logor u Morinju i rat u kojem je svak komad grijeha položio na tlo toliko tvrdo da grijeh ne može potonuti. Krivica je individualna u pri-hvatanju preživljavanja bez intervencija, odnosa bez uzaja¬mnosti, pretpostavki bez konsultacija. A junaci Spahićevog romana su u svakom trenutku svjesni svog udjela u mizeri¬ji onog drugog, iako se krivicama prebacuju kao pernatim lopticama za badminton.
INTIMUS – Tijana Rakočević
Tijana Rakočević piše kao da je svaki dan jedno slovo, ubjed¬ljivo i gusto, neodvojivo od drhtaja, kao da čitaoca sve vrije¬me, vrhom šestara, ubada i podsjeća da se ne smije opustiti. Ona i ne piše, već kreira paralelne stvarnosti za one manje srećne (u okviru konteksta), koji iz svog mraka nikad nijesu zakoračili u tuđi. Ona postaje Luiz Glik umjesto Luiz Glik, posljednji Džonatanov dah ili travka sijena prvo u ustima jedne koze, a zatim u ustima jedne žene; ako tako treba – duvan među prstima, samo da čitaocu ne dopusti izlazak. Ona ne traži dozvole i izgovore, ne odobrava polovičnost jer, ako ti se čita dopola, čitaj deklaracije na kozmetičkim proizvodima; to je priča i živa je samo dok je oboje dišemo – rekla bi da nije sve već rekla.
Zbirka priča Intimus je, bez imalo dvojbe, najbolja i najjez¬grovitija proza objavljena posljednjih godina u Crnoj Gori, potpuno drugačija od svega što smo čitali, sva od sitnopo¬teznih zapažanja i duboko promišljenih situacija u kojima se ne bismo snašli da autorka za nas ne iscrtava mapu.
METRIČKI SAVRŠEN TROMB – Andrija Radović
Da bi kreirao svoj poetski prvijenac pod nazivom Metrički savršen tromb, Andrija Radović je izabrao minimalizam i svedenost, igru riječima i okolnostima koje provlači kroz iglene uši (andrićevski spretno, ali ne i andrićevski široko), zabadajući u bolesna tkiva društva sitne čiode tek da stavi do znanja da vidi, da zna, ali ne nužno i razumije. Iz tog nerazumijevanja se rađa bunt, potreba za reagovanjem, poetski otpor.
Ova poezija nije samo impuls, već pažljivo kon¬struisanje utisaka i zaključaka koji će se nakon procesa „odlivati“. Nije slučajno ta riječ dominantna u naslovnoj pjesmi. U neprestanom dijalogu sa svim i (ne baš) svakim, Radović je neposredan, ali ne i nepristrasan; svaki atom svog bića uglavljuje u estetiku, ali i u etiku. On je preispitivač i (sre¬ćom) ispitivač. Njegova dekonstruktivnost je angažovana da bi čovjeku sličnom sebi (i sebi) omogućio malo prostora i mnogo besmrtnosti. Radović piše ovu poeziju ne za one koji ne žele da čuju sad, već za potencijalne buduće koji će možda htjeti. Zato je izabrao hladnoću, poput reportera sa sugestivnim glasom koga je zapala ta neprijatna dužnost da prenese poruku i dozove pameti.
ANTIEVROPA – Vasko Raičević
Poetski putopis je kao forma sve zastupljeniji u savremenoj književnosti, ali Antievropa Vaska Raičevića ide korak dalje. Umjesto samo po opipljivim pločnicima gradova, autor či¬taoce vodi i na putovanje kroz njihove književne varijante. Antievropa tako postaje odrednica za sebe, prostor sagra¬đen od najmanjih zajedničkih imenilaca izvučenih iz zbira nekih od najkvalitetnijih tekstova koje je evropska književ¬nost ostavila za sobom i skup autentičnih utisaka koji nam otkrivaju novu, lirsku stranu njenog autora.
Lirika i Raičević stopili su se prirodno, kao da je pjesnik dugo čekao da dramaturga pomjeri u stranu. Ipak, radi se o hibridnom djelu, koncipiranom kao poema s prologom, epilogom i poglavljima, sa pojmovnikom na kraju. Narativni ton je uspio da održi pažnju, a konstantne digresije i pozi¬vanja na prototekstove poslužili su kao povod da se čitalac angažuje tokom čitanja.
Protagonista Antievrope je turista u bukvalnom i metaforič¬kom smislu, hodač, opservator, upijač tuđih navika i običa¬ja, načina razmišljanja i odnosa, ali i onaj koji sve vrijeme upoređuje i postavlja teze.
PO MLIJEČNOM PUTU ZAJEDNO – Tijana Radulović
Neobičan je poetski svijet Tijane Radulović, ne samo zato što uspijeva da vješto upakuje surovu socijalu u ritmične cjeline, već što postiže da bude i osjetljiva na impulse, zabavna i strogo realna u isto vrijeme.
Njena druga zbirka Po mliječnom putu zajedno ima vrlo neobičan koncept, s naznakama ciklusa u obliku poetskih minijatura, poentama koje se nekad i u naslovima pojavljuju, a ne samo na kraju, i ironijom iz koje proizilaze sva emotivna i srodna stanja. To je, u najkraćem, onaj šećer koji se pomiješa sa gorkom pilulom da bi se lakše progutalo sve što sistemski napada osjetljive faze spoznaje svijeta i pretpostavke da kroz njega moramo da prolazimo s jednim okom otvorenim. Poezija Tijane Radulović je ono što ne bismo smjeli, ali ipak ćemo nazvati, predvečerjem novog crnogorskog socrealizma.
