Foto: Tone Stojko

I

Parrhesia: parezija.

Držim da je to riječ koja presudno određuje pitanje slobode govora u Crnoj Gori.

Riječ je, očito, starogrčka. Stare riječi, izgovorene na brdu, najduže odjekuju dolinom u zemljama koje su, na neki način, još uvijek antičke. Crna Gora, moguće, to više nije. Ali je bila. U svakom slučaju, ja vjerujem da ona i dalje jeste ono što je bila: makar u smislu da nije nestala svaka mogućnost kako bi to ponovo mogla biti.

Ono što važi za novac ne važi za krv. Bjesomučno štampanje novca vodi u hiperinflaciju, a ona, opet, vodi pojeftinjenju novca. U Crnoj Gori je proliveno mnogo krvi. Ali krv zbog toga nije postala jeftina.

Krupni kapital krv drži jeftinom. A novac je rado proliva. Jer se on tako, njome zaliven, brzo umnožava.

Crna Gora nije bila bogata zemlja. Falilo je svega: pa i novca. Pa ipak, Crna Gora je zemlja u kojoj ljudi govore: sve što možeš platiti novcem, jeftino je.

U Crnoj Gori, dakle, nije važio zakon ponude i potražnje. Ono čega je malo, skupo je? Ne i u Crnoj Gori. Novca nije bilo, no bio je jeftin.

Jedna od stvari koju nisi mogao platiti novcem, dakle jedna od skupih stvari, bila je riječ.  

To, skupa riječ… To je parezija.

Foucault uzima primjer koji navodi Plutarh, čiji tekst govori o onome što su Dioniziju, sirakuškom tiraninu, rekli najprije Platon, potom Dion. Platon pred tiraninom govori o vrlini, što ovoga razbjesni, pa filozofa pita: što ti tražiš ovdje? Platon odgovara: tražim dobrog čovjeka, aludirajući, jasno, da ga u moćniku nije pronašao. Dion, pak, Dioniziju saopštava da je gori od prethodnika na čiji je tron sjeo, rizikujući pritom vladarevu milost i privilegije koje uživa na dvoru.

Dok Platon odlazi sa Sicilije, Dionizije svojim ljudima izdaje naređenje da ga uhvate i predaju u roblje jer, kako primjećuje tiranin, filozofu tako uzvišenog duha neće smetati lanci koji ga vezuju za zemlju.

Parezija je, dakle, slobodan, istinit govor. Ali ne bilo kakav istinit govor. Parezija nije pedagoška metoda, iako podrazumijeva i odnos u kojem učitelj učenika uči istinitom. Ali takođe podrazumijeva da učenik učitelju kaže istinu, ono zbiljsko, o sebi.

Ona, parezija, nije navođenje na istinu. Nije poziv na dijalog, niti za cilj ima edukaciju. Parezija je incident: to je govor koji nije izgovoren iza maske, niti poštuje masku onoga kome je upućen, onoga ko je (sve)moćan: to je govor koji je bačen u lice, stoga će biti shvaćen kao izazov i uvreda. Parezija obično izaziva srdžbu, u kojoj onaj ko odgovara na udarac istinom napušta logos i pribjegava nasilju.

Parezija je, dakle, specifičan način govorenja istine. Podrazumijeva da to što je  istina saopštena ima ozbiljne posljedice po onoga ko je izgovara – i da on to zna. Ona podrazumijeva rizik za govornika, koji uključuje i smrt. Tu se, drži Foucault, nalazi ključ parezije.

II

Dva su dakle osnovna elementa parezije:  istina i opasnost. “Tamo gdje prebiva opasnost, raste spasonosno”, pisao je Helderlin. Tamo gdje prebiva opasnost raste istina, a ona oslobađa, dakle spašava – dodajmo ovom prilikom rečenicu kakvu bi konstruisao AI kojem su zadati parametri “Helderlin+Hrist”.

Parezijast je neprekidno u opasnosti: da izgubi prijatelja, posao, društveni ugled, šansu za napredovanje. U društvima kakvo je bilo crnogorsko, u kojima je bilo uvijek podne, pa je sve bilo kristalno jasno a stvari i ljudi nisu imale sjenku u kojoj bi se mogao skriti – nasuprot društvima sutona i dugih sjena – biti parezijast nosilo je opasnost od nenadoknadivog gubitka.

Istina je incidentna. No parezijast za njom ne poseže incidenta radi, nego zato što drži da je ona vrhovno načelo.

Parezijast je suprotnost pijanom čovjeku koji nehotice izgovara istinu. Pijani istinu zbori zato što nije svjestan – pa ni posljedica – dok parezijast govori baš zato što zna posljedice, no strah od njih ga ne dotiče.

Recimo ovako. Vaš dobar prijatelj je pijan. Prilazi vam i vrijeđa vas. Saopštava vam da vas prezire, da osjeća mržnju prema vama – mržnju koju ste zaslužili postupcima koje vam, čak i one iz najdalje zajedničke prošlosti, nabroji i opiše sa, pomislite, nadljudskom preciznošću uređaja za prismotru. Sutradan, ponovo vam prilazi. Oprosti mi, bio sam pijan, kaže.

Za šta se vaš prijatelj zapravo ispričava? Ne za ono što misli i osjeća, nego za to što je rekao ono što misli – za to što je istina, pod dejstvom alkohola, probila prezervativ društvenih konvencija. Izvinjenje, ono koje stiže nakon pijanke, izraz je spremnosti onoga ko se izvinjava da opet prihvati simbolički poredak društvenih odnosa. Poziv je to, ujedno, da isto učinite i vi. To je zahtjev da odbacite očigledno: da, on o vama rečeno doista misli. Hipokrizija je u samoj srži takozvanih dobrih međuljudskih odnosa. Hipokrizija je i u samoj srži našeg svakodnevnog praštanja: obično praštamo ono što nam je učinjeno, tako što uspijevamo da ignorišemo temeljni razlog zašto nam je to učinjeno. Čak i ako praštamo sa pozicije hrišćanina, praštamo sa punim znanjem da postoji konačna, najviša instanca, naš Bog, koji će još jednom razmotriti zahtjev za oprost. Praštamo, k tome, još i sa punom sviješću da moramo praštati da bi nam bilo oprošteno – da bi ishod procesa u kojem se nama sudi bio povoljan po nas, moramo osporiti vlastite ingerencije u procesu u kojem mi sudimo i stvar prebaciti na Vrhovni sud. Praštamo sa punom sviješću o postojanju nebeske Banke grjehova u kojoj će svaki grijeh biti zaračunat. Naši interesi u Banci grijeha čine nas suštinski nesposobim da praštamo: jedino Bog može praštati, jer jedino je njegova bezinteresna Milost. Naša milost nikada nije bezinteresna, otud ona i nije milost.

Parezijast se ne ispričava na istini. On ne računa na milost. Parezijast je neprijatelj hipokrizije, neprijatelj svake vrste laži. “Od laži se gradi poredak u svijetu”, piše Kafka. Iz čega proizilazi da je parezijast neprijatelj svijeta. A svijet prema svojim neprijateljima nije nježan.

Baš kao što parezijast nije nježan prema svijetu. “Ako je svijet protiv istine, ja sam protiv svijeta”, rekao je Atanasije Aleksandrijski.

Ako je u istorijskim okolnostima i kulturnim specifičnostima Crne Gore moguće pronaći razloge koji su porađali pareziju – otkud ona u Crnoj Gori danas? Zašto reći istinu znači dovesti se u opasnost u zemlji koja je formalno demokratska i u kojoj već decenijama nema takozvanog “jednopartijskog jednoumlja” i cenzure? U zemlji, napokon, koja je dio vremena nakon-istine.

Odgovora je više. Nove crnogorske vlasti tek su formalno – pa i to jedva – demokratske. Kritika režima je formalno dekriminalizovana, pa ipak – Premijer svoje kritičare neprekidno kriminalizuje, proglašavajući ih plaćenicima organizovanog kriminala. U tome je nemoguće ne prepoznati bijednu varijaciju prakse totalitarnih režima čiji su kritičati po pravilu bili proglašavani “stranim plaćenicima”.

U zemlji u kojoj vlasti otvoreno kriminalizuju kritičke medije, zastrašivanje i gušenje slobodnog govora svakodnevna je praksa. U “novoj Crnoj Gori” sve je pod partijskom kontrolom: od zapošljavanja do medija. U kojima ne samo da nema mjesta za one koji govore slobodno, nego su takvi izloženi linču i permanentnoj hajci.

Vlasti čine sve da slobodni govor svedu na incident. Pa ipak… Uvijek će biti onih koji će reći: ako je vlast protiv Crne Gore, ja sam protiv vlasti.

III

Parezijast ne uživa u ustavom garantovanim slobodama, nego slobodu uzima. Za razliku od poslušnika, koji je vođen načelom koristi, ona/on je vođen/a istinom kao etičkim načelom.

Benjamin Constant, polemišući sa Kantom, konstatuje da »moralno načelo, na primjer, da je reći istinu dužnost, ako se uzme apsolutno i izolovano, učinilo bi svako društvo nemogućim«. I dodaje da bi, prema Kantu, čovjek kod kojega se od ubica koji ga jure sakrio njegov prijatelj, ukoliko bi ubice upale u njegovu kuću, i upitale ga krije li svog prijatelja, imao dužnost da kaže »da«, jer bi laž značila zločin prema istini kao apsolutnoj vrijednosti.

Kant, koji zapravo nije naveo primjer koji mu je Constant pripisao, u svom odgovoru rekao je da, čak i u tom slučaju čovjek bi trebao reći istinu, i nastavio objašnjavati kako je jedino etičko djelovanje ono u kojem udjela nema »subjektova patologija« – njegovi interesi, naklonosti i dobit. Kantov minimum etičkog djelovanja praktično je neostvariv. Jer minimum je ujedno i maksimum: nema djelimično etičkog čina. Za svu sivu zonu djelimičnog, tu je moral, kojim se dogovorno definiše kada je i pod kojim uslovima društveno prihvatljivo neetičko djelovanje. Otud je demokratski poredak, koji sebe definiše kao najmanje loš od svih, kao poredak konsensuza, transparentnosti, kontrole i sredine, ravnodušan prema etičkom (ko još danas može reći razliku između etičkog i fat free: i jedno i drugo tek prodaju – tako je moguće kupiti etičku odjeću ili kafu) koje stvari uvijek zaoštrava a sredinu cijepa i vuče ka krajnostima.

Naši zahtjevi za istinom čvrsti su i principijelni, sve dok istina ne zaprijeti da naudi našem komforu, našim prijateljima, rođacima, naciji, državi, ideološkoj istini… bilo čemu do čega držimo. Nju, istinu, nekako uvijek očekujemo od drugih, dok mi po pravilu imamo takozvane više razloge zbog kojih suspendujemo istinu koja bi mogla nauditi našoj stvari. Od drugih očekujemo da, kao Aristotel, vole Platona, ali još više vole Istinu. Mi, pak, imamo svoje razloge zbog kojih ćemo se ponašati kao neko ko je prijatelj istine, ali još bolji prijatelj svojih prijatelja. Kada stvar dođe do nas, nekako se ispostavi da je, šta da se radi, ne samo neisplativo, nego i nemoralno biti etičan.