Foto: privatna arhiva
Omladina i starost u Crnoj Gori, danas, najugroženiji su dijelovi populacije. Prvoj su mogućnosti nikakve, druga ne može više da radi. Prvu nije strah jer misli da nikada neće ostariti, drugoj je zaludu da pjevuši: „Pitaće te starost, đe ti je bila mladost.“
Bio je jedan od najboljih svršenih studenata mašinstva, davne 93-e. Vratio se u svoju varoš sa diplomom inženjera, s najboljim namjerama i beskrajnim željama da svom zdravom biću dadne forcu. Da uspije u životu dokraja.
Čekao je tri godine posao na berzi rada. U međuvremenu se oženio i dobio dva sina. Obližnja Solana, čiji je i stipendist bio, tonula je u mrtvo more zlokobne tranzicije. Solani je, umjesto inženjera mašinstva, trebao poslušni i nafigani stečajni upravnik i sezonski sakupljači soli, na određeno vrijeme. Neka spodoba iz daljine imala je drugačije planove sa jedinom fabrikom soli u nas.
Inženjer je imao nekoliko ponuda iz inostranstva koje je odbio. „Volim Crnu Goru, njoj i svojoj porodici hoću da se posvetim, samo ovdje dišem slobodno.“ Bilo je izvjesno da diplomom može samo mahati kao kineskom lepezom, pa se naš momak okrenuo okućnici. Živio je u zajednici: Đed, Baba, Sestra – neudati invalid, Otac, Majka, Žena i dvoje djece: Srećko i Branka.
Sazvao ih je jedne večeri oko ognja i – o svemu su se dogovorili. Bilo je to na Badnje veče, 1998. Do ponoći su sjedjeli na škanjiće, u milju se gledajući. Pekli kestenje i umakali orahova jezgra u bagremov med. Baba je na pjadeli iznosila priganice, pune mirisa maslinovog ulja, Đeda su zadužili da bukarom vina dežura od pojate do kužine. U ponoć Otac je uzeo levor i sa dvorišta jednim hicem dočekao Hristovo rođenje. Mili Bog se na to, da ga famelja ne vidi, spustio sa nebesa i, oslonjen o stablo masline, smješkao na slavljenike. Đed je s briskulinom pošao da sa greda ošega faše ‘suvoga’, a Baba je, mrseći kroz nos svoje poborske gatalice, bacala u oganj lišće lovorike. Majka je na spicu, više žara, vrtjela kobasice, a đecu su poslali na koćetino polje. Otac je sa kotura rumetina rezao žuti hljeb. Razgovarali su tiho, a smijali se gromoglasno. U svemu se nađoše bez primjedbi: poslije Nove Godine krenuće svi da rade na jednome, bez žalbe i prigovora, napredak mora doći kad su svi na jedan vagan i jedan takulin. Đed je dodao: „Kad stanemo na čvrsto, onda ćemo se dijeliti. Krvnik jedva čeka da se porodica poskube međuse. Dako do tada i ovaj kastig narodnji pasa.“
Sve imanje staje u stotinjak rala, a svaka stopa uredno obrađena, pod konac. Otac i Sin na đardinima, Majka posluje oko živoga. Đed, iako je uvatio devedesetu, srkom rakije dan otvara, uzima kosjerčić i ide s kozama na goropas. Baba, zgrčena, s dušom navr’ nosa, ma se ne žali – vazdan mota kuđeljom. Žena, suva kao košet, a nemirna kao jare, iako noseća sa trećim podno srca, smije se kad joj se plače, a ćuti kad bi trebalo što da reče – kad joj je što krivo sačeka da to čovjeku kaže kad legnu. Drva, za ogrijev zimi, naslažu pod šufit tokom ljeta, u lipnju isplaniraju što ih čeka iza listopada. Svemu način i vrijeme.
„Vidiš kako su mi studije valjale. Nemamo praznih hodova, sve je naše trudbeništvo, brate slatki, iz matematike izišlo“, veli mi Gazda, dok mi pokazuje novi, njegov način rezidbe i poveza loza. Namilim se gledajući njihov trud i slogu, malo mi nedoumica ostane za olovku. Sve što moj komšija i prijatelj organizuje na „svojoj carevini“ zasnovano je na praktičnom, na volji da radi i čuva zarađeno, bez crnogorske sujete i velikih zanosa. Uporno radi i svemu zna pravac jer je mučenik svijetloga lica, ali s punom kućom i pravoga druma koji vodi rijeci koju smo nekad zvali „blagostanje narodsko“. On je sa svojima odlučio da ne politizira već proizvodi i troši manje nego doprinese. Skroman i objektivan građanin zemlje o kojoj vremena nema da raspreda, jer joj pripada. Naš Patriota.
(pričicu posvećujem čitateljki koja me poziva da ne tugujem. Evo – ne tugujem! Ali se nadam)
SIN CRNOGORSKI
(alegorija)
Bi u oca domaćina sin rasipnik, propalica. Koliko mudrosti i samoodricanja bješe u starcu, toliko, i više od toga, lakovjerstvo i nehaj stanovahu u njegovom jedincu. Otac je sticao, grčio se i nadu polagao u nasljednika. Kome se reda znalo nije. Zaludu prijekori, molbe i zaklinjanja. Spleten lošim društvom, naivan i ovisan o braći po nehaju i rasipništvu, runio je očevu stečevinu, tanjio mu živce i utrobicu rastakao. Kuni ne kuni, ne bi vajde.
I ne sjeća se kad mu je žena umrla, toliko je to davno bilo. Ostavila mu je dječačića, sina crnogorskog, kome je i otac i majka bio i ostao. Odgajao ga je za čast i ponos. Dijete je izraslo za sramotu. Brigom svojom nije sina zaštitio od obijesti.
I kako već biva u kućama gdje je porod pametniji od rodonačelnika, osta otac za sažaljenje, a sin za sramni pokaz. Roditelj je tugovao, tihovao, dijete dangubilo, mahnitalo. Pa kad jednom stiže vrijeme da se otac preseli u mir, dozva nasljednika i posljednji put mu reče:
– Ne dozva se pameti, dijete moje. Meni je vrijeme putu. Da li bi mi na potonjoj uri uslišio želju?
– Naravno da bih, stari.
– U donju pojatu, onu što se stisla pod murvom, nad ulaznim vratima stoji greda. Na gredi savijen konop. Za tebe je spremljen. Kad se sve naše oburda, kad više ne budeš imao kud, uzmi ga, jedan kraj veži za gredu, drugim krajem o svoj vrat savij omču. Popni se na stolac, stegni omču, gurni oslonac, pa se muški objesi. Nemaš lakšeg puta iz tvog ćorsokaka.
Dijete se nasmija, a otac preminu.
Njegov život otad (lutanja i tumaranja, nehajna uzletišta i rasipne vijađe u moderno, i evropsko, i amerikansko, i butum bjelosvjetsko, i oštar kros kontri među tuđince na sve četiri strane svijeta, beton i asvaltne putanje, i sunovrati niz tobogane sazdane od iluzija), ne baš kratak, jer je i bogatstvo očevo bilo veliko, ispunili su lagoda i samoživost. Predan užicima, srkao je životu sve radosti. A kad imaš čime i od čega, nije se teško naučiti na lijepo i strasno. Osim putovanja diljem krajeva, koja su ucrtale njegove želje za neobičnim putima, sabrale su njegove godine i mnogo žena, skupih pića i rijetkih slastica. Kartao se noćima, milovao koješta danju. I treba se takav roditi: biti vješt u rasipanju sveg u muci stečenog. Sin crnogorski hedonizmom nadaren.
Ma mudrost kupio nije. Vraćao se s putovanja u zabit svog oca, sve umišljeniji da čini velike stvari. O koristi nije znao računa, a sebičnost, koja je rasla, brkala je imanju brojke – sve manje, i stanja – sve oskudnija.
Redom (kockom, darežljivom rukom, pićem i uživanjima, koja su tako svojstvena sorti dukljanskoj mimo ostali svijet), okružen ulizicama, prodavao je očevinu; s ruba, kad se ne vidi kolika je šteta i što je preostalo: šumske zabrane, vodenice pod izvorima visinskih potoka, kuće u zaseocima, katune i stada, čardake, na moru brodovlje i lađe šarene. Napokon stiže naš vitez, u jurišu zaludnjem prvojurišnik, i do bankovnih računa. Ne pitajući se, ne libeći se, ne kajući se. Ali je zato živio kao vojvoda, kao serdar. Sin crnogorski.
Jedne noći, nakon mnogo, mnogo vremena, koja su odijecala prazninom, za kartaškim stolom stavi na talon porodičnu kuću. I izgubi je. Pa izađe u studeno jutro, još opijen od maženog života. Sanjiv, ogrnu se dolamicom i ode da odspava u pojatu što se stisla uz murvu. Na sijeno, rukom pod glavu umjesto jastuka.
Odbilo se od dana podne kad se probudio. Pogledao u gredu. Vidio na njoj uredno savijen kanap.
„Da mu ispunim želju, da održim obećanje“, pomisli, ali i dalje bez grižnje u sebi, siguran u ono na što se nakanio, jednako lakomisleno, kao i u svemu što je dotad učinio. Umišljen i još vjeran besmislici. Sin crnogorski.
Pope se na stolac. Odmota konop i jedan kraj veza za gredu. Drugim krajem savi omču oko vrata. Steže je. Gurnu stolac. I ode naniže…
Trulo drvo pršte sijući iz sebe crvotočinu, pade sin crnogorski na sijeno, a o njegovu glavu, nad gredom dotad skrita, lupi poveća kožna kesa. On je uze, otrese s nje prašinu, odveza, otvori, a u njoj – zlatnici i list papira. Odmota listinu i prepozna očev rukopis. Pisalo je:
„Never more! Ha, ha, ha!“.
Diže se i s novcem u tobolcu ode da nađe treći put.
ŠAPAT STAROSTI UMJESTO MOLITVE
Sav u zakrpama, žedan i gladan, Isus je pošao u Galileju
i tamo gdje je pitao nađe kod sirotih tvrd odgovor: “Daju
nam samo da bi nam uzeli, jer je život svakog čovjeka pun
smrti, manjka duševnog mira svakom koji ne okaje počinjeno.
Znamo da fariseji lažu, jer oni ne misle, već čine, a sin Božji
ne čini već obećava. A nema mira bez kazne, ni za koga. Zato
mi, ustvari, ne prihvatamo vjeru u Boga, ako ona nije sudija
postupcima. Grijehe čini svako, bez njih ne postoji ni čovjek
ni svetac. Da zabune ne bude – samo je Gospod bezgrješan,
amin!”
Odjeven u bijelu halju, dotjeran i sit, vratio se Isus,
sin Božji, iz Nazareta, i sigurno hodajući unazad odakle je i
krenuo, obraćao se učenicima svojim: “Tovar koji nosim nije
samo moj, i vaš je. Plačem odbačen jer sam i sȃm odbacivao.
U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivacaisposnika,
kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se
ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete
me ostaviti, a ja vâs neću nikada – svoj dug vama i obećanje
Bogu plaćaću sam.”
A kad ode u Gestemaniju, uprkos prisustvu Petra, Jakova
i Jovana, koje pozva da ne bude sam, Isusa savlada duboka
samoća. Jer se naum Božji ostvaruje. Užas od slutnje na skoru
smrt ne može pobijediti molitvom, neće ga mimoići ta ura. Jer
je zlo života od olova teže. I on teret grijeha ljudskog nevoljno
prihvati na pleća svoja.
