Grojs, Boris: U toku, preveo s engleskog Miodrag Marković, Beograd: Javno preduzeće Službeni glasnik, 2020.

Boris Grojs (1947) je međunarodno priznati stručnjak za umjetnost i književnost, profesor je na univerzitetima u Americi i Evropi, i jedan od značajnijih poznavalaca ruske avangardne umjetnosti. Filozof i esejista, kritičar umjetnosti, Grojs je veliki dio svog rada posvetio postmodernističkimumjetnicima objavljujući veliki broj knjiga, istraživanja, projekata, kustoskih aktivnosti. Knjige koje je priredio prevedene su na nekoliko svjetskih jezika, a kod nas se mogu naći neke od njih: „Učiniti stvari vidljivima“, MSU, Zagreb, 2006; „Stil Staljin“, Službeni glasnik, Beograd, 2009; „Umetnost utopije“, Logos, Beograd, 2011; „U toku“, Službeni glasnik, Beograd, 2020. godine, ali i brojni prikazi objavljivani u časopisima za kulturu i umjetnost.

Iz širokog spektra Grojsovih interesovanja za nas su najzanimljiviji eseji u kojima on istražuje
problematiku savremene umjetnosti i uloge institucije muzeja u razvoju savremene umjetnosti, proučava teorije o modernoj i postmodernoj umjetnosti, uočava njihove razlike, zatim iznosi teorije u kojima određuje mjesto politike u umjetnosti, kao i njegovo razumijevanje sudbine umjetnosti u doba novih medija i savremene tehnologije. Složenost i kompleksnost pitanja o kojima Grojs piše, kroz istorijska i teorijska utemeljnja, kao i nastojanje da čitaocu ponudi više uglova sagledavnja određenih tema, postavili su ga u sam vrh savremene kritičke misli.

Dvanaest eseja priređenih za knjigu „U toku“ veoma su čitljivi, jasno pisani, a pristupačni su za iščitavanje ne samo stručnoj javnosti već i široj čitalačkoj publici. Knjigu možemo označiti kao nezaobilaznu literaturu kako za studente umjetničkih studija, tako i za teoretičare i kritičare umjetnosti. Obrađene teme obuhvataju duži vremenski interval, počevši od avangardne umjetnosti preko eseja o Kazimiru Maljeviču, teorija Kementa Grinberga, promišljanja o globalnom konceptualizmu, pa sve do aktuelnih, savremenih tema vezanih za Vikiliks, Gugl i internet umjetnost. Svako poglavlje knjige obuhvata raspravu između istorije filozofije i umjetnosti, njihovu uvezanost i neodvojivost, protkane stavovima i gledištima relevantnih teoretičara, pisaca, filozofa, poput Hegela, Fukoa, Fojerbaha, Lakana, Hajdegera i mnogih drugih.

U uvodnom dijelu knjige nazvanom „Reologija umetnosti“, Boris Grojs nas upoznaje s pojmom reologije, objašnjava njegovu definiciju i vezu sa savremenom umjetnošću. Kao grana fizike koja se bavi izučavanjem protoka materije − fluidnošću materije, reologija je potaknula Grojsa da preuzme ovaj višeznačni pojam i uporedi fluidnost materije s fluidnošću umjetnosti uopšte, nastojeći da objasni da je reologija umjetnosti zapravo rasprava o umjetnosti kao nečemu što teče. Ovakvo Grojsovo shvatanje umjetnosti uvezuje sva poglavlja pomenute knjige, nenametljivo se provlačeći i čineći zapravo temu fluidnosti − protoka vremena glavnom temom knjige. Tvoreći jednu koherentnu cjelinu, Grojs nam ukazuje na činjenicu da je tok vremena u stalnoj suprotnosti s izvornim ciljem umjetnosti koji se može tumačiti i kao opiranje tom toku vremena. Drugi dio uvoda posvećen je osvrtu na instituciju muzeja. Grojs navodi kako je umjetnička avangarda počela borbu protiv muzeja kritikujući tradicionalni načina čuvanja prošlosti i spočitavajući muzejima da više cijene prošlost nego sadašnjost. Zanimljivi su djelovi u kojima on opisuje muzeje kao pozornice kustoskih projekata, umjetničkih događaja koji uvijek traže podršku neke političke strukture.

Značajno je Grojsovo zapažanje da se umjetnost ne oslobađa time što se opire protoku vremena, već doseže slobodu usklađujući se s tim vremenom. Pod usklađivanjem on podrazumijeva korišćenje savremenih načina tehnologije u izradi, prikazivanju i arhiviranja umjetničkih djela. Posebno je zanimljiv dio koji opisuje „auru“ umjetničkog djela. Slikovito objašnjava kako „aura“ umjetničkog djela nestaje njegovim umnožavanje, elektronskim prikazivanjem ili arhiviranjem. Osvrće se i na praksu u kojoj nailazimo na arhiviranje predmeta lišenog „aure“ i „aure“ lišene umjetničkog predmeta. O gubljenu „aure“ umjetničkog djela Grojs piše i u dijelu knjige koji naziva „Modernost i sadašnjost − mehanička reprodukcija nasuprot digitalnoj reprodukciji“ i poziva se na djelo Valtera Benjamina (Walter Benjamin) „Umjetničko djelo u vijeku svoje tehničke reprodukcije“. Valter Benjamin, prema Grojsu, govori o tome da doba mehaničke reprodukcije ne može proizvesti ništa novo i originalno. Reprodukovanje i umnožavanje može doprijeti do nivoa istovjetnosti, ali uvijek postoji razlika. Razlika je u „auri“, koju posjeduje samo originalno djelo. „Aura“, smatra Benjamin, jeste odnos umjetničkog djela prema njegovom spoljašnjem kontekstu. (Opširniju i posvećeniju analizu teme o gubljenju „aure“ Grojs nam daje u knjizi „Učiniti stvari vidljivima“ MSU, Zagreb, 2006.)

Detaljnije iščitavanje teksta vodi nas do činjenice da je današnji tok savremenih umjetničkih dešavanja dokumentovan i arhiviran bolje nego ikada ranije, a ista dokumentacija se bolje čuva i distribuira nego kada je riječ o tradicionalnim umjetničkim djelima. Kada piše o beskonačnom materijalnom toku, Grojs nalazi uporišta ufilozofskim razmatranjima Marksa (Karl Marks) i Ničea (Friedrich Nietzsche). Opisujći svijet u neprestalnom kretanju i proticanju, ukazujući nam da su sve stvari konačne i kao takve uključene u beskonanačni materijalni univerzalni tok, ukazuje nam na činjenicu da se ljudska tijela ne mogu odvojiti od tog procesa i da su i ona podređena univerzalnom toku. Autor istražuje kako su upravo napori u spoznaji sopstvenog postojanja i njegovog uključivanja u tok vremena glavni razlozi nastajanja modernih umjetničkih revolucija, koje on naziva „samofluidizacijom“. On takođe povlači paralelu s ciljevima muzeja koji se teže priključiti univerzalnom toku vremena. Prema Grojsu, današnji muzeji su postali mjesta kustoskih praksi više nego mjesta za kontemplaciju umjetničkih djela, ne prikazujući univerzalnu istoriju umjetnosti već sopstvenu istoriju. Primjećuje da sve veći broj muzeja u svojim prostorima za izlaganje organizuje kurirane izložbe s temama koje formulišu kostosi, s ciljem da umjetnost učine fluidnom i uvedu je u savremeni tok vremena.

U dijelu knjige pod nazivom „U fokusu teorije“ Grojs nam ukazuje na važnost i potrebu uključivanja teorije u proces razumijevanja savremene umjetnosti. Teorija je zapravo jedan od važnijih elementa u izradi umjetničkog djela i pomaže nam u određivanju značenja smisla umjetnosti, a kako autor navodi, teorije nas uče da mislimo, objašnjavaju, prenose nam znanja i indirektno proizvode umjetnički rad. Teorija nije samo važna umjetnicima, ona je neophodna i širokoj publici. Autor nas upoznaje sa stavom da teorijski diskursi pomažu umjetnicima u sagledavanju vlastitog rada, ali im i omogućavaju da sopstvenu umjetničku praksu razviju na širem globalnom planu. Značaju globalizacije, to jest samoglobalizaciji umjetnika, autor više pažnje posvećuje u poglavlju pod nazivom „Umjetnost na internetu“.
Način na koji Grojs strukturira knjigu veoma je smislen, poglavlja i teme se dopunjuju i nadovezuju, uprkos činjenici da su nastajale u različitim vremenskim odrednicama.
U tom smislu, on teorije o umjetnosti vješto spaja s pojavom umjetničkog aktivizma i definiše pojam aktivizam, ukazujući nam na dva pristupa. S jedne strane, umjetnički aktivizam je veoma značajan, ohrabruje i podržava aktivste koji − kroz problematizaciju neke politike, borbe za ravnopravniji život u društvenoj zajednici − ukazuju na nejednakosti koje nameću pojedini sistemi i na konkretne probleme u društvu. Dok, s druge strane, kako Grojs navodi, umjetnički aktivizam može biti posmatran kao odvlačenje pažnje s realnog problema i kao smanjenje mogućnosti njegovog uspjeha.

U dijelu knjige koji referiše na avangardnu umjetnost Grojs nam nudi jedan opšti pristup, univerzalni pogled na ruski supermatizam i rusku avangardu. On iznosi stavove jednog od najistaknutijeg predstavnika avangardne umjetnosti Kazimira Maljeviča (Казимир Малевич). Rana ruska avangarda bila je revolucionarna i progresivna, kritikovala je vladajući politički i umjetnički poredak težeći potpunom uništenju svih tradicija evropske i ruske kulture. Takav pristup je najavio napuštanje koncepta bilo kakvog vezivanja za kulturu prošlosti. Čin takvog radikalnog mišljenja je uništavanje svih političkih i estetskih poredaka i redukovanje umjetnosti do njenog poništenja. Crni kvadrat Kazimira Maljeviča najslikovitiji je prikaz takvog promišljanja. Prema Maljeviču, crni kvadrat je slika koja je ostala nakon spaljivanja prošlosti, slika uništenja, ali i slika koja nam pokazuje nešto što prije nije bilo viđeno. Ako uvažimo mišljenje da je veoma važan udio u obrazovanju svakog umjetnika izučavanje avangardne umjetnosti, razumjećemo i značaj ove detaljne analize koju Grojs iznosi, pored Renata Pođolia (Renato Pođoli) i Petera Birgera (Peter Bürger), koji su se takođe bavili teorijama avangardne umjetnosti. Grojs nam predočava sasvim nove spoznaje o avangardi kao sinonimu za životni pravac zasnovan na permanentnom napretku i probražaju društva. Teorijske analize o avangardnoj umjetnosti možemo naći i u Grojsovoj knjizi „Učiniti stvari vidljivima“, MSU, Zagreb, 2006. Njegovo polazište je teza da umjetnost ne može biti uništena jer svako uništenje rezultira slikom tog uništenja. Objašnjava nam da umjetnost nastoji da stvori novi svijet težeći da spoljašnji svijet postane unutrašnji, i da će „dozvoliti da se inficira spoljašnjošću“. Modernizam je, kako navodi Grojs, istorija infekcija, infekcija političkim pokretima, masovnom kulturom, konzumerizmom, informativnim tehnologijama.

Veoma je intrigantan način kako Grojs povezuje pojam komunizma, kao ideologije, s pojmom instalacije, kao medija za umjetničko djelovanje. Navodeći da je shvatanje komunizma kao mjesta na kojem se nešto gradi slično strukturi umjetničke instalacije kao otvorenom prostoru za istraživanje i građenje nekog sadržaja, to jest prostora kojim se nešto gradi. Ovakav njegov stav je ostao nedorečen i nije sasvim jasan, znajući da instalacije dobiju svoj konačan oblik, dok, po Grojsovom mišljenju, komunizam to nije postigao, komunizam se nije izgradio do kraja, već je bio u procesu gradnje. Pojam umjetničke instalacije uveo je Majkl Frid (Michael Fried) u svojim analizama američkih minimalista objašnjavajući ga kao ekstremno redukovanje umjetničkih djela jer se pogled posmatrača usmjerava na prostor u koje se to djelo izlaže. Medij instalacije dopušta posjetiocima ulazak u prostor umjetničkog djela, njegovo učešće i interakciju, što se može shvatiti kao postupak slobode govora i uvođenje samog prostora u javni diskurs. Ova činjenica takođe može biti prilog pitanju ispravnosti Grojsove uporedbe instalacije kao vrste umjetničkog izražavanja i definicije komunizma.

Teorijom avangardne umjetnosti Grojs sa bavi i kroz analizu djela „Avangarda i kič“, objavljenog 1939. godine, Klementa Grinberga (Clement Greenberg) i upoznaje nas s Grinbergovim otkrićem kiča kao reakcije na širenje masovne kulture. Prema Grinbergu, kič oslikava senzibilitet modernih masa i nadomješta tradicionalnu umjetnost. On prepoznaje kič kao zasebnu umjetničku pojavu koja je nasljednik tradicionalne umjetnosti. Saglasan s Grinbergovim stavom, Grojs pojašnjava da mase više nemaju vremena za kontemplaciju i estetsko uživanje, već koriste svoje vrijeme na pragmatičan način, što u kranjem rezultira stvaranjem neke nove kulture ‒ masovne kuture. Grojs takođe navodi da danas umjetničko djelo ne prepoznajemo kao rezultat manuelnog rada, već umjetničko djelo sagledavamo kao estetsku namjeru umjetnika, kao svjesni izbor izmještanja, kombinovanja postojećih slika i predmeta. Ovakvo poimanje umjetnosti stvorilo je promjene u načinu umjetničkog promišljanja i izražavanja koje nam oslikava konceptualna umjetnost, a Grojs ih opisuje u poglavlju „O globalnom konceptualizmu, iznova“. Konceptualna umjetnost je premjestila fokus gledanja s predmeta koji je izložen na odnose i relaciju među tim predmetima u prostoru. Drugim riječima, konceptualna umjetnost može se opisati kao instalaciona umjetnost koja problematizuje ili opisuje odnos među stvarima, dokumetnima, tekstovima, foto-dokumentima. Grojs navodi da filozofija i teorija imaju presudan uticaj na konceptualnu umjetnost, ali i na njen suštinski doživljaj. Konceptualna umjetnost se više ne može poimati bez teorijskog pojašnjavanja. Takvo shvatanje konceptualne umjetnosti otvorilo je put umjetnicima za iznošenje etičkih i političkih stavova, teorijskih sudova, kritički sagledavajući vrijeme u kojem nastaje. Danas se konceptualna umjetnost bavi temama od javnog interesa, temama društvenih i političkih kontraverzi kojima su ljudi zaokupljeni u svakodnevnom životu. Ovakav pristup umjetnosti Grojs naziva politizacija umjetnosti.

Možemo primijetiti da je politizacija zapravo glavna tema umjetnosti danas, kako za umjetnike tako i za kritičare i teoretičare. Utisak je da mimo politizovane umjetnosti stvari nijesu vidljive. Sva ozbiljna internacionalna kustoska dešavanja u umjetnosti zapravo su ogledi nekog politizovanog pogleda. I postavlja se pitanje da li je umjetnost samo ona koja je u službi aktuelnih društvenih politika, tj. ima li umjetnosti izvan politizovanog toka?

Pri samom kraju ove knjige, Grojs razmatra pitanja vezana za Gugl i umjetnost na internentu. Ova tematika navodi Grojsa na razmišljanje kako se današnji dijalog sa svijetom uglavnom vodi preko interneta. Danas internet zauzima mjesto koje je nekada pripadalo filozofiji. Kako Grojs navodi ‒ Gugl je filozofska mašina koja omogućava naš dijalog sa svijetom. Takođe nam daje i zanimljivu analogiju jezka koji Gugl koristi sa frojdovskom upotrebom jezika i jezikom konceptualne umjetnosti. Objašnjava nam da su riječi na Guglu oslobođene jezičkih i gramatičkih pravila i slobodno putuju u svim pravcima, one funkcionišu kao skup konteksta koji je oslobođen od jezičkih pravilia i zavisnosti od gramatičkih formi. On zaključuje da na internetu ne postoji umjetnost, već samo informacije o umjetnosti, uz ostale informacije iz različitih drugih oblasti. Umjetnost se na internetu prikazuje kao jedan proces koji se odvija u stvarnom svijetu, van mreže, a prilikom njegovog prikazivanja na internetu uvijek se javlja naknadna estetizacija podataka, pa ne možemo biti sigurni da li je događaj baš onakav kakvog ga na internetu vidimo.
Internet omogućava autoru da svoje stvaralaštvo učini vidljivim svijetu, što u krajnjem rezultira globalizacijom autora odnosno samoglobalizacijom i navodi da umjetnička izloženost ‒ogoljenost opterećuje umjetnika i mijenja njegov subjektivitet.

Knjiga „U toku“ je zbir eseja u kojima autor sagledava savremene umjetničke prakse kao proizvod društvenih, ekonomskih i političkih procesa usklađujući ih s univerzalnim materijalnim tokom vremena. U fokusu knjige je razumijevanje umjetnosti i analiza problema koju moderna umjetnost tretira u doba novih medija. U okviru te analize pokazuje nam prožimanje teorije, filozofije i umjetničke prakse. Autor nam postavlja brojana pitanja, ali i budi mnogobrojne sumnje, navodeći nas na promišljanja o suštinskim pitanjima moderne umjetnosti i njene percepcije. U knjizi su zatupljeni pogledi i stavovi koje smo već upoznali u njegovom djelu „Učiniti stvari vidljivima“, u kojem Grojs obrađuje uglavnom iste teme. Novitet u ovoj knjizi i intrigantni momenat koji doprinosi zainteresovanosti čitaoca jeste način na koji Grojs upoređuje umjetničku instalaciju s komunizmom. On nas zapravo podstiče da ponovo sagledavamo sve paradokse prolazne sadašnjosti. S toga Grojsovo djelo ima važnu ulogu u razumijevanju teorija savremene kulture i svesrdno ga preoručujem za čitanje.