I dalje ti
ranjen
držim odstupnicu na Ebru
Why Carmela
why
Kašljem
Veliki poraz
za sve sitne
– unaprijed izgubljene –
pobjede
I gore knjige za Crveno-crne noći
što ne istrajaše
do Pazolinijeve Zore
– zalud-nade –
rijeka kad uteče
u more
nije više rijeka
nego neka
dvorana ogledala
gdje su izgubljene
sve velike riječi
ili odgođene.
The walking ape
Dva vijeka od Velikog bljeska
i nestanka struje
grabili smo
sve te mrtve stvari
i nismo znali čemu služe
Česta buka bila je kad se
sjuri grupa na glođanje psa
ili putnika
Jedina tišina dolazila je s juga
gdje su otišli mnogi –
Niko se vratio nije da kaže
čuo sam zvona
ili da nema ništa više
od prašine.
Waldenova družba
Zapleteni drvećem hučimo s vjetrom
što je čučao
u obasjanom krugu vatre
ispod škripave daščare
tjeramo mrakove namjere
grijemo se krilatim govorima, više
ramenima neko dodirima koljena.
Zahvalni privremenim sobom
vraćali se vrlinama, izmaštanim slikama
u pričama drevnim –
O nastanku svjetla,
dnevnim pobjedama
s koracima u gredicama luka i mahuna,
mjerenim metrima sunca
izvan dohvaćenih ivica šuma.
Zelengora
Šta je sve djece izrodila Sierra Maestra
– ta bremenita Marxova žena –
zaigrane bom(bon)e slikajuće
samodopadne
Cheom tetovirane;
Ispljunute iz mliječnih bedara
na žedne šankove, crne kože
vječne Metallice,
na pedale Wolta,
zaštitare.
U ravnom, prema slanom
Slobodu
s kojom nisu tačno znali
šta i kako
vješaju o muda
i pretaču u pivo
dok sjede na žutim kištrama
u hladu svoje zadruge
gdje redovno objašnjavaju svijet
kroz vječne dualističke istine –
uvijek
pruski jasne, čiste
iste
– daleko od hajveja –
gdje bilo
u Popovom polju
ili Nebraski.
Noći boje juga
Nije znala o spavanju na jugu.
Krv je vrela,
a noći – helenske – bijele od vatre dana.
Traže svlačenje, golost i svijetla vela,
slobodu od dnevne navike
i lakost tijela
koju i olimpski gospari njušili
i bogost ništili
da uđu u plahte žena.
