Foto: ISK
Zima u Bronksu bila je prilično oštra. Blizina rijeke Hadson stvarala je dodatni osjećaj hladnoće. Ulica Džekson bila je tiša nego obično. Vijesti o stradalim i ranjenim iz Velikog rata koji traje već više od godinu i po unio je nemir u domove Njujorčana. Za trpezarijskim stolom Hemplovih vladala je neobična atmosfera. „Metju?“ Gospođa Hempt pozvala je svog supruga: „Naša Stefani želi nešto važno da nam saopšti.“ Uzbuđena đevojka, pravilnih crta, duge kose ispletene u pletenicama, znala je da ovaj razgovor neće biti nimalo lak. Što se prije završi ono što se mora svršiti, brže će se ponovo duševni mir uspostaviti. Naučila je to još tokom obuke za medicinsku sestru u bolnici u Baltimoru. „Pa dušo, što to lijepo imaš da nam kažeš?“, njen otac Metju odlučio je da prekine napetost. „Odlazim na Balkan sa Frotingem misijom.“ Zagrcnu se Metju i poče kašljati, njene riječi duboko se zariše u njegov želudac. Dok mu je supruga pokušavala zaustaviti kašalj nudeći mu čašu vode, Stefani je obuzimao osjećaj krivice, no bila je odlučna u svojoj namjeri. „Zar opet odlaziš? Potpuno te zaludio onaj tvoj doktor. Samo sam se pitao što je sljedeće?“ Uhvatio se Metju za glavu pokušavajući da se smiri. U trenu mu je nestajao svijet za koji je mislio da drži pod kontrolom. Nekoliko riječi njegove mezimice slomilo ga je. Crvenilo u licu odavalo je čovjeka pred nervnim slomom. „Pobogu Stefani pa jesi li svjesna što je Balkan?“ Stefani se počela nespretno izvlačiti: „Idem u Crnu Goru.“ Metju je skočio: „U tu nedođiju!? U kojoj je svaki pedalj zemlje krvav od njihove i tuđe krvi.“ Gospođa Hempl je bezuspješno pokušala da ponovi ime zemlje za koju je prvi put čula. Pobrinula se za supruga. Djejstvo lijeka za smirenje je obuzimalo rastrojenog čovjeka koji je na kauču polagano tonuo u san.
Nije se sjećala ni jednog trenutka putovanja vozom od Njujorka do Halifaksa u kojem je brod čekao putnike za Italiju. Preispitujući očeve riječi u polusnu, iznenada se probudila i ispred sebe ugledala đevojku u bolničkoj garderobi sa znakom crvenog krsta na lijevoj ruci. „Marija Lemoš iz Čikaga, drago mi je“, predstavila se prelijepa bolničarka. Blijedo je procijedila: „Stefani Hempl“. Marija je imala puno ovalno lice na kojem su iskrile plave oči. U istom vozu bio je i Đuro Nenojević koji je u Ameriku došao više od izazova nego radi zarade. Radio je u fabrici Ford. Kako je duže vremena živio u hotelu Njujorker ostvario je blizak kontakt sa naučnikom Nikolom Teslom kod kojeg su svraćali brojni crnogorski pečalbari. Đuro je Nikoli donio Orden knjaza Danila kojim ga je odlikovao kralj Nikola. Tesla je osobio Đura, jer ga je opčinuo pričama o junacima. Naročito se interesovao za Luku Filipova koji je uhvatio Osman pašu. Čak je neke svoje izume potpisivao tim imenom. Đuro se kasnije prisjećao šetnji sa Teslom. Kad mu dosade njegove teorije, u šali ga je znao zvati Niko Lisali. Kasnije je pričao da se nije umio najesti. Iako mu je dobro mio bio kritikovao je njegov režim ishrane. Kad su prešli kanadsku granicu Đuro je odahnuo jer je bio već načuo da će doći do njenog zatvaranja zbog narušavanja neutralnosti.
Dvije saputnice je, po izlasku iz voza dočekao dr Džon Kar, jedan od ljekara sanitetske misije: „Vas dvije ste se čekale, sada smo kompletni. Doktor Guča i časne sestre su već stigli.“ Zadovoljno je dr Kar konstatovao, a pogled nije odvajao sa Stefani. Zastajkujući za ostalim uzeo joj je dlan sa obije ruke i nježno je pogledao. Znala je da je pita o ishodu razgovora sa roditeljima. „Hajdemo kad već čekaju samo nas.“, uzviknua je Stefani izbjegavajući da se vraća na tu temu. Zagrljeni, uputili su se ka ratnoj luci Halifaks u Novoj Škotskoj koja je vrvjela od putnika.
Iznenadni pucnji iz više revolvera uplašiše ovaj par. Refleksno se sagnuše i skloniše u stranu. Mislili su da je rat prešao okean. „A sokoli Crmničani vazda vi oganj tutnja iz špagorica“, zagraja Niko Njeguš kad naiđe grupa Crnogoraca iz Crmnice. Jedan dugajlija sasu šest metaka: „A nijesmo ni mi bez gvožđa. Ne, ne.“ Nakon pozdrava Crmničani pitaju: „Niko, kad ste stigli?“. Vrteći glavom odgovara im: „Ne pitajte. Bez đaoljega solda gotovo pješke smo iz San Franciska do Vankuvera stigli. A vi?“ „Ne htjede nam jedna pismilet od poslodavca isplatiti dnevnice, pa smo napravili splav od bačava i krenuli more na njemu. Kad pomorska uprava to viđe, vratila nas je, a bili smo dobro poodmakli. Potom nam dade nešto para te dođosmo.“, prisjećajući se ljuito odgovori Milo Brčeljanin. Pristizali su crnogorski dobrovoljci iz sabirnog centra Tre Rivers koji je bio pod komandom i nadzorom engleskih oficira. Većina ih je na ramenu imala malu zastavicu na kojoj je bio natpis „U boj za narod svoj“. Neko američki kolaš neko crnogorski levor za pas. Tako su pristizali u luku. Lučkim radnicima nije bilo jasno što se događa. Uspaničili su se. Nastao je opšti metež. Grmjeli su meci više njihovih glava. Čula se vika: „Ha sokolovi na vapor“. Više od pet stotina ljudi uz pjesmu i pucnje najednom zapljusnu luku Halifaks. „Pa ovo je nečuveno“, protestvovao je lučki kapetan. Prijetio je policijom i vojskom. Pozivao se na američki Ustav. Ali tome niko ne pridavaše pažnju više no za ladno gvozđe. Stigoše iz Sijetla njih tridesetak dobrovoljaca. Iz Arizone isto toliko. A najviše iz Bizbija njih skoro stotinu. Katunjani i Bjelopavlići iz Bjut Montane. Oni nosahu puške u rukama, a pod kapote virijahu im Gaserovci sa kraljevim monogramom. Za njima su pristizali Piperi, Lješnjani, Pivljani. Prate ih Banjani, Moračani, Uskoci, Rovčani. Diglo se i malo i veliko. Neće niko da zaostane. Niđe se kao u Crnoj Gori na ukop ne žuri. Iz svake grupe pozna neko ponekoga. Poziv otadžbine sinove surih krševa lako opjani. Nekako raspomami. Goni da se uleti u živi oganj.
Ječe gusle malo u daljini: „Iz daleke Amerike Crnogorac vitez hita, dal’ ću prispjeti u boj ljuti on u svaki pristan pita…“. Savu Mijanoviću sve se dlake nakostriješiše: „Perun, i miluje i zasijeca jedanak.“ „Ušparaste li što kume Niko?“ zapita jedan postariji, od rudokopa izmučeni više starac nego momak. „Daće Bog. Prvu godinu čuminjasmo za livor. Počeše borbe za Skadar, što preteče dasmo za biljete. Naredne godine ponešto zaradismo ali sve to turismo na kauciju kraljevim izaslanicima Savu Đuraškoviću, Jovanu Matanoviću i Petru Luburiću koji nas kupiše da se vraćamo.“ objašnjavaju mlađi. „Znači šuto poša šuto doša.“, konstatovao je Savo Mijanović. „Ovaj Đuro najbolju robu nosu. Kako li je on prošao?“, vrti glavom Tomo Ćeklić: „Što je bolja roba prazniji su džepovi. Takvi smo ti mi“ odgovaraju mu drugi. Savo Mijanović, mladi rudar, posebno se obradova odlasku jer su mu ostala sitna đeca na dom. Izgubio je mlađeg brata u rudniku. Nije prebolio što on ne poginu mjesto njega. „Vala, ucrvljasmo se više šetajući od juga Amerike do Kanade. U Tri Riversu čitavu jesen ostasmo“. Nadoveza se Pero Grubač: „Stajali smo u svako veće mjesto u kojem su nam se priključivali naši. Od malih grupa izduži se kolona momaka. Ali nijesmo se odmarali i o nevoljama mislili nego smo se vojnički obučavali. Svi su se pitali odakle ovim ljudima tolika ljubav prema domovini, a u dom ništa do golog kamena. Odakle? Mnogi to ne razumiju. A kod nas je uvijek tako bilo. Stigli bi ka orlovi za dvadesetčetiri sata.“ Stevan Ljubotinjanin, američki student, na muku se našao: „Imam ženu ođe te obraza nemam da je ostavim samu među ovaj tuđi svijet. Neće li je komandant poslati s nama. Bog neka mi je jemac, bačiću je pod tren neka je udavi, a ja odoh s družinom put Crne Gore.“ Drago Ozrinić se ućutao, drži nekakvu braon kožnu borsu koja se otegla od tereta i u sebe misli: „O moj Stevo, ti ženu, a ja sinovljeve kosti teglim“. Svako svoju „zaradu“ sa sobom nosi.
„Džone ko su ovi ljudi?“, upita Stefani. „Crnogorci. Idu da se bore. Već ih je otišlo nekoliko hiljada.“ Četrdesetogodišnji Juraj Guča koji je određen za komandanta ovog kontigenta bio je zauzet praćenjem utovara sanitetskog materijala i hrane na glavni otvor broda. Preživio je brodolom na „Titaniku“ pa mu se nije brod milio. Posebna ekipa radnika vršila je utovar metalnih sanduka na kojima je bio utisnut znak najstarije američke kompanije zlata. Na sugestiju dr Guče ovaj teret unošen je na mali otvor u brodu koji je bio zaklonjen od očiju putnika.
U svoj ovog gunguli na Mariju je naročit utisak ostavio visok, crn muškarac otmenog držanja u crnom odijelu sa šeširom u ruci koji je došao sam. Bio je to Đuro Nenojević. Ubrzo na brodu nazvala ga je po amerikanski Džordž.
Na zvuk brodske sirene koja je najvljivala ukrcaj, dobrovoljci se brzo potrojiše u bataljon. Još u Tre Riversu dobrovoljački bataljon je bio podijeljen u pet četa, a one na vodove kojima su bile određene vojne starješine. Za počasnog komandanta bataljona jednoglasno odrediše Đura Nenojevića, najvišeg oficira po činu. Đuro je sa sobom bio donio svilenu zastavu sa crnogorskim državnim grbom, koju je predao generalnom konzulu Antu Seferoviću da imenuje barjaktara.
Na pramcu prekookeanskog broda bio je ispisan naziv „Italia“. Savo skide kapu i više od sreće obrati se brodu: „Ha Italia jade, zajmi nas preko ove lokve pa da se sa dušmanima za grlo fatamo“. Stevo se prekrsti i prošaputa: „Prenesi me preko mora tamo mi je Crna Gora“. U pratnji su išla i tri saveznička ratna broda u cilju zaštite od napada njemačkih podmornica. Nakon ulaska i posljednjeg dobrovoljca zapištaše duble sirene za isplovljavanje. „Hurra for Montenegro“, masa okupljena u luci je pozdravljala polazak broda.
Beskrajna pučina u putnicima stvarala je posebnu emociju. Postajali su svjesniji prolaznosti života u beskonačnoj vodi. Čovjek je kaplja u bezdanu zaborava. Marija je čeznula za sigurnošću, kakvu je imala Stefani u svom doktoru. Đurova naočitost i držanje brzo su je privukli. S druge strane ni Đuru zornost nije dala da mirno počiva pred njenom zanosnom pojavom, iako je bio tvrd na svaku vrstu emocije. Imponovao joj je njegov položaj i počast koji su mu ukazivali drugi putnici. Jedne večeri u kojoj nije bilo vjetra i groma, Đuro i Marija stajali su na jednoj strani palube. Dok ga je grlila Mariji se na samom pramcu ukazala grupa ljudi okupljenih oko nečega što nije mogla razabrati o čemu se radi. Lijeve ruke su stavili na sredini kruga koji su formirali tijelima. „Džordž što to rade?“, zapitkivala ga je dok je gledala grupu dobrovoljaca kako sa rukama na crnogorskom orlu polažu neku vrstu zakletve. „Mole se dragom Bogu da krvavi boj ne prestane dokle ova lađa uz naš suri kraj ne pristane“, nevoljno joj je odgovarao. „Ali zar ne bi bilo bolje da rat prestane?“, nastavila je da ga zapitkuje dok su joj oči svjetlucale od emocija. „Bilo bi ali bez nas. Obrukali bismo se grdno. Poginuo bi nam obraz.“, odgovori ponosno. „O Džordže, pa kakvo je to razmišljanje? Što je to obraz?“. „Ništa ko ga nema. Ko se dima sa predačkog ognjišta nadimi taj ga dovijek ne iskašlje“, dopuni Đuro. Ponešena emocijama, predlagala je: „Vratimo se Džordž. U Americi ćemo imati svoj život i budućnost.“ Pogledao je čudno: „Tamo mi je sve! Grobovi!“. Nije mogla nikako da razumije tu odanost grobovima. Suludi usud sa kojim se bude i odlaze na počinak ovi ljudi. Braća Mitar i Milo iz Brčela već tri put u tri godine vraćaju se da se bore. Jole iz Seoca tek je stigao bio u Ameriku, a već ide nazad. Od tri mjeseca, dva je u putu po okeanu. Tako je kad prađedovi potomke zovu. „Nevjerovatna priča. Goli i bosi Crnogorci iz Amerike uz pjesmu idu dobrovoljno u otadžbinu da se bore. Kakvi su to ljudi? Kakva osjećanja posjeduju?“, čitao je naglas Đuro naslovnicu „Njujork Tajmsa“. „Čuš kakvi. Ada od krvi i mesa ka svaki drugi. Goli jesmo ali nijesmo bez pepela na ognjište. Ne idemo na Mjesec no u rat.“, začudi se Niko ovakvom pisanju.
„U te gore svako je svoja glava. Ban za sebe. Jedino kolektivno je odnos prema domovini.“, mislio je Đuro. Imalo je u njemu neke sjete. Zamišljao je da je svijet drugačiji. Uvijek su mu govorili prvo ono što ne treba. Ostavljajući za kraj ono što treba. Znao je dobro da nema veće štete, nego od onih od kojih nemaš nikakve vajde. Vijesti koje je čuo o mogućem padu Crne Gore nijesu ga mnogo brinule. Bez obzira na ishode stvarnosti generacije njegovih predaka čuvale su iskru u svojim srcima. Biće nje dok god bude jednog Nenojevića i takvih kao njih. Naučio je u genetskoj niti da država nijesu ni planine, ni more, ni ptice već svijest ljudi o sopstvenom trajanju.
Put preko nemirnog Atlantika trajao je dvadesetpet dana. Velja se voda priljubila uz nebo. Ne znaš kad počinje jedno, a kad završava drugo. Nikako se ne raspučaju. Mjesec se kao lopta čas okači za jedno čas za drugo. „Gospođice Marija, Vi ste nam preuzeli komandanta“, šalio se Stevo na račun toga što se Marija nije odvajala od Đura. „Niko vam ga ovakvog ne može uzeti“, uz osmjeh je Marija odgovarala misleći na njegov gorštački karakter. Zatim se obrati Milu Brčeljaninu koji se nalazio u blizini: „Zar bi zaista krenuli na običnom splavu da pređete Atlanski okean?“ Znatiželjno je Marija čekala odgovor. „Bismo, pa i na ljudsku od jajeta“, odgovori joj Milo. Na ovo se grohotom nasmija zadovoljno Đuro. „Pitam se da li je ostao ijedan Crnogorac, a da nije krenuo da se bori?“, čikala ga je Marija. „Gospođice Lamoš, jeste jedan. Uvjeravam vas da su svi ostali pa i sakati sa nama na brodu ili su već u redovima crnogorske vojske. Dosta ih je već i palo na bojištu.“, uključi se Niko. „Ko je ostao?“, namršti se Marija, dajući Đuru do znanja da ga dijeli njegove stavove po ovom pitanju. „Matko Opregnjača. Pravdao se bolešću.“, pognutog pogleda odgovori Niko. „Tim nemrčipuškama je još veliki vojvoda Mirko Petrović nađenuo ime. Otac mi Pero, pričao je da su se s Vučjeg dola plačući doma vratili. Ti nijesu u naše jatu!“, zaključi oštro Đuro praveći karakterističnu nenojevićku facu od koje se mnogima stužilo kad je vide.
„Nenojević je to. Oće se njima mimo drugih.“, pratili su ga šapati dok je koračao palubom. Znali su ga gotovo svi, naročito da je član Kraljeve garde. Marija je treptala dok je dodirivao snažnim rukama. Dok je ljubio nije marila za brkove koje je štucovao na gore. Nova je to moda bila u Crnoj Gori koju mu je uveo još pokojni otac Pero. Otkad on poče tako da doćeruje brke, ponesoše se svi, čak i prinčevi Mirko i Petar. Da je ko drugi to uradio za bruku bi ostao ali kad je Nenojević onda će svi za njim. Govorili su: „Fala Bogu, da je krenuo na glavu da dubi, bi li isto tako. Jer je čoče Nenojević“.
Brod je pristao u Napulj. „E tamo u oni palac vladika Rade je nekolike zime proveo“, zadovoljno Đuro objašnjava Mariji i onima oko njih. Nakon što prekonačiše brzo se ukrcaše na voz i pravac Brindizi. Nikome se nije ostajalo u Napulj, svi su već u srcima viđeli Lovćen. Dočekali su ih crnogorski zvaničnici Jovan Matanović, Jovo Popović i Andrija Radović. Nakon što su se pozdravili, njih trojica i Đuro sa nekolicinom svratili su u obližnju krčmu. Jovan je ispričao kako ga je američka policija uhapsila u vozu iz Sijetla. Na teret mu se stavljalo narušavanje neutralnosti. Srećom uz kauciju na intervenciju Mihaila Pupina i ruskog konzula pušteni su na slobodu. „Kakva je situacija na frontu?“, iako je Đuro slutio ipak se nije suzdržao da ne pita. „Počele su borbe za Lovćen. Vodi se žestok boj. Ostali smo i bez leba i bez saveznika.“ Odzvanjale su Đuru u glavi ove potonje riječi Jova Popovića. „Ne idite ovim brodom Đuro. Poginućete.“ dodade iskreno Jovan Matanović. Đura kao da nijesu doticale ove zlosutne riječi. Naglo ustade. Iskapi visiki i napušti krčmu. Iz istočne italijanske luke ispraćaj je bio hladan. Poštanski parabrod „Brindizi“ plovio je poput utvare, sporo i bez svjetla. Jeziva tišina na brodu ukazivala je na strepnju i iščekivanje. Blizina zavičaja oživljavala je emocije. Vraćale su uspomene i sjećanja. Prostrani svijet u koji su se otisnuli bio je za njima, a dom blizu. Ovladale su ih misli da se što prije nađu tamo đe ginu Crnogorci. Kako se zavičaj približavao i stare brige se povratiše. „Fala Bogu, gine li se il’ dobiva? Je li barjak naš visoko?“, Niko sa uzdahom brižljivo progovori. Do njega Đuro u rukama vrti prsten sa kraljevim monogramom: „Đe je vojska i kralj đe je?“ Dok ih valovi obali nose, svako svoju misao kuje. Neko o sinu. Ili majci. Ljubi ili šćeri, a svi o sudbini kamena pustog. Lađa je zasijecala vodu, krećući se u mrkloj noći poput fantoma. Brektanje mašine i zviždanje vjetra stvaralo je specifičan zvuk katarki unoseći jezu.
Karamračina. Gusta. Ne vidi se prst pred okom. Gori samo jedna žiška na krmi. Posada je pogasila svjetla na „Brindiziju“. Proviđe se na tren. Praskozorje je poput majstorske kičice ispisivalo živopis po svodu nebeskom. Ukazaše se zabijeljeli od snijega vrhovi planina. Poskakaše omamljeni dobrovoljci na pomen planina. Vjetar sa kopna zasu im lice dok su stajali na palubi, a više glava lepršao im se crnogorski ratni barjak. Savo Mijanović prvi zausti ispod glasa: „Oj svijetla majska zoro…“ Odmah prifatiše ostali, zapjevaše iz dubine duše …“majko naša Crna Goro“. Zacikta i po koji levor u noći koju jedino osvjetljavahu sniježni vrhovi milih visova. Svi se sjatili na lijevu stranu broda put crnogorskog stijenja. Italijanski oficiri su ih uzaludo grubo vraćali da stabilizuju nagnuti brod. Nikakva prijetnja im nije mogla ustaviti pogled prema surovoj toplini. Nenavikli na dodire, stariji Crnogorci na zagrljaje mlađih tapšu ih po ramenima. Obuze ih sve neopisiva radost. Stevu Ljubotinjaninu i Peru Grubaču se zamutiše oči. Đuro se ne dade, preovlada u njemu ono nenojevićko da ne posrne pred emocijama. Minuti do obale pretvoriše im se u vječnost. Želja im zaplamće u grudima. Začu se sa razglasa naredba za pripremu za iskrcaj. Dosta njih ostade da pogledom uporno traga za Lovćenom. Neki sađoše u potpalublje za kofere. Među njima i Tomo sa svojom torbom.
Najednom puče sila nebeska pod palubom. Razorna mina raznese prednji desni dio broda. Voda poče prodirati u utrobu „Brindizija“. Plovilo naglo stade. Prepolovi se na pola. Zakulja dim od eksplozije kotla. Mnogi u proviđenju misle da je to dim baš sa njihova ognjišta. Brod se nagnuo na prednju stranu, potom lijevo i desno. Poče ubrzano tonuti. Eksplozija onesvijesti ranjenog Đura. U haosu Marija ga spretno uze i spušti na čamac za spašavanje. Oči vide ono što srce osjeća. Istina je u srcu. Kad je brod naletio na minu Stefani koja je bila do Marije je pala u vodu. Slabašnog zdravlja uzrokovanog od morske bolesti bila je bljeđa od uniforme koju je nosila. Dok su je talasi vukli pod vodom zavrištala je: „Kaži mojoj majci što se dogodilo“. Stefanina ruka je bila posljednje što je Marija uspjela da vidi. Braća Mitar i Milo na ivici ograde zagrljeni stoje. Milo je od eksplozije bio teško ranjen. „Idi Mitre brate. Idi, kaži našima kako nam je pod Medovo bilo“, ne pomažu Milove riječi neće Mitar živ da ga ostavi. Pogledaše jedan drugog. „Zbogom brate“ reče Mitar, a Milo uzvrati: „i mila Crna Goro“. Bratski se poljubiše. Zagrljeni su skočili i zauvijek se predali plavoj grobnici Meduanskog zaliva. Čeljusti smrti čekali su na svakom mjestu. Čak i gvozdena propela razdirala je svojim mlincima tijela onih koji su grcali pod vodom. Uzburkano more proždiralo je ljudske glave koje su virile po vodi.
Još jedino jarbol i kraj od dimnjak štrče više vode. Na vrh katarke potonji putnici se drže i čekaju spas. Trojica mladića uhvatili su se za najviši vrh broda. U vodi su im tijela do slabina. Na valovima plutaju želje jednih i brige drugih. Nestaju snovi u plavom grobu između neba, planina i vode. Neki su se peli na sanduke, stolice. Sve što nije bilo pod vodom. Umjesto pokrova gladni talasi su zauvijek prekrivali sinove, braću, očeve mnogih familija koji su hitali da pruže posljednju ruku svome zavičaju.
Dok su italijanski oficiri odmicali na čamcu za spašavanje, dvije čete jedna naspram druge stajali su na zakrivljenoj palubi posrnulog „Brindizija“. Neprestano je odzvanjalo „Oj svijetla majska zoro majko naša Crna Gora. Sinovi smo tvog stijenja…“ Neki su plutali na vreći brašna, a neki na bačvama. Neko od njih zapita: „Što je ono?“ Drugi odgovaraju: „Pričešćuju se naši.“ Svak lijevu ruku na desno rame stavi drugu do sebe. A u desnoj ruci čvrsto su držali oružje. Savo, Niko. Svi su tu. Podigli visoko glave. Gledaju vrhove planina. Lakše im je mrijet s dragim pogledom. U dvije su vrste. Uperili jedan drugome revolver posred srca. I tako svaki. Jedino Drago u lijevu ruku stiskao sinovljeve kosti. Od njih se ne odvaja, a u desnicu Gaserov revolver. Ako što od njih i ostane da srce bar ne preteče. Što će srce bez slobode? Prsti su im na orozu. Skinuli su kape. Neko sina ili majku pominje, a najviše njih Crnu Goru. Pjevaju iz glasa. Marija je osjećala da od pjesme podrhtava voda. Čini se kao da će pjesmom da se vinu. Da polete. Ne drhe im vilice niti ruke na obaraču. Odjednom kao po komandi počeše da grme revolveri. Prvi opali Niko, a za njim ostali. Ubijaju se i padaju jedan preko drugoga sve dok ne prekriše čitavu palubu, a nju voda hladnog Jadrana. Ljudske sudbine prate čovjeka kroz život. Poput rijeke nekom se ugodi da mirno plovi, a nekog valovi o grebena lome. Tako od kad čovjek čelom tuči zemlju sve dok istim čelom na njoj ne počine. Dok su sudbinu putnika „Brindizija“ ispisivali morski valovi, mnogi se usprotiviše tom ispisu. Otvoriše Crnogorci front. Pređe roka. Bije se bitka. Puca se na sve strane. Prekraćuju sebi muke. Tijela popadaše, a pjesma „Oj svijetlaaa….“ još morem odliježe. Krv od rana se pomiješa sa vodom. Poplavlješe srca probijena od kuršuma. Ne pokušavaju da se spasu, već da smanje neprijatelju šansu da ih uhvati žive. Održali su riječ onako kako su se i zakleli nad bijelim orlom na polovini okeana. Da živi neće u ruku neprijatelju. U minut se ugasi dvjesta života, isto toliko želja i ognjišta. Jutrom muklim kao orgulje svečanog hora odliježu molitve besmrtnika. Dragovo tijelo najbrže potoku jer je sa obije ruke držao svoju torbu. Tu na domak cilja, uz pucnje mirbožaju se Crnogorci na Badnje jutro u dubini plavog Jadrana. Da čekaju Badnje veče bez badnjaka u mulju, među algama, na dnu mora. Uz tutanj levora i more se raspoganilo. Valovi biju po rebrima brodolomnika. Bez opijela, sa pjesmom slobode u smrzlinama dubina spuštaju se rakama muška prsa. Ni kliktaj galeba, ni let sokola, već graktanje gavrana na gozbu kad se ukop svrši. U jednom zalogaju proguta more stotine nadanja. „Pričešćuju himnom i mecima“, dodade jedan od brodolomnika koji je plutao na drvenoj dasci kad nakon nekoliko minuta pucnji utišaše. I more se stiša. Marija nije znala da postoje lijepe smrti. Ova je bila ujedno i lijepa i strašna. Gledala je mnoge smrti, ali tog strašnog dana Crnogorci su od smrti napravili svečani praznik. Oduvijek se pitala kakvi su to ljudi koji u zadnjem trenutku misle na čast i riječ, a ne na spasenje. Od pet stotina ne osta ni petine. Ostade samo zakletva šćerima da se kunu svojim očevima što ih ribe pojedoše. Kad napokon sa obale dođe pomoć i prihvati preostale ljude iz mora. Dokopali su se obale i odahnuli. Mrtve more još nije davalo iz svoje utrobe. Jole je na dasci plutao, plivao, borio se, topio i isplivavao na površinu. S njim je i Novak Perović. Valoviti talasi vitlali su ga vodom. Gutao je more. Dolazio do daha, opet tonuo i uzdizao se, punih pluća vodom. Dok rukama nije zgrabio zemlju. „Oj svijetla majska zoro…“ Ponovo u ušima odzvanja himna. Marija je pomislila da čuje strašnu pjesmu sa palube i da gubi razum. Pjesma ne prestaje. Blizu je. Okrenula se oko sebe i ugledala grupu mladića kako na pijesku zagrljeni stoje i pjevaju. Put Lovćena. Među njima prepozna mladog Steva. Na njemu samo bijela košulja. Najednom nadleće avion i pokosi ih mecima. Preživjeli su da bi poginuli.
Potonu zemlja u korotu. Da Bog da potonuo š njim i potonji crnogorski netalih. Mjesto morske pjene valovi na pijesku kotrljalju skamenjene dobrovoljce. Kao da im more ironično ispunjava amanet da još jednom dodirnu kopno. Bez svijesti i života ipak je dodir za kojim se čezne. Preživjele su pokupili čamcima mnogo kasno. Đura poniješe onesviješćenog u lazaret. Polusmrzlim i slabo odjevenim dali su čaj. Kad se malo okopirkaše, pitali su ih spasioci: „A kud ćete sad!?“ Naljuti se Pero Grubač na ovakvo pitanje: „A kuđ drugo nego u Crnu Goru“. Jedan italijanski oficir nastavi sa pitanjem: „A zar nećete opet u Ameriku?“ Pero, iako isrcpljen ispravi se: „Ne, pa da bi zaradili po vreću dolara, dok jednom ne vidimo Crnu Goru i odazovemo se na njen poziv. Živi ili mrtvi“.
