Foto: FB

Nikšić (izvor: Pobjeda) – Ja sam je napisao, ali je nikad nisam pročitao. Imam tu fobiju od listanja sopstvenih rukopisa, plašim se grešaka, onoga ako pročitate svoju rečenicu koju ste napisali prije pet godina, a danas vam je odvratna. Knjiga kad ode u etar, vječita je – rekao je književnik Ognjen Spahić na autorskoj večeri u Nikšiću, osvrćući se na novo izdanje „Hansenove djece“, četrnaesto na izvornom jeziku, koje je objavio ,,Fokalizator“.

Književno veče u sali hotela „Onogošt“ organizovao je Fakultet za crnogorski jezik i književnost, zajedno sa izdavačkom kućom ,,Fokalizator“, Društvom prijatelja i poštovalaca Nikšića i Crnogorskim PEN centrom.

MOĆ FIKCIJE

Samo prva polovina prve rečenice je istinita, a sve ostalo je apsolutna fikcija u romanu „Hansenova djeca“, rekao je Spahić.

– A koliko fikcija može da bude moćna… Kad sam bio u Rumuniji na promociji te knjige, prilazili su mi ljudi da kažu da su baš posjetili taj leprozorijum i da je baš kako sam opisao. To nema nikakve veze sa realnošću. Čak je i čuveni francuski vodič Mišlen, u svom turističkom vodiču, za Rumuniju napisao da je tamo postojao posljednji evropski leprozorijum i ako želite da saznate više pročitajte knjigu Ognjena Spahića. Znači, fikcija je pobijedila realnost u jednom smislu. U tim malim nestašlucima i zgodama baš uživam, da je jedno imaginarno mjesto postalo geografska činjenica – rekao je Spahić.

Uz sugestiju moderatora Vladimira Vojinovića da je i časopis ,,Fokalizator“ nastavio izdavačku praksu Crnogorskog društva nezavisnih književnika i

izdavačke kuće ,,Plima“ iz Ulcinja u domenu valorizacije i afirmacije recentne crnogorske književnosti, o svojim počecima Spahić je govorio kroz zajedništvo jednog zaboravljenog vremena.

– Nismo ni ja ni moje kolege nikli ni iz čega, pripadamo prije svega, makar sebe tako doživljavam, tradiciji svjetske književnosti, pa tek onda kao nužnost nekog nacionalnog uobličenja koje uvijek rade drugi, kao crnogorskog pisca, što formalno i jesam, ali što u mojoj biografiji ne predstavlja nikakav plus – rekao je Spahić.

Bitno mu je kao piscu da postoji makar elementarna intelektualna baza na koju čovjek može da se osloni.

– U ovom trenutku to je redakcija časopisa ,,Fokalizator“ koji su prilično žilavi i nepotkupljivi ljudi čelu sa Vladimirom, tako da i kad nema nade – ima nade. Jednostavno radimo dalje, radimo ono što umijemo – rekao je književnik.

Vojinović je sa Spahićem prošao kroz kompletno stvaralaštvo, od prve zbirke priča „Sve to“ koja je autoru, istakao je, jako draga.

– Ne zato što smatram da su te priče dobre, nego zato što se sjećam sebe kad sam bio jako mlad i te vrste jednostavnog vankontekstualnog uživanja u književnosti, kad pišete s ogromnim iluzijama vjerujući da ćete nadmašiti vaše idole, Pola Ostera, Karvera i sve ostale. Poslije vam bude jasno da to nećete uspjeti, ali gledate da pišete makar u slavu tog mladog čovjeka koji je vjerovao u takve stvari – rekao je Spahić.

Objasnio je publici da je odrastao na jednom spektru literature koja se gotovo i ne dotiče sa tradicijama književnosti južnoslovenskog naroda.

– Američka književnost je bila nešto što sam intenzivno konzumirao u tom formativnom periodu i nadam se da je to ostavilo traga i na moje pisanje. Tu vazda, pogotovo mladim piscima, želim da nametnem jednu misao do koje sam došao sam: da je najgora težnja biti originalan, imati isključivo svoj glas. Crnogorski jezik ima jednu lijepu sintagmu – kad hoćete da denuncirate nešto vi kažete da to ne liči ni na šta. Mnogo je važno da vaša književnost liči na nešto drugo, da u vašem glasu ljudi pronalaze sličnosti u tom horu glasova svjetske i jugoslovenske literature. Pisac prije svega mora biti vrijedan čitalac. Čitalačko iskustvo mnogo je važnije od tog izvikanog životnog iskustva – rekao je Spahić.

VELIKA TROJKA

Spahić je prokomentarisao i književnike velike trojke jugoslovenske književnosti: Pekića, Kiša i Kovača. Spahić smatra da sa ove distance o njima možemo govoriti kao o spomeničkoj literaturi.

– Crnogorska književnost baštini svu tojicu kao autore koji su se u nekom trenutku makar očešali o Crnu Goru. Pekić je i rođeni Podgoričanin, iako je u Podgoricu poslije toga svratio samo dva puta. Nije mu se dopala ni na rođenju. Bojim se da se tu ljudi zaboravljaju. Mi nemamo uvid koliko mlađe generacije te knjige imaju pred svojim očima, koliko su im upadljive i koliko imaju potrebu da ih čitaju. To su ljudi koji su napravili naš jezik, to je činjenica. Jezik ne mogu napraviti ni lingvisti, ni deset fakulteta, jezik je nasljeđe koje za sobom ostavljaju pisci, a njih trojica su jezik doveli do kosmičkih granica. Imam sreću da pišem tim jezikom i zovem ga crnogorskim što takođe smatram ne privilegijom nego apsolutnom obavezom – rekao je Spahić.

CRNA GORA DANAS JE JEDAN KORAK DO APSOLUTNE KATASTROFE

Ognjen Spahić je prokomentarisao i politički momenat u Crnoj Gori kroz prisjećanje na energiju 21. maja 2006. godine kada je naša država bila u predreferendumskoj groznici, a on govorio na velikom skupu na današnjem Trgu Nezavisnosti.

– Iz ugla nihiliste mizantropa i okorelog individualca moram reći da pozicija u kojoj se nalazim nije nimalo neudobna. Crna Gora danas je jedan korak do apsolutne katastrofe, ali ljudi moji – to nije ništa strašno. Nestajale su i veće civilizacije od ovog našeg jada, pa smo i to zaboravili. Svi smo toj propasti dali mali doprinos, možda najviše ta ekipa koja je tog dana bila na govornici na današnjem Trgu nezavisnosti koji će u idućem periodu možda i promijeniti ime, pa ćemo vidjeti kako će se zvati – rekao je Spahić.

Dragana ERJAVŠEK