Foto: privatna arhiva
(s engleskoga na crnogorski jezik prevela Barbara Simović)
1. Početak
Smatram te nemoguće lijepom, muškarac mi kaže. Godina dana, kažem mu, i smatraćeš me nemogućom.
2. Početak
U baru smo, muškarac i ja. Došli smo u ovaj bar nakon književnoga događaja. (Nakon književnoga događaja, idem u bar sa muškarcem.) Čovjek je urednik, a ja pisac i oboje smo dio svijeta u kom odlazak na književne događaje nije nešto što radiš, već nešto što ti se dešava.
Veoma bih volio da te jebem, kaže. Vidim da je iskren.
Klimam.
Ono što bih želio da znam, kaže on, ali ja već znam što bi on želio da zna pa ga prekidam. Jesam li spomenula da je urednik? Mislim da je on obično taj koji prekida.
Ne može se desiti, kažem.
Trenutak tišine prije nego kaže „Dozvoli da ti donesem još jedno piće“.
Misli da je ovom razgovoru potrebna neka promjena. Vidim to. Prepoznajem kad muškarci žele da okrenu priču. Kao, nije „varanje“, nego „istraživanje“.
Ustaje, pomjera kuk. Na trenutak pomišljam da će početi da pleše. Ovo je rupa, ples bi bio neprikladan. Bila bih prisiljena da skrenem pogled i zakolutam očima; Ne želim da budem povezana s neprikladnim ponašanjem. Pokazalo se da je kretanje kuka privremeno; prelazi iz kauča u pokret. Onda odlazi, ide do šanka. Zurim u njegova leđa. Dobra leđa, ali su prekrivena ispranom košuljom. Čovjek za koga sam se udala oblači se dobro; sa modnog stanovišta, varati njega s urednikom nema smisla.
Volim da gledam kako muškarci odlaze, zamišljajući da se nikad neće vratiti. Slomljeno srce, bol mladih. Predajem se ovoj fantaziji, vrsti slobode koju bih sebi dopustila kao ženi koja je slomljena srca. Sedam dana u krevetu, plačući.
Nešto što se nije dogodilo: ono pitanje koje ljudi postave prije nego što vam kupe piće. Što ti donosim? Što bi voljela?
Gledam mu leđa, očekujući da se okrene. Nije.
Moguće da je zaboravio. Moguće da, pošto je bar prenatrpan, kad je shvatio svoju grešku, nije želio da se vrati da ne bi izgubio mjesto. Ako postoji jedna stvar koju muškarci ne vole to je gubljenje mjesta. Takođe, nedavno je naučno dokazano, neđe sam pročitala, većina muškaraca nije u stanju da razmišlja o dvije stvari istovremeno. Dakle, ako je razmišljao o tome da me odvuče u krevet bio je možda fizički nesposoban da me pita što želim da pijem. Ali, naravno, postoji još jedna mogućnost za razmotriti: on bi mogao biti tip muškarca koji odlučuje umjesto žene što će piti. Želim da se zanesem ovom mišlju. Zamišljam da stavlja piće ispred mene, piće koje ne prepoznajem. Vjeruj mi, kaže on, ništa kao ovo nijesi probala. Feministkinja u meni želi da mu se smije. Hej, pogledaj to, kaže ona ustajući, osmijeh na njenome licu kao da je već otišla, sad imaš dva pića. Šok na njegovom licu ispunjava je ponosom, zadovoljstvom.
Ali ja nijesam u potpunosti ona. Djelovi mene više su vođeni instiktima nego feminizmom, nezainteresovani za pobunu koju treba da ośete kad muškarac pokuša da ih kontroliše. Ovi djelovi mene – oni se ne bune. Kad ga čuju da kaže Vjeruj mi, žele da stave ruku na njegovu butinu.
Vraća se, stavlja čašu bijeloga vina ispred mene.
„Chardonnay?“ pitam. Donio mi je isto.
Izgleda zbunjen. To si pila, zar ne? (Zar nije to ono što si pila?)
Da, da, kažem. Hvala.
Često je prokletstvo, ova moja mašta. Život blijedi u poređenju. Isto blijedi u poređenju.
Podiže svoju čašu piva. Zdravica je na redu.
Podižem svoju čašu vina. Dopuštamo da se naše čaše dotaknu, kratko. Jedva čujem kuckanje zbog buke u baru, ali znam da smo kucnuli. U tihoj sobi – recimo, u njegovoj spavaćoj sobi – kuckanje bi nam zvonilo u ušima, zadirkujući.
(Ne popuštaj ovđe – produži taj trenutak naboja.)
3. Početak
Dakle, o jebanju… kaže on. Ima dobar smisao za humor, onu vrstu koja dozvoljava muškarcu da mu štošta prođe. Ili mu njegova profesija daje tu privilegiju, profesija koja me privlači? On je čovjek kom je stalo do jezika. On je čovjek koji odlučuje o sudbini priča. Jednoga dana, ubrzo, moja će se knjiga u rukopisu naći na njegovome stolu.
Osmjehujem se.
Želim da ti budem prijatelj, kažem. Nikad neću spavati s tobom.
Njegove oči mi nešto govore prije nego on sam, ali nijesam sigurna što.
Hajde da razmotrimo ove dvije rečenice, kaže on, hoćemo li? On zna kako da motri u riječi.
Hajde, kažem, jer je dio igre da pokažemo isti nivo samopouzdanja. Da sam pokazala oklijevanje, naš razgovor bi počeo ispočetka, bili bi novi ljudi, flertovali na nov način. Želim da budem tvoj prijatelj, govori polako, naglašavajući svaku riječ. Ovđe postoji želja, nešto što ti želiš. Odlično. Onda, na drugoj strani, Nikad neću spavati s tobom. To je dosadna rečenica, složićeš se. A što je čini dosadnom? Ignorisali smo želju. Spavaćeš sa mnom, ili možda nećeš, koga briga. Ono što ljudi žele da spoznaju je želja. Što. Ti. Želiš. Gleda pravo u mene, drži svoje oči na mojima. Nemam kud. Nekako sam zaboravila da predvidim ovaj momenat; on je vješt urednik.
Volim svog muža, kažem mu. Moj je glas sada tih. Ovako nije zvučao u mojoj glavi.
Niko to ne osporava, govori on.
Ne znam što radim ovđe, kažem, Ne znam što je ovo.
Ne tražim ti da znaš kraj, govori on.
(Flert je bezopasan. Je li se što dogodilo? Bez jasne radnje, nemaš početak. Nađi pravi početak.)
4. Početak
Počinje u 3 poslije ponoći, s hamburgerom koji je naručio ali ga ne može pojesti. Napolju je oluja, naišli smo na ovaj restoran da bismo se pokrili od kiše, i dok zurimo u pljeskavicu, oboje smo i dalje mokri. Naša konobarica nema brushalter ispod majice i ja čekam da on pogleda u njene grudi. Nije. Usne mu drhte. Ovo je velika stvar za mene, kaže. Hoće da kaže da su prošle godine otkako je s nekim ośetio pravu povezanost. Hoće da kaže „Ti si udata žena“. Stavljam svoju ruku preko njegove. Mislim da bih mogao da provedem ostatak života s tobom, govori, i umjesto da kažem „Jedva me poznaješ“ prilazim mu bliže, stavljam drugu ruku na njegovu butinu. Pokušavam da se približim njegovim riječima.
Privlačnost je jaka i provodim toliko vremena u svojoj glavi pokušavajući da – što tačno – ne da opovrgnem povezanost, nego, što? Da je slomim. Ja sam žena koja voli da razumije, koja često pomiješa razumijevanje s kontrolom. Ukoliko razumijem što se dešava, smatram, onda mogu i da napravim svjestan izbor. Osim što je, naravno, cijela poenta afere izgubiti sebe u sili koja je jača i misterioznija, sili koja svojom prirodom privlači, privlači, privlači, ne zastajući da pruži objašnjenje.
(Ah, sad imamo suprotan problem! Pokušaj da pronađeš polaznu tačku emocionalnoga luka.)
5. Početak
Kad afera počinje, on čak ni nije tamo. Na nekoj je konferenciji (imenuj konferenciju ili lokaciju?) i prošla je sedmica otkako sam ga zadnji put viđela. Idem na piće s prijateljicom, s prijateljicom koja zna za aferu, s prijateljicom koja ne osuđuje. Prijateljica me gleda i kaže „Zaljubljena si“. Osmjehuje se i ispija džin tonik. Ne čini se da postavlja pitanje, pa ja ne odgovaram. Tako samo śedim s njenim riječima koje vise u vazduhu između nas, iznad nas. Tako ove riječi postaju istina.
(Znaš onu iritantnu fazu dvogodišnjaka, kad dijete ne želi da prestane s pitanjem „zašto“? „Ali zašto?“ Pravi se da si to dijete. Nastavi da preispituješ svoj put do dublje istine, a onda do još dublje istine. Dogod možeš odgovoriti, nijesi gotova s pitanjima. Stvarno želiš da nađeš početak? Onda budi iskrena.)
6. Početak
Jednostavno je: počinje na način na koji počinju afere. Počinje kad ležiš gola s čovjekom koji nije tvoj muž, tvoje tijelo vrelo od krivice i meko od znoja, slušajući vjetar i kišu – vrijeme je tad uvijek uzburkano – i kad kiša počinje jače da pada, pretvarajući se u grad, znaš da si prizvala ovakvo vrijeme, da si ona vrsta žene koja koristi svoje moći da spoljni svijet učini nestabilnim kad poželi da se unutra ośeća smireno.
(Nespretno sročeno? Obrati pažnju na ono što gubiš u priči da bi postigla željeni efekat i završila pasus sa ”smireno”.)
7. Početak
(Počinje prije nego što spavate zajedno. Zar ne?)
Počinje kad poljubiš muškarca koji nije tvoj muž, i iako ste pijani, sa sigurnošću znaš da je taj čovjek urednik i da je tvoj muž softverski inžinjer, tako da nema zabune, nema šanse da je ovo ovđe tvoj muž i stoga nema šanse da bi trebalo da ljubiš ovog čovjeka, ovđe, sada. Ali ipak radiš to.
(Koža ne mora da dodiruje kožu; počeci su mnogo suptilniji. Ako znaš što tražiš, uočiš ih mnogo prije prvoga kontakta.)
8. Početak
Počinje kad pristaneš da popiješ piće s muškarcem koji nije tvoj muž. Popiješ piće s ovim čovjekom, urednikom, a u preglasnom baru mu kažeš da nikad nećeš spavati s njim. On ne traži od tebe da spavaš s njim, kaže. Ali on nije onaj koji nadglašava viku u baru, i tako ti to šapće u uho: on ne očekuje seks, i dok je ovo tako teško, i dok bi te on, ako bi mu dala zeleno svijetlo, jurio oko bloka, on apsolutno, potpuno razumije tvoju – ovđe samo kratko zastaje – situaciju. Usne mu dodiruju tvoju ušnu školjku dok govori. Ośećaš da ti dahće za vratom kad kaže ne, on ne vrši pritisak na tebe, nikad neće, ali od tebe traži nešto, jednu stvar: tvoju istinu. Tiha si i mirna, možda još tiša i još mirnija nego što si ikad bila u svom životu i on kaže: Stvarno, nikad ne bih želio da varaš svog muža. Okreće tvoje lice da se suoči s njegovim prije nego što kaže „Priznaj što želiš. To je sve što tražim. Samo to. Riječi.“
9. Početak
Želim da znaš ovo, kaže: Da si slobodna, oženio bih te.
Želiš da ga ispraviš: Pitao bi me da se udam za tebe. Ponekad su njegove riječi neprikladne.
(Kad on prestaje da bude zainteresovan?)
10. Sredina
Jedne noći u krevetu mi pjeva, svira gitaru, ali je odsutan. Jesi li upoznao nekoga, želim da pitam. Jesam li uradila nešto pogrešno, želim da pitam. Možeš li, molim te, da me pogledaš, želim da pitam. Umjesto toga, poljubim mu vrat onako kako voli. Njegove oči misle na drugu ženu; Samo ne znam da li ju je još uvijek upoznao.
(Drži istu tačku gledišta; pronađi drugi način da iskažeš njenu sve veću ranjivost. I zar ne bi ona trebala biti ta koja će izgubiti interes? Izgleda uvjerljivije.)
11. Sredina
Jesi li dobro? on piše, je li sve u redu? Da, da. Izvini. U haosu sam. Piće u utorak?
12. Sredina
Sve to, težina i lakoća u mom tijelu smjenjuju se kao da hoće da izgubim ravnotežu – kad postaje previše? Postoji ovaj trenutak: subota je ujutro, a ja sa svojim mužem idem u kafić u našem kraju. Treba da pređemo prometnu ulicu, moramo brzo da se krećemo, shvatim da ne mogu. Moje tijelo postaje teško kao gomila cigli, ukopana dva metra duboko u pijesak. Gledam u svog muža i on vidi da sam opet spora; Odjednom se śetim da se ovo desilo ranije, da se dešava odnedavno. Ali on ne pita, moj muž – on to nikad ne radi. Uzima moju ruku. Kaže „ići ćemo okolo“.
13. Sredina
Jedne noći, dolazim kući kasno mirišući na urednikov burbon, a moj muž plače. Śutra je, kaže, a ja sam tako uplašen. Biće ona u redu, kažem mu, ona jeste u redu. Nijesam sigurna što je gore, što njegova majka možda ima rak, ili što sam to skroz zaboravila. Zagrlila sam ga i grlila dok se nije činilo da mu treba vazduha.
14. Sredina
Planiram da radim s, prijateljicom no čim dođemo do kafića, jasno je da se to neće desiti. Prokleta sam, kažem joj, Nikad više neću pisati. Glupost, kaže ona, Samo treba da završiš s urednikom. I nađeš novog ljubavnika.
(Je li ovo ista prijateljica koju smo upoznali ranije? Razjasni.)
15. Sredina
Malo si opśednuta teretanom, još od onoga straha za moju majku, primjećuje moj muž dok ulazim u svoj spandeks.
Nijesam sigurna da je to dvoje povezano, kažem. Znoj mi čisti um.
16. Sredina
Razmišljao sam ako mi Belgija dâ bonus, kaže moj muž, ili ako na neki drugi način dodatno uštedimo, trebalo bi da se vratimo u Sorento za našu godišnjicu. Belgija je muzičar kojeg moj suprug pokušava promovisati sa strane, a Sorento je mjesto đe smo proveli naš medeni mjesec. Uvijek smo govorili da ćemo se jednoga dana vratiti.
(Napetost opada u odjeljcima s mužem. Vrijeme da se vratiš?)
17. Kraj
Tri mjeseca kasnije, u indijskom restoranu, urednik me ostavlja. Crveni chutney čini našu samosu vlažnom i to me uznemirava. Meka hrana me uvijek nervira. Jednim prstom neprestano iscrtava krug na poleđini moje ruke. To je nešto što on radi. Nekad mi se sviđalo. Samo nijesam siguran, kaže on, žao mi je.
Želim da ponovo napišem ovaj dijalog. Umjesto toga, željela bih da on kaže: Ne mogu više da te dijelim s njim. Ili: Previše boli. Ili čak: Ostavi ga. Samo nijesam siguran, kaže on, žao mi je.
(Tačka gledišta junakinje je pasivna ovđe. Impliciraj je više.)
18. Kraj
Tri mjeseca kasnije, u indijskom restoranu, ostavljam urednika. Nikad mi nijesi dala šansu, kaže on. Crveni chutney čini našu samosu vlažnom i to me uznemirava. Uvijek sam mrzila crveni sos; ima ukus i ljutog i slatkog, što smatram neodlučnim. Ne želim da stavljam neodlučnost u usta. Jednim prstom iscrtava krug na poleđini moje ruke, iznova i iznova. To je nešto što on radi. Nekad mi se sviđalo. Daj mi mjesec dana, kaže on, a zatim se ispravlja – daj nam jedan mjesec. Ovo nije novi razgovor. Znam na što misli i to na što misli mu ne mogu dati. Ono na što on misli ne mogu nikome dati. Nijesam sposobna da volim jednoga čovjeka, da budem na jednome mjestu; bez ikakvoga razloga maštam o neproživljenim životima, hipotetičkim ljubavnicima. Skovana sam pogrešno. Ali to je strašna istina, a ne istina koju možete podijeliti s osobom.
Moram ići ubrzo, kažem, žao mi je. Ne treba da ti bude žao, kaže on, moram da idem sada.
(Hrana u ovom odjeljku je malo prenaglašena.)
19. Kraj
Nekoliko neđelja nakon što me je ostavio, nalazimo se na kafi. To je mjesto na koje smo išli ranije – jedan od onih kafića koji liče na nečiju dnevnu sobu – i śedimo na plavom, izlizanom kauču koji on voli.
Bilo je stvarno, ponavlja muškarac. Želim da znaš da je to bilo stvarno.
Govori o svom priznanju u 3 sata poslije ponoći, njegovom nepojedenom hamburgeru. Govori o tome da je padala kiša. Ovo je velika stvar za mene, onda kaže. Sad je tužan, govori o tome kako je sve to bilo stvarno, dok je trajalo, a plavi kauč sve to čini takvim da ne mogu da dobijem potrebnu udaljenost. Želim da ga pitam to, pitam je li ovaj kauč oduvijek bio ovako mali, ali znam da je to glupo pitanje. I znam da, ako pitam, on će misliti da sam književna. Misliće da koristim metaforu.
To je stvar kod urednika – oni nijesu u stanju da ignorišu podtekst. A ipak tako često to zahtijeva trenutak života, zar ne – usrdnost gledanja u stranu.
Zato ne pitam za kauč. Ne pitam zašto mi stalno govori da je bilo stvarno. Ne pitam što to uopšte znači. Umjesto toga, gledam ga. Prepoznajem štetu koju mu je život nanio – kod muškaraca uvijek možete prepoznati, ako pažljivo pogledate. Svaki gubitak, svako odbacivanje, svaka modrica na egu je pogoršala lice, pogubila je njegovo držanje. Voljela bih da nikad nijesmo spavali zajedno, šapućem, i ostala bih tvoja fantazija. Onda opet šapnem, ali ovoga puta ima mnogo vazduha u mojim riječima. Ne zvučim kao ja. Ne zvučim potpuno ljudski. Rizikovala sam, govori mu moj životinjski glas, a onda ponavlja. Rizikovala sam.
20. Kraj
Naravno, on mi na kraju kaže da sam nemoguća. Čovjek koji nikad ne gubi svoju smirenost viče ove riječi – viče ih nekoliko puta. Treći put dodaje „jebeno“. Jebeno si nemoguća! I možete čuti uzvičnik, iako će ga sigurno redigovati ako dobije priliku. Ispred kafića smo i led u njegovom kapućinu se topi. Ja sam stavila previše stevije u moj, ali sam ga ipak popila. Skovana sam pogrešno, želim da mu kažem. Glas mi se trese. Rekla sam ti, kažem umjesto toga. Rekla sam ti da će se ovako završiti.
(Zašto ne vidimo što je dovelo do njegove eksplozije? Možda možeš iskoristiti ovu priliku da se vratiš na početak – ona ga može nazvati loše odjevenim, na primjer?)
21. Sredina
Vraćam se kući iz kafića, moj muž sređuje naše poreze. Izgleda da bismo trebali dobiti dobar povraćaj ove godine, kaže mi śedeći za svojim stolom, mnogo bolji nego što sam očekivao. Moj glas i dalje drhti, tako da ne želim da govorim. Hodam i zagrlim ga otpozadi. Prolazim pored njega da otvorim prozor, zaustavlja me, oči su mu još uvijek na ekranu. Ne, kaže on, previše je hladno. Možeš li da me pogledaš, pitam ga i on to čini. Volim te, kažem, i moje grlo čini moje riječi valovitim. Znaš to, zar ne? Naravno da znam, kaže on.
Sat kasnije, dok idem dva bloka do naše praonice, zaustavljam se svakih nekoliko metara i zatvaram oči tako da mogu bolje da ośetim vazduh. Stignem tamo, vidim poruku na vratima. Zatvoreno: Rekonstrukcija, piše. Iza obavještenja, prodavnica izgleda opustošena. Stojim pored crvenokose žene koja drži ogromnu vreću za pranje veša. Obje buljimo u znak. Pa to je sranje, kaže ona. Kod njih je moja odjeća, kažem joj, moja i mog muža. Ona to smatra smiješnim, a ja se smijem s njom da budem pristojna. Počinjem da ośećam umor u mišićima lica, poznati ośećaj, i čekam da prestane da se smije tako da mogu ja da prestanem da se smijem, ali stojimo tu, čini se, dugo, smijući se zajedno.
(Nijesam siguran za ovu prekretnicu, ovu scenu praonice – pogotovo ako hoćeš da ovo bude kraj?)
22. Početak
Sorento, kaže moj muž.
Kažem, da.
Kažem, biće dobro za nas.
Kažem, stvarno moram da se sklonim.
***
