Foto: privatna arhiva

(Marija Dragnić. Konfabulacije. Enklava: Beograd. 2019.)

Konfabulacije je prva knjiga Marije Dragnić u kojoj ova pjesnikinja ne samo da najavljuje snažan talenat i ozbiljnu kreativnu energiju nego i realizira cijeli niz do kraja uspjelih pjesničkih ostvarenja. Čak bi se moglo kazati da je i cijela zbirka uspostavljena kao svojevrsni novum u savremenoj crnogorskoj „ženskoj“ poeziji. Jer ona nije pjesnikinja koju bismo lako mogli svrstati u neku grupu i dodati njenoj poeziji bilo kakvu odrednicu, ona svakim stihom nastoji biti (i jeste) originalna i drugačija. Nekoliko je tematskih cjelina, bolje kazati tematskih preokupacija, koje se nameću u prvom susretu sa ovom knjigom. Veliki je raspon tema koje Dragnićeva koristi da bi o svijetu kazivala, kako onom u sebi, tako i onom koji je okružuje, u svijetu koji je stvarni i(li) imaginarni. Jer se kroz cijelu knjigu smjenjuje realni sa paralelnim svjetovima, pa se veoma često zapitamo u kojem smo mi, ali i pjesnikinja sada. Zbirka je, što joj i naslov konotira, obilježena pričanjem, fantaziranjem, dopunjavanjem praznina (u sjećanju) izmišljenim detaljima. U ovoj knjizi „onostrane“ priče postaju istinite, te se na taj način svijet imaginacije i svijet realnog prepliću i nadopunjuju.

Pjesnikinja opservira svakodnevno, ali ne isključivo svakodnevno, tu su i prostori imaginarnog, te oblikuje sasvim novi svijet u kojem, u prašumi, u staklenim kućama, obitavaju ljudi-gorile, odnosno ljubavnici koji nalikuju gorilama. I ovo je samo jedna od prepoznatljivih tema u ovoj knjizi, njih je još nekoliko. Npr. prostor erotskog, jer pjesnikinja   piše i o strasti, ali i sa strašću. Erotsko se sabire u magičnom, a konkretnom mjestu, a to je Španija, koja je za pjesnikinju sa svim elementima prepoznatljivim za ovu zemlju (sangrija, bik, nož, krv) simbol (ne)moguće ljubavi i (ne)moguće strasti. Marija Dragnić prilično otvoreno govori o svakodnevnim iskušenjima ženstva, u njegovom erotskom principu, a da to nigdje ne izlazi iz prostora egzistencijalizma u erotiku po sebi, erotiku kao pjesnički cilj. Ovdje je potrebno naglasiti i činjenicu da su pjesme ostvarene u smirenoj, zreloj i do kraja promišljenoj fakturi, bez jezičkih ili drugih eksperimentisanja.

uvijek sam uzimao ja nju.

nije umjela da se igra

i kada se uvijala ispod mene

grudi bi joj postajale sasvim

dječačke.

                          (Dragnić: 31.)

Ili:

crni prsti tuđe poezije

ostavljali su crvene tragove

na mojoj zadnjici, butinama,

obrazima

ništa me tu nije uzbuđivalo.

                            (Dragnić: 53.)

Žena ne prihvata igru ustaljene (re)prezentacije ženskosti i ženstvenosti razotkrivajući putem poezije (na to nailazimo tokom cijele knjige Konfabulacije) uzroke (svoje) pobune i eksplicirajući njene strategije. Na više mjesta u knjizi nailazimo na demakiranje kulturološkog i uopće društvenog sistema vrijednosti zasnovanog uglavnom (ali ne i isključivo) na fizičkim predispozicijama i stereotipima već i redefinirajući uopće i pojam bivanja ženom. Tjelesno sjedinjenje, o kojem se kroz aluzije govori mnogo je više i značenjski dublje od kratkotrajne ujedinjenosti tijela, to je svojevrsna metaforička slika onoga što ljubav treba da bude, a nije.

U ovoj zbirci, u ovim pjesmama ne govori samo žena, nego se smjenjuju muški i ženski glas/ovi. Čas govori On, čas Ona. Pjesme u kojima govori on ili ona nisu strukturirane  kao autonomni, zatvoreni poetski iskazi, nego je to većinom govor upućen drugome (drugim ljudima koje ne poznaju), saopćavanje onoga što se događa najjednostavnije i najefektnije svijetu, bez pretenzija da to bude nešto veliko, značajno i istinito. Tako je otvorena mogućnost da se kažu (napokon) male stvari, naizgled potpuno nebitne, a pokretačka su energija (ili bi to mogle postati). Odnos muški glas – ženski glas, na prvu i nemaju dodirnih tački, on govori (o) sebi, ona (o) sebi, ali tako postavljen njihov odnos ne podržava utopijsku sliku svijeta, nego u prvi plan dolaze njihove osnovne razlike u poimanju onog drugog i poimanje Svijeta koji je u njima i u kojem žive. Da ne bude dileme, ovdje nije posrijedi ljubavni odnos, sve izgleda kao da se i ne poznaju, samo iz različitih pozicija imaju potrebu da svijetu zbore. Sa svijetom se ne svađaju, ne nadmeću i ne viču, oni se privremeno „izmiruju“ u sebi. Na koncu, shvatamo da možda i nisu toliko nepoznati jedno drugome. On je pjesnik. Ona je pjesnikinja. On voli pjesnikinje, ona voli pjesnike.

žene vole pjesnike

jer znaju ljubav je

na površini

kože

stalno nadohvat

ruke

(…)

ša pu ta la la

ti si moj

ti si moj

omiljeni pjesnik 

                   (Dragnić: 32)

Ili kad on kaže:

(…) plesali nad

opštim mjestima udova

isprepletanih poput stihova

kojima to nikada ne bi

mogla dočarati nikom

drugom spuštao sam

dlan na tvoje O da

bolje čujem koliko si

moja. O da moja

omiljena pjesnikinja 

                      (Dragnić: 40)

i na koncu:

kao što znate, ja sam pisac.

moja žena, takođe, piše.

uglavnom po mojoj koži.

upravo ste počašćeni

demonstracijom tog vanrednog talenta.

                                                (Dragnić: 63.)

U mnogim pjesmama posrijedi je puna svijest o sopstvenom stvaralačkom procesu i tako se kroz cijelu knjigu prepliću crni i bijeli prsti poezije, odnosno posrijedi je autoreferencijalani diskurs. Knjiga, slobodno možemo kazati, obiluju pjesmama ispisanim esejiziranim poetskim prosedeom, prožetim razmišljanjem o pjesničkom razumijevanju poezije, o činu pisanja i o tome šta poezija znači za autoricu, kako je ona razumijeva i definira, te kakav je njen pjesnički položaj u svijetu u kojem obitava. Njen pjesnički svijet i njena emocija u odnosu prema sebi, prema poeziji, prema svijetu – ne može se fingirati. Sve u ovoj knjizi odvija se između bića i svijeta. Poezija pedstavlja put ka višem saznanju, jer Marija Dragnić stvarnost i odnos bića spram nje razumije i prihvata, lucidno i bez obmane. Poezija nije obmana, ona je čista i uzvišena potreba za progovaranjem, za istinitijom ljudskom komunikacijom. 

Pjesme iz zbirke Konfabulacije Marije Dragnić ne ostaju isključivo u okviru opservacija svakodnevnog, bitno se odmiče od deskriptivnog i stvarno(st) ogoljuje do krajnjeg značenjskog sloja. U pojedinim pjesmama nailazimo na narativno, jer sve počinje i završava datošću iz svakodnevice, ali stih koji oblikuje ova pjesnikinja je spregnut do krajnje mjere, veoma često i potpuno zatvoren u svoj unutrašnji razmjer. Ona pomjera fokus svakom pjesmom, oslanjajući se na sopstvena iskušenja, pomjerajući tako granice i u sebi i oko sebe. Nastanak pjesme proizilazi iz situacija, trenutka (prošlog, sadašnjeg ili onog koji se nikada nije ni dogodio), zatim trenutnog iskušenja, ali i imaginacije i kroz nju gradnje svijeta koji u stvarnosti ne samo da ne postoji, nego ne može ni da postoji. Poezija je istovremeno i misao i doživljaj svijeta, ali ne i njegova vjerna slika. Emocije ne postaju dominanta pri oblikovanju pjesme, jer ovo je poezija koja više misli nego što osjeća Svijet. Poetskim nabojem koji nije riješen osjetilnog Marija Dragnić u pjesme uobličava opća mjesta egzistencije. Ona piše ono što i kako osjeća (jer šta bi drugo bilo posrijedi) i to je esencijalna jezgra za razumijevanje njenih pjesama. Nerijetko ona presijeca čuvstvo britkom metaforom i jezikom bliskim pjesmi u prozi. Poezija Marije Dragnić zamišljenom linijom vodi iz središta bića ka imaginarnom središtu svijeta, koji nas, na koncu, i okružuje, vezujući na taj način proživljeno i preživljeno, između kojih, treba naglasiti, nema znaka jednakosti. Preživljeno se javlja u nekom magnovenom trenutku, dok se u proživljenom osvještava impuls, a zatim i oblikuje Riječ. Tako nastaje heterogena i heteromorfna poezija, u dužim ili kraćim formama, sa mnoštvom tema, motiva, detalja u ukupnoj pojavnosti vidljivog i nevidljivog svijeta. Na taj način Marija Dragnić odražava mnogolikost svijeta koji je okružuje, ali i ispunjava. Jer ova pjesnikinja nema ambiciju otkriti Istinu svijetu (šta će to pjesniku!), ona o svijetu misli, nju zanimaju snažne ideja koje pokreće, po cijenu da su one i u suprotnosti jedna drugoj. Poezija nije ništa drugo do uvid u našu ukupnost. Neurotična stanja duha zapravo su pramaterija ili prastanje  koje u dodiru sa riječima, koje im u ovom slučaju daruje pjesnikinja, postaju poezija kao novi oblik života. Zbog toga je knjiga Marije Dragnić Konfabulacije umnogome obogatila književnu crnogorsku scenu, naročito kada je u pitanju ženski, pjesnički i uopće književni govor.