Foto: Luka Ratković
…dan prije nego što su u Crnoj Gori održani izbori na kojima je počeo kraj Crne Gore kakvu je Banjević poznavao, pjesniku je u Mojkovcu uručena nagrada “Božo Bulatović”. Održao je, pred prepunom salom mojkovačkoga Doma kulture, veoma emotivan govor, pominjući i prijateljstvo s Bulatovićem, ali i otvoreno dijagnosticirajući boljke savremenoga crnogorskog društva. Mediji su ga citirali šturo, nemušto, ali su mjesecima kasnije u prililici da izvještavaju o posljedicama onoga o čemu je, s iskustvom predanoga tumača crnogorske kulture i književnosti i izvanrednoga pjesnika, jednoga od pokretača slavne edicije “Luča” u nekadašnjem titogradskom Grafičkom zavodu, govorio te noći bez uvijanja.
Tog istog dana, dok smo prolazili kroz Platije i uspinjali se prema Crkvinama, Banjević je držao mini predavanja o zaseocima i planinskim vrhovima. Činilo se da za svaki kamen ima riječ. Radovao se nagradi. Vjerujem da mu je bilo drago što mlađe kolege, članovi Žirija, nijesu zaboravile značaj njegovih pjesama, kao ni domete njegovih kritičkih sondaža crnogorskoga usmenog nasljeđa, naročito tužbalice.
“Crnogorsko društvo, i preko pokajanja, stvorilo je kult pogibije, umiranja za slobodu, kao vid pobjede nad smrću. Tužilice žale što svaka prirodna smrt nije pogibija. Pogibija je odbrana postojanja čovjeka i slobode, nešto što je normalno, nešto što je priroda slobode. Nešto što je sam život. Taj život, ta sloboda, taj slobodan čovjek – nezamislivi su bez pogibije. Zato crnogorsko ‘plemensko’ društvo nije moglo da izjednači pogibiju sa nestankom, jer bi to značilo i nestanak toga društva. Takva smrt je afirmisana kao život.”
Banjevićev govor u Mojkovcu zapravo je bio kruna umjetničkoga i stručnog pohoda za istinom. Jer, cijela njegova karijera, pjesnika, urednika, priređivača, predśednika Matice crnogorske, bila je upravo to – duga potraga za istinom, sa aksiomom na njenom kraju, koji kaže da čovjek nije čovjek bez slobode. Tako ni Crnogorac, tvrdio je Banjević, nije Crnogorac bez slobode. Niti je Crna Gora bez slobode – Crna Gora. Poetika Branka Banjevića zato se može čitati kao oda slobodnoj Crnoj Gori, slobodnome čovjeku, slobodi samoj.
“Tako se ostvaruje i potvrđuje veza između mrtvih i živih,” pisao je Banjević, “kontinuitet čovjekovih vrijednosti, jedinstvo vremena, pobjeđuje se prolaznost. Te veze između generacija i ljudi nijesu jednostruke. One su satkane od bezbroj najsuptilnijih niti koje se mogu izvući iz pojma dobar čovjek. A taj pojam kod Crnogoraca, između ostalog, znači: ljucak čovjek, uman čovjek, junak čovjek, pravičan čovjek, bòleć čovjek, uzdržljiv čovjek, drug čovjek, istinit čovjek, oslonac čovjek, utočište čovjek, melem čovjek, nesebičan čovjek, nelakom čovjek, nemučitelj čovjek i, kao takav – rodoljub čovjek. Tako smrt čovjeka postaje živa veza među ljudima. Time pokajanje, kao običaj, gubi svaki mistični karakter i postaje važna društvena institucija. Lako je živjeti dok si živ, ali muka je živjeti i poslije smrti. Jer, pogan ne žale. Čovjek svojim životom mora da zasluži taj čin. Ako nije tako, sve forme žaljenja pretvaraju se u šalu”.
Banjevićev rad svojim žilama crpio je snagu iz crnogorskoga kamena (naslov Žilama za kamen krasi Zogovićevu knjigu objavljenu u ediciji “Luča”). Bilo da je pisao o pticama i jamama, ili da je slikao “visoke sijenke”, Banjević je uvijek pod mikroskopom, u tome stijenju, pronalazio molekule crnogorskoga slobodarstva. Pa je pronalazio i viškove slobode, a njegov lirski subjekt je težio tome da postane slobodan i od Slobode. Sloboda može biti i opasna, tvrdio je Banjević, te se može postati i njenim robom. Za one koji se ne mogu načuditi ovom stavu, neka Banjevićevu tezu usporede s današnjom Crnom Gorom. Nije li ona ovih dana postala rob slobode?
Posljednji moj razgovor s Brankom Banjevićem bio je telefonski. Dok je zborio o značajkama crnogorske savremenosti, njegov glas bio bi obojen recitatorskim tonom – to je iz njega pjesnik progovarao. Tako je bilo i ovoga puta. Pitao me o nekim aktuelnim političkim temama. Rekao je: “Ne smije se puštiti da ona krv što je prolivena za slobodu Crne Gore bude zaludnja rabota!”
Pogan ne žale, pisao je Banjević.
Eto zašto žalimo zbog odlaska barda crnogorske književnosti…
Nek mu je vječna slava.
