Foto: Boris Ščitar
pogotovo. ne laže, ne krade, ne obmanjuje,
na obali divi se jedrenjacima, vjetru,
posadio je masline, posudio malo šećera
da ne izlazi u papučama u subotnje jutro.
o moj dragi, zar je moguće:
dobrota, a fluidna.
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma,
ali ja pišem, objašnjavam,
kao kad toneš u san i trzaj nema glasa.
prate me kuće za odmor, prate me,
programi za detoksikaciju, prate me,
uskomešane sjenke iz ormara
u kojem čarape na cvjetove traže svoga para.
sjećaš li se perišićevog gola u japanu,
sjećaš li se, ovdje nije riječ o kulturi sjećanja,
ovdje je riječ izvan rječnika, sjećaš li se,
vidiš li, vrti se, vrti se zemlja, vrti se,
lahaina spaljena, tako daleka, otočna, sama,
toliko sama da nas nije briga.
svaki dan jedan ubijeni,
svaki dan jedan uplašeni,
svaki daj jedan poraženi,
svaki dan jedna posramljena,
svaki dan jedna bez doma.
a sad stvarno.
čovjek prelazi cestu,
vrti se plastični globus u njegovim rukama,
žuti papir, šareni kontinenti,
vrti se lijepi predmet sa žaruljom u središtu,
čovjek prelazi cestu,
upravo se vratio s buvljaka, vrti se,
a mi sami, na satu zemljopisa,
a mi sami, na satu povijesti,
a mi djeca, ne znajući što nas čeka.
Projektiranje krajolika
onda je bilo, tako se desilo, ja sad pričam kao da je sve neki događaj,
a vraga, nema događaja, ništa se nije desilo, nekad je sve močvara unutra, statika,
žice otpojene od struje, zaboraviš disati, pa se sjetiš, čekaš da prođe,
da se nešto izvana pokrene, da kupiš kartu i odeš,
da se pokrene rijeka svjetlucanja, to ne mora biti stvarna rijeka, logično,
ovo tumačenje sada je višak,
onda je bilo, bilo je uoči proljeća, čovjek u kojeg sam bila zaljubljena prije dosta godina,
rekao je imaš previše boca u stanu,
s time ćemo nešto napraviti, ti si ružna ljepotica, kao iz filma si, imaš tu ružnu ljepotu,
odnijeli smo boce, bila je subota, male kosti su drhtale, nešto s perifernom cirkulacijom, nasljedno više manje,
moram priznati, ovo o ružnoći mi je imponiralo, estetika ružnoće, opće mjesto, to mi je blisko,
kao kad gledam na stanici vlaka u maglu što se tračnicama dovukla iz slavonske ravnice,
onda je bilo, tako se desilo, a ništa se nije desilo, bilo je uoči osmoga marta,
iva je rekla, ići ćemo na marš, taj dan ništa nećemo planirati, to sam podržala,
za osmi mart nemoj da me netko negdje poziva, a da nema veze s osmim martom,
nemoj da mi ne čestita,
uzet ću slobodno na poslu, onu maminu srebrnu košulju ću zakopčati,
iako, malo su mi ojačala ramena, kažu to je od hormona, žene se rašire,
hoćeš nećeš, pazila ne pazila, to sam već u tridesetima vidjela, da mi se ramena šire i bokovi, više ne možeš stati u stare stvari, ne možeš i da hoćeš, da ga jebeš ne možeš,
robu za djevojčice odnijela sam u karitas, drugi put sam ostavila vreće kraj kontejnera za tekstil, mikrominice i topiće, vreće su raznijeli cigani, pa što,
onda je bilo, tako se desilo, ja sad pričam kao da je sve neki događaj, a nije, većina toga nije događaj, ništa se uopće nije ni desilo, pa što,
samo su sjene, glasovi iznutra, puške u uglovima svijesti,
nepoznata crvotočina, rizik prolaza, kao kad se noću probudim,
netko je tu, a nitko nije tu, samo je sjena,
oblak sivog dima što se prikrade i kaže primi me, zagrli me,
ne tjeraj me, ne bori se protiv mene, nekad boriti se znači šutjeti, nekad boriti se znači čekati, borba mijenja strategiju,
borba se smije predomisliti,
onda je bilo, tako se desilo, ja sad pričam kao da je sve neki događaj, a nema događaja, ništa se nije desilo,
to sve skupa može biti o voljenju, kao fenomenu,
što je uopće voljenje, to je kad se drugog ne otjera,
kad se oblak sivog dima ne otjera, to je kad se rašire ruke, kad se izdrži putovanje kroz nesnošljivost, to je kad se kaže,
ovo tumačenje je sada višak, pa što, to je kad se kaže: ostani,
plesat ćemo, projektirati krajolik, a kad svane,
kad se razdani, to će biti događaj.
Antonia
netko viče Antonia, Antonija,
okrenem se, mašem osobi preko puta,
znam da nisam Antonia, ipak mašem,
možda ipak jesam, bez j, i, ije, je,
to jednom konačno valja svladati,
to je lako, samo što ne znam kako se zovem,
koja je ovo godina, koji je grad.
netko viče Antonia, okrenem se,
ovih dana srećem ljude koji opet spominju rat,
a tek sam zaboravila
kad smo kartale za stolom, mi srednjoškolke,
avioni su prelijetali iznad terase,
tek sam zaboravila da je j u mojem imenu,
kao Jastvo, kao Jebem ti, kao Juta, kao Joha,
stablo koje raste na sjeveru,
nepoznato nama posve južnoj djeci,
svoj djeci kojoj još nad glavom lete avioni,
j kao Jug.
netko viče Antonia.
okrenem se, opipam ruke,
na srednjem prstu još je kvrga od olovke,
još ruke pišu, još je zora, još nema struje,
još prelijeću avioni dok djevojčice kartaju na terasi,
već su kupili nove avione, zašto?
koja je ovo godina, koji je ovo grad?
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma,
ali ja pišem jer nema tog kameleona kao što je sjećanje,
pišem ti pismo, dragi,
stavljam ga u bocu, puštam ga u potok,
u šikaru, jer sve su vode svijeta krvotok,
j kao jednom,
jednom ćeš ga dočekati,
uz bilo koju rijeku,
uz bilo koje more,
uz bilo koji grad.
Vrata
nije mi ništa, zapravo,
nije mi ništa, tek treperenje koje nema ime,
zapravo – prilog koji nervira ljude.
bura raznosi lišće smokve,
lamaće iščupanim korijenjem kupusa,
u snu zatvaram prozor, zapravo,
nije mi ništa.
nekoliko noći zaredom sanjam potres,
tražim nosive zidove u obiteljskoj kući,
na postelji preko puta spava moja mala sestra,
nema je, zapravo,
nije mi ništa.
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma,
ali ja pišem, nerviram ljude, zapravo,
raspukla kao kora breze čiji sok
iz jesenje porezotine curi gustim mlazom.
crni i bijeli godovi prelamaju se
u šutljivi kronotop, nije mi ništa.
vjetar u nove dimenzije seli žalo pa stane,
miruju slane dine, miruje more,
sve miruje, šuti, ne otkriva se,
nikome ništa.
čovjek u stroju valjkom ravna zemlju:
jeste li se izgubili, brum, brum, pita,
već odavno, čovječe, al evo tražim se,
ako me pregazite, nikome ništa.
kiša je potopila najljepše gradove,
vjetar je u fetus savio najljepšu plažu,
rentijeri su napravili godišnji obračun –
svi grle ono što skrivaju,
nije nam zapravo, zapravo ništa.
iza Vrata vlakovi prevoze terete,
vagoni jedan po jedan huje u niski,
tajge se spuštaju prema jugu.
iza kulisa žalosti počinje novo vrijeme.
miruju slane dine, miruju kiše i more,
za vječiti oporavak spremna je Zemlja.
Peruni drhte od mog pogleda
samo javi,
zar je teško nazvati,
poslati poruku,
stigle su bube u plastičnoj koverti,
bube iz nepoznatog kraja svijeta,
javi, javit ću se kada nazoveš,
možda i neću,
znaš li da se sms-ovi koji iznuđuju osjetljive podatke
zovu smishing? a pozivi vishing?
javi ako je nešto novo, javi ako je kraj.
javi ako je srčika drveta istrunula u parku iza zgrade,
javi ako ćeš zapaliti lampaš nasred kuhinje,
javi ako su negdje u gradu pale cijena kvadrata,
javi, želim se skućiti jednom u nastambi
u kojoj se ne strepi, u kojoj je potpisan mir.
male vilice, peruni sa splitskog pazara
savile su se u ladici preko noći,
male vilice, peruni drhte od mog pogleda,
je l’ ja to imam moći?
javi ako je ludilo prevladalo, nije greda,
javi, evo ja javljam da ću baciti pet pari cipela,
tri kaputa, deset kila monografija, javljam,
“čistim svoj život”, ti isto javi.
javi, piši, nariši budalaštinu na dlanu,
pokaži mi je izdaleka na sastanku,
javi ako odlaziš iz grada za blagdan,
pojma nemam koji je povod,
samo me zanima gdje se sutra
kupuje friški kruh.
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma,
ali ja pišem i to na papir,
u jednu staru bilježnicu koju su napale grinje,
javi, nije mi neugodno,
pišem starim kanalima,
to je isto u redu, je l’ tako, samo javi.
i ti piši, samo javi, ako te pokradu,
ako nemaš rezervne ključeve stana,
ako su štakori napali vrt,
samo javi, neću ništa odgovoriti,
kunem ti se, sutra je Praznik,
ovo je vrijeme između trešanja i višanja,
stravična je sparina, baš zato
samo javi, ili šuti,
radi mi o glavi.
