Foto: privatna arhiva
Napravio si od mene ženu
kojoj krv teče polako, poput meda,
pokazao mjesto na kom sam davno
prestala da budem Ona.
Izjurio si sve konje koje sam tjerala,
i tako besomučno šibala,
da me što brže provedu kroz ono,
što sam mislila da je normalan život.
Zaustavio si me na jedinom odmorištu,
pred posljednjim mostom,
preko kojeg sam htjela da odem
u zemlju žaba, mušica i mrtve trave.
I postao vitez iz mog omiljenog romana
tajni pjesnik, pod crnim oklopom.
Pitao si me bezobzirno, onako prašnjavu,
izbezumljenu, raspojasnu, u trku zaustavljenu:
„Nisam znao da vile tako jako šibaju konje.
Mislio sam da letiš krilima.
Sreo sam te dolje, na putu,
bilo mi je žao konja.
Mislio sam da si vještica koja kasni,
koja je zaboravila na Majstora,
bježi van grada, da stigne na skup
na kom će joj svi poljubiti gležanj.
Htio sam da viknem, da te skinem
da oslobodim jadne životinje.
Mi vitezovi vas ubijamo… znaš…
I kad si protutnjala, krenuo sam za tobom.
Onda je kiša počela da pada,
i sprala tešku prašinu od puta,
blato koje si nakupila, i plašt ti je spao.
Vidio sam leđa, ramena koja se uvijaju
kada povlače uzde, liniju kičme
i tvoju bijelu čistu kožu
po kojoj je kiša ostajala,
kao vazduh zarobljen pod vodom.
Opet sam pomislio da si vještica
Jer samo one mogu da stvore privid
da namame viteza na požudu,
iako sam na ovom putu i ja već deceniju,
umoran bez borbe, predaja, iskušenja.
I htio sad da te dohvatim za kosu,
ljubim po leđima, i zamišljao ti oči
upravo takve kakve sada gledam.
Želio da budem vitez koji je iskusio…
I pojurio sam za tobom.
Onda sam ti vidio krila,
Slijepljena i svenula od
plašta kojim si ih krila,
kako piju kišu i postaju sjajna.
Ti ćeš me probuditi,
a ja ću za tebe ubiti zmaja
i donijeću ti njegovo srce.
I postaću pravi vitez jer sam uspio da zadržim vilu“
