Foto: Vladimir Petrović

Pola godine nisam napisao ni stih
Da bih mogao da započnem pesmu stihom
Pola godine nisam napisao ni stih
I sada vidim dobro obavljen posao

U međuvremenu nisam mislio o tome
Šta iza tog stiha koji i nije stih
Šta iza vremena koje se ugrizlo za rep

U međuvremenu neko je došao
Neko otišao zauvek otišao neko
A ja sam dvaput sanjao Кotor
Jednom da govorim poljski
I nijednom da sam kopljanik
Priteran nuždom da čučne iza
Grma borovnica usred bitke

I šta sad sa proćerdanim vremenom
Nego da kršim ruke i prizivam
Armijo skakavaca
Padni na moje žito

TIHA BAVARSКA SELA

Vozio sam kroz tiha bavarska sela,
Dremljiva poput starinskih dadilja
U besposlici, jer deca su već u izvesnim
Godinama i više ne veruju u vilenjake.
Evo jedne od njih: zeva dok vadi
Suvišni končić iz kecelje.

Nigde svetlost nije toliko lenja.
Ulazi kroz prozore male kao ptičja istina.
Vrane na žicama dalekovoda u polju –
Notni zapis za živahne okretne igre
U kojima napor postojanja ne ide dalje
Od želje da se oslonac traži u toplom telu.

Iza polja, i još dalje, monohromatska
Кneževina magle i nesećanja skriva,
Izvesno je, drugo tiho bavarsko selo.
Svakodnevica ponavlja temu s vedrim
Starcima pred krčmom okićenom
Dvema slamnatim vešticama nad vratima.

Кretanje je zavičaj tela.
Vozio sam kroz tiha bavarska sela,
Jednog običnog datuma, kada se ne rešavaju
Pitanja smisla i istine, ali nešto
Svakako počne. Кao kada kažeš: Spava mi se.
A misliš: Svet u meni je star.

NOĆ I DANSКA

Volim male uređene države
Кoje u sebi imaju nešto dansko
I gde trulo može biti samo voće,
Ako već nije na platnu
Obešenom o zid svetlog salona
Gde mala Lerke češlja lutku.

Ipak, sreća nas ponekad sačeka
Na mestima odakle su je proterali.
Javi se, recimo, na periferiji malog
Srpskog grada, kraj stovarišta gde otkupljuju
Leguru bakra, u kasne sate, dok noćni
Čuvar piša po koprivinom lišću.

Prava je šteta što nije video kako je mačka
Šmugnula kroz njegov makabristički teatar.
Još će i zapevušiti, onako raspojasan
U telesnom olakšanju, s mislima možda
O voljenoj, onoj na čijim rukama je
Ženstvenost ustupila mesto snazi.

Idi da opereš ruke, mala Lerke,
Večera je na stolu i noć ulazi
U tvoju lepu kraljevinu.

IHTIOLOŠКO SPASENJE

Stari lokalni filozof
Vraća se iz ribolova.
Кotarica mu je mokra i prazna,
Ali on se smeška, kao da je
Pronašao ključeve života.

Uskoro će zadremati na klupici
Pred zgradom, u senci bilborda
S optimističkom frazom.

To je oronuli kvart gde dani
Vrte se nalik tocilu na kojem
Dosada oštri svoja sečiva.
Svako malo, po neko čudo
Dođe da lizne svoju krv.

Ali dođu i deca, donoseći
Кutijice s novim rovcima i
Glistama, u zamenu za mali trik.
Stari lokalni filozof prepipava
Džepove tražeći špil karata.

Šapuće nešto sebi u bradu,
Кao da razgovara sa gluvonemim ribljim
Bogom, dalekim za dela ljudske samoće.

POST VERBA

Voleo bih da imam živa usta
Кoja govore mrtve jezike.
Ona da su sasvim živa,
A oni pouzdano mrtvi,
Ispruženi u sarkofazima rečnika
Na najvišoj polici.

Uveče, kad dođem s puta,
Podizao bih iz vekovnog sna
Prašnjave leksičke Lazare
I nameštao svoja živa usta
Da u mrak izreknem nešto mudro
Na latinskom ili starogrčkom.

Ti bi me, namah probuđena,
Pitala s kim razgovaram,
Ali odgovora ne bih imao,
Onako umoran i u strahu
Кoliko će od sveta ostati
Upalim li lampu u uglu.

APATRID

Treba da odeš među ljude
I vidiš kako tvoja samoća
Živi na licima drugih

Učena gospođa pred plakatom
Za pozorišnu premijeru
Starac zastao da osmotri čitulje

Mesni skudoumnik što sedi
Pod bistom Oslobodioca
I dobacuje devojkama

Brkati radnik Vodovoda
Napola vidljiv u zjapu šahta
Poštar – rođak Sizifov

Sizifov smrknut lik
Istoriji umetnosti kupljenoj
Кod uličnog prodavca

Ozbiljna tankousta službenica
Lucida intervalla u pogledu dečaka
I njegovo mlado vreme zebnje

Sva ta lica dom su tvoje
Sada već dementne samoće
Pomirene sa životom u tuđini

Traži da ti se vrati
Da umoči svoj od ćutanja otežali
Jezik u tvoje prazne reči