Foto: Fokalizator
Božo Koprivica piše za Fokalizator o Ibrahimu Hadžiću. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Porijedak je gospodin Ibrahim Hadžić, Rožajac. Pjesnik, prevodilac ruskog (Sosnora), najbolji poznavalac gljiva u Jugoslaviji. Diplomirao je na grupi za Istoriju umetnosti u Beogradu i ponajbolji urednik u Tv Beograd. Gospodin u hodu, u tihosti, u osmijehu. Sa pijanističkim prstima kao u ruskog genija klavira Andreja Gavrilova. Ibrahim Hadžić, zavodnik. Čas sa Nikol Kidman, čas sa Naomi Kempbel, pa sa Džulijom Roberts. U stihovima i u životu. I. H., evo od kraja da počnem, gospodstven prema smrti: Kada bude, neka ne bude pored ljudi/koji ne znaju šta je to smrt,/koji nijesu navikli na nju./Neka to bude u šumi/Koja zna na sve da gleda, kao na dar neba. Gospodstven prema suicidu i pjesma Putovanje kroz magline-Mladom samoubici, sinu mog već počivšeg prijatelja M.S. :Sanjao si da postaneš Fred Aster/Igrao si, igrao lagano/Vrteći se kao silueta Petra Pana,/Ili kao posljednji list s javora/Koji još nije otpao…Ej, Frede,/Ili Ero s onoga svijeta,/Pozdravi mi tvog oca/Mog prijatelja./Dakle/Tog besmislenog jutra/Besmislenog po život/Rekao si nekoj devojci/Koja je bila s tobom/ A koja te nije interesovala po rodnosti već po duši/Dušo, nemoj ulaziti u kupatilo/Da se ne uplašiš,/Ja odoh da se ubijem,/Već odmah zovi policiju/I prijavi slučaj./Frede,/Da li si ti sada onaj čudesni visak/Fukoovog platna/Što se zavodljivo vrti/Kao samoubica na dugačkom konopcu?
Kakva je harmonija prirode i pjesnikove porodice vidi se u pjesmi Suša. U tim stihovima pejzaž podsjeća na kadrove iz filma Božanstveni dani Terensa Malika: Svud okolo sunce,/Glas iz pukotine,/Zmija traži spas/A moj otac svira na fruli/Znoji se zemlja,/Ja ocu ližem čelo,/Drhti majka/I kiši se nada/Oče, oče/Ludi oče moj/Pepeo s neba pada/On svira iznemoglo/Iz dna duše/Sve tanje i tanje/Mlazovi krvi biju iz vena/Dokle će ovaj pasji život/Sa brega urla luda žena/Ja u pepeo padam,/Jauci rastu iz praha./Prve kapi kiše/Probijaju teme,/A otac ludi/Od čudne lepote/Iz straha.
Ova bi se pjesma strašno dopala mladom Rastku Petroviću jer on je volio kad pozoriše prirode nekom svakodnevnom sitnicom prelazi u misteriju.
Čitajte Ibrahima Hadžića, učite, liječite se. Radujte se, bolujte i umrijećete. Umrijećeš spokojan i osmjehnut. Pjesma Drvosječa kao himna božanskoj pravdi prirode. Krenuo čovjek u šumu da traži osunčano stablo koje se najviše približilo nebu: Opremio se oštrom sekirom/I zamotuljkom hleba oko pasa/Opipava koru izabranog drveta/Gleda na koju stranu će pasti/I glasno jauknuti./Stablo počinje da podrhtava,/Uvrće se oko sebe/I neće na stranu koju je drvoseča zamislio/Ti bežiš, odbacio si sekiru,/I komad odeće. Kao ubica,/Smeta ti hleb koji ti se umotava oko nogu,/Zasipaju te iglice,/Ulaze ti za vrat/Padaju/Kao nebeske strele/I tik uz tebe na tvoju raskomadanu senku/Pada noćno stablo/Uz tešku jeku./Tebi je kosa već seda, nije ti jasno/Celog života stabla su se poslušno pružala/U pravcu tvoje ruke, a sada odjednom, evo te izneverilo/ nagnalo/na bekstvo, skratilo ti noge/Po snu,/Ostavilo te sluđenog da gledaš u nebo/I da na panju brojiš stešnjene godove.
Al ajde, posle ovih mračnih stvari da se malo proveselimo. Mogla bi se napraviti mala studija o ulozi majke u poeziji Ibrahima Hadžića. Majka od devedeset godina plete čarape za neko buduće dijete. Sa sinom Ibrahimom gleda utakmicu Honduras-Španija. To je Svjetsko prvenstvo Južna Afrika, godina 2010. Čini se majci da crvenih Španaca ima više: U pravu si/Jer im je više stalo do pobede…
Komentarišu u blagohumornom tonu dosuđeni penal i usamljenost izvođača. Pa ide mala rasprava o kostimu i sudiji. I zvuku vuvuzele koju koriste navijači. Svirali kakvu je dječak Ibrahim pravio od mlade vrbove kore. Kraj je utakmice: Moja majka odlaže pored sebe čarapicu koju plete,/Gleda me pravo u lice,/I puna nekog skrivenog besa/Šutnu klupko koje se motalo oko njenih nogu/ I reče: Ž’o mi je što neko od vas braće nije postao fuzbaler/No ste se svi dali na umetnost/Pa niko za vas ne zna.
Četiri su brata Hadžića. Ibrahim H. zna da se pobjesnjelim raspravama o jeziku i nacionu naruga. Da osvijesti ovaj ludi svijet u pjesmi I ti Crnogorci, koja me gađa pravo u oči i srce: Što su oni toliko protiv nas…/Mi smo se izmiješali…/Mi smo ka maslo u vareniku…
Pa ide studija u stihovima koje su persijske, arapske i turske riječi postale naše: At, alat, kulaš, dorat, đogat, kama, ćorda, dimiskija, džilit, džida, buzovan, tojaga, kalpak, čelenka, rakija, mezet, pajtaš, jadac, kula, jarak, sokak, džada, čarape, dušek, jorgan, alkohol, mamuran, sirće, kafana, veresija, bakšiš, cicija, bekrija, kreč, pamuk, džak, bakrač, kačamak, oklagija, kajmak, tutkalo, lula, makaze, mehana, čaj, nana, jasmin, bunar, česma, merdevine, tavan, kašika, bubreg, kičma, kopilad, džigerica, čelik, bakar, admiral, čamac, hajduk, kalauz, turpija, magazin, kesa, avlija, talisman, kuršum, maškare, hajde, bajrak, serdar, kalaj, tepsija, Kolašin, Berane, fljus, tandara-mandara, haps, sepet, višnja, lakrdija…
Ovo bi mogla biti jezička lakrdija, a nije, već ozbiljna rasprava: I brez ovi tuđi riječi/Razumiješ ti,/naš jezik bi bio živi leš.
I kao finale pjesme I ti Crnogorci: Nemo mislit/Da su ovo samo tvoja imena./To su vama i nama dali Jevreji/Tvoj je Adam-moj je Adem.,/Tvoja je Eva-moja je Hala,/Tvoj je Jov-moj je Ejub/Tvoj je Avram-moj je Ibrahim,/Tvoj je Mojsije, moj je Musa, tvoj je Solomon-moj je Sulejman,/tvoj je David-moj je Daut,/tvoj je Ilija-moj je Alija,/tvoj je Josif-moj je Jusuf,/Tvoj je Isus-moj je Isa/A još pride imam Muhameda/I ka kapa svega,/tvoj je Bog, bogomi i moj Bog/samo ga ja, raumiješ ti, zovem Alah.
Iz ove veličanstvene jezičke poeme izdvajam riječi čarape i David. I pjesma Vunena briga koja govori o Ibrahimu kao odavnom i pouzdanom prijatelju. U kafe Milica ulazi pjesnik Goran, a na nogama mu vunene čarape bijele kao dva bijela jagnjeta: Daj mi majko dva para čarapa/izvadi ih is sanduka,/da ih odnesem mojim prijateljima Jevrejima,/kojima majke nisu žive/Filipu Davidu i Goranu Babiću/Da ne zebu na beogradskoj vetrometini.
Aferim, gosparu Ibrahime H.
Ovo je moj mali dug, vraćanje duga gospodinu pjesniku iz Rožaja. Sa ugla Braće Jugovića iz Skadarske ulice u Beogradu koji me daruje iz godine u godinu svojim pjesmama. I rijetkom sposobnošću da u jednoj pjesmi spoji tragično i komično. Evo pola stoljeća kako zakleti uličar, s mjene pa na uštap nešto šarne. (Šarne je izraz Izeta Sarajlića i velemajstora fudbala Sule Repca iz Mostara). Niko mi nikad na to moje šizofreno pisanje nije stavio tačniju primjedbu kao I.H. Zamolio sam ga prije petnaestak godina da pogleda moju knjigu eseja u rukopisu. I našli smo se u Posljednjoj šansi na Tašmajdanu. U jednoj od tih priča, kao gimnazijalac iz grada N. krenuo sam u Dubrovnik da gledam Hamleta Denisa Kerija, Irca. (Mislio sam vidjeću na Lovrijencu Džordža Besta, a vidio sam u ulozi Hamleta Petra Kralja). Vidim iz autobusa kako dječak, pastir, u crnogorskom kršu, žitkim prutom ubija zmiju. I velim da je na usni bio umazan od kupina. A Ibrahim, pročitao je rukopis, kaže: Bota, u redu je ovo, samo u vrijeme dok si ti jezdio ka Dubrovniku, tada nema kupina za branje. Ibrahim kao Aristotel ili kao Singer, kao idealan čitalac.
I na kraju, Hadžić kao majstor poređenja: Sada se klatim kao proštac/Umro je odavno u meni kosac.
I oda zmiji: A njene šare čine, anagram smrti.
Teško se odvojiti od poezije Ibrahima Hadžića. I evo katrena iz najnovije zbirke Zrnca: A. A. I. Ja sam tri imena i tri vere: -Avram/Abraham/Ibrahim/I značim nešto i ne značim ništa,/Podsećam vas da sam star kao Biblija i Kuran. I 101 katren: Pesniče, hrani se malo tuđim stihovima,/Uđi im pod kožu/Daj im svoje meso./I piši kao Katul.
Još jednom aferim Katule, Helderline, Ibrahime.
Eh, a pjesma Mengele o tuzi mladog konja, pa da je otpjeva Ksenija Cicvarić.
Živio moj prijatelju Ibrahime Hadžiću.
Vidimo se u Galeriji, i u Smaragdu.
