Portret

Foto: privatna arhiva

I

Drhtave, poput mrtve grane osušene ruke, otkopčale su dva dugmeta od šlica pohabanih pastorskih pantalona. Eugene Radwanesky je jedva izvukao svoj mlohavi, pjegavo-sivi polni organ i počeo da masturbira. Njegove staklaste oči su se srele sa portretom djevojke koji je u ritualnom zanosu  posmatrao za vrijeme masturbacije tokom posljednjih četrdeset i sedam godina. Pogled mu je bio prikovan uz lijepo lice koje je sa uramljene slike gledalo pravo u njega, kao da se čudi zbog čega je primorano da bude dio te bestijalne orgije strasti i srama. Naslikana djevojka je na sebi imala bijelu svilenu košulju sa karnerima na kragni i rukavima, preko koje je obukla zeleni jelek opšiven koncem u boji zlata. Kosa joj je bila vezana u rep a nemirni zalisci su uramljivali plitko čelo ispod kojeg su se, poput neke davno izumrle ptice, dvije divlje obrve nadvijale iznad očiju koje su odavale nemir stvorenja nenaviknutog na poziranje za portet. Djevojka je izgledala kao da jedva čeka priliku da pobjegne sa mjesta na kojem je pozirala; da otrči negdje daleko od dana u kojem će njen lik ostati zarobljen u lavirintu ulja i boje.

Eugene je zurio u njene žive oči dok je  pokušavao da što vjernije u misli dozove posljednje minute života gospođe Greenwald. Uzalud se trudio da oživi trenutak u kojem je starica izdahnula u samrtnom ropcu, njegov polni organ je bio mrtav. Znao je da je kraj, da mu ni jedna smrt na svijetu ne može priuštiti orgazam. Čak ni dijete koje umire. Niko. Nikad više.

Zakopčao je pantalone, prekrio portret plavom plišanom tkaninom koju je nekad davno koristio da bi tokom mise na nju spustio posudu sa hostijama i zamislio da je djevojka sa slike sklopila oči; da je zaspala poput kanarinca čiji je kavez prekriven krpom. Legao je na metalni krevet pokušavajući da smiri drhtanje ruku. Bolest je u posljednjih dva mjeseca vidno uznapredovala, drhtanje se pojačalo a on je osjećao da se sve teže kreće, ali od svega ga je najviše pogađalo to što je znao da više nikad neće moći da potjera nečiste sile iz sebe dok se u erotskom zanosu moli  nepoznatoj djevojci sa slike koja je, od dana kad je oteo nepoznatom mladiću u uniformi austro-ugarske vojske, za njega predstavljala ikonu Bogorodice. U stvari, bio je ubijeđen da je baš tako izgledala njegova majka kad je bila mlada. Umrla je odmah nakon porođaja i on je, nemajući nijednu njenu fotografiju, godinama pokušavao da izmašta kako je izgledala, na koju travku joj je mirisala koža dok je bila živa i kako bi ga voljela da nije mrtva, sve dok je nije ugledao na platnu otetom iz ruku mrtvog vojnika.

II

Eugene se naglo zakašlja. Napadi kašlja su počeli prije skoro mjesec dana a u posljednjih nekoliko su se intezivirali. Svaki naredni je bio jači i neprijatniji od onog prethodnog a Eugenovo istrošeno tijelo je potmulim drhtajem u dnu jednjaka nepogrešivo nagovještavalo kad će da se dese, i prije nego što bi napad krenuo on bi sjeo na najbližu stolicu ili, kao sada, legao na krevet. Počeo je da se grči od siline napada, kašljao je glasno i intezivno, kao da se cijepa iznutra, dok mu se cijelo tijelo pokretalo u ritmu odvratnog ropca. U magnovenju je pomislio kako je čudno to što bolest izvlači toliko snage iz skoro mrtvog tijela; iz te istrošene hrpice žila, mesa i kostiju koja mu je u posljednje vrijeme predstavljala konstantan izvor patnji. Htio je da ga se oslobodi. Potrošio je  nekad snažno i skladno građeno  tijelo i sve je češće razmišljao o tome kako će biti smiren kad ga više ništa ne bude boljelo; kad više ne bude prisiljen da podnosi patnju. Biće  dobro, mislio je, kad se konačno oslobodi života koji je oduvijek mrzio iz dna duše. Sve će biti kako treba da bude kad više ne bude mogao da osjeti ništa. Sreća, to je kad ničega nema. Konačna sreća je konačna praznina. Iako mu se činilo da razmišljanje praćeno grčevitim kašljem traje jako dugo, Eugene desetak sekundi nakon što je napad kašlja započeo na bijelu jastučnicu ispljunu ugrušak krvi. Napad bi se uvijek smirivao nakon što  bi iz sebe izbacio nešto što  je izgledalo kao komad utrobe. Ovaj večerašnji je bio nešto veći od prethodnog i Eugene je znao da će se rumeni grumenčići povećavati sve dok jednog jutra ili večeri, svejedno je, ne počne da povraća krv. Znao je da ga čeka teško i bolno umiranje ali je bio pomiren sa time i spreman sve da podnese da bi konačno pobjegao u mrak; u toplinu nepostojanja.

Kad se njegovo tijelo potpuno umirilo Eugene je zatvorio oči. Zaspao je nakon desetak sekundi, bolje reći, potonuo je u san.

III

Sanjao je  da je mrtav. Sanjao je da mrtav sanja. Bio je mrtav, odavno. U grobu, hrpa kostiju je  sanjala sebe iz dana kada je bila stopljena sa nepotrošenim mesom koje pulsira pod naletima nemirne krvi. Krte kosti zarobljene u, od teške podzemne memle nagrizenom sanduku, sanjale  su Eugena iz vremena kad  je bio mlad. Nevoljno je, po ko zna koji put, od trulih misli podizao zidine dana u kojem je ubio mladića, starog dvadesetak godina, da bi mu oteo novac, cigarete, oružje i neku u prljavi kartonski omot umotanu stvar, koju je prestrašeni mladić stezao pod desnom miškom. Pokušavao je da povjeruje kako je u danu koji bi se urušio do temelja svaki put kad bi otvorio oči, oroz povukao da bi iz mrtvih ruku izvukao nešto umotano u tvrdi, od blata i krvi umrljani papir. Nadao se da će u snu povjerovati da je tog prohladnog jutra ubio to jadno stvorenje jer je htio da se dokopa nečega što mu ovaj ne bi dao ni po cijenu života, iako je znao da je to laž. Stravom rata izmučeni mladić je bio spreman da mu bez pogovora preda sve što je imao, uključujući i odjeću koju je nosio, samo da bi ostao živ. Uzalud. Eugena je od početka uzbuđivala pomisao na samrtni strah u očima nekoga ko još nije ni počeo da živi, a nešto kasnije i mogućnost da uživa u trenutku u kojem će mesingano zrno prodrijeti u meso iz koga će veselo prsnuti crveni mlaz. Nakon što ga je dva puta pogodio u grudi i nakon što se zaprepašteni mladić stropoštao u prljavi snijeg, Eugene mu se približio da bi uživao u prizoru tokom kojeg su se gasile zelenkaste oči djeteta kojemu nikad neće saznati ime. Činilo mu se kao da se osoba koja tu pred njim umire podmlađuje dok se gasi. Gledajući kako život bježi iz drhtavog tijela koje se, kao da u tom strašnom času traži  majku da ga sakrije u sebe, svilo u položaj fetusa, Eugene je osjetio nezadrživ talas zadovoljstva. Mladić je još uvijek bio živ, puls mu je bio sve slabiji, i još uvijek je zjenicama koje su se sužavale mogao da uhvati sliku zajapurenog dželata koji masturbira dok ga posmatra kako umire. Dopustivši  mu da pobjegne sa tog strašnog mjesta neumitnost smrti ga je poštedjela užasa većeg od umiranja, dodira krvnikove tople sperme. U trenutku kad je Eugene svršio po njegovom licu i vratu dječakove oči su bile mrtve; njegovo tijelo je postalo prazna ljuštura koju će u danima koji dolaze razdirati divlje zvijeri i kiša koja će ravnodušno padati po mrtvima koji su daleko od sigurnosti groba.

Taj san ga je progonio posljednjih godinu dana i još nijednom nije zaspao a da mu se nije ukazao crvenokosi mladić koji se tresao od straha stojeći pred oružjem u rukama čovjeka žednog krvi.

IV

Eugene je iz noći u noć zapravo sanjao ono što se desilo 27. februara 1918. godine, kad se kao pripadnik desetog puka savezničke vojske, u toku završnih operacija oslobađanja Temišvara, na proplanku Otelec susreo sa prestrašenim mladićem koji je, krvareći iz desne noge, pokušavao da pobjegne sa tog strašnog mjesta. Eugene je tražio mjesto pogodno da sakriven ispazni crijeva  izmučena poluraspalim konjskim mesom kojim su se, u nedostatku druge hrane, hranili vojnici  desetog puka, kad je ispred njega došepao ranjeni vojnik u uniformi austro-ugarske vojske. Eugene je bio brži. Uperio je pušku u grudi prestrašenog redova koji je obilno krvario iz desne noge. Desnom rukom je pritiskao mjesto iz kojeg je curela krv na nozi a u lijevoj je nosio futrolu od kartona uprljanog od kiše i krvi. Gledali su se bez glasa dok su im iz ratom izmučenih tijela, kroz tkanje potrošenih uniformi, isparavali strah i uzbuđenje, raspršavajući se u eteru iznad proplanaka koji se vjekovima hrane mesom i kostima mrvih vojnika.

Eugena probudi kucanje na vratima.  

V

U hladnoj sobi je stajao otac Leon, osamdesetogodišnji krepki starac koji je sitnim, poluotvorenim očima halapljivo upijao sliku nereda u memljivoj prostoriji koji je, tome se nadao otac Leon, odavao teško stanje duha i tijela u kome se pastor Eugene nalazio već neko vrjeme. Otac Leon nije volio Eugena. Krepkog krezubog starca u iskrzanoj mantiji je neobično radovao osjećaj da će uskoro dočekati dan u kojem će vidjeti kako sestre iz samostana Greunville posvećenim uljem mažu Eugenovo beživotno tijelo, pripremajući ga za pokop. Prije mnogo godina mladi otac Leon je bio miljenik oca Petera, starješine samostana, prije nego što je u njega stigao tek zaređeni mladić providnih očiju. Njih dvojica su se prvi put sreli na vratima ćelije oca Petera i Leon je osjetio kako se memljivi vazduh pretvara u rastočenu lešinu dok je nemoćno upijao zastrašujuću, demonsku silu koja je kuljala iz pogleda mladog redovnika.

Kako je došlo do toga da nakon smrti oca Petera, pastor Eugene a ne otac Leon, postane starješina Greunville, ostaje da se ispriča nekom drugom prigodom, rizikujući da do kraja ne osvijetlimo intezitet kojim je mržnja prema Eugenu ispunjavala utrobu osušenog starca.

„Oče“, zašišta Leonov piskavi glas, „ jeste li budni“?

„Spavam, oče Leone. Spavam i sanjam tebe kako stojiš na vratima i pitaš jesam li budan.“

Ne pokušavajući da prikrije zlobu koja je, poput zadaha mesa pri raspadanju, nezaustavljivo prtila put za mlaz truleži koji se širio kroz atrofirane desni, otac Leon se zlurado nasmija.

„Oprostite ako sam vas probudio. Iz pansiona Meuville su javili da umire neka starica. Čekaju vas.“

Eugen bezvoljno promrlja nešto što otac Leon nije mogao čuti, što zbog toga što je veoma loše čuo, što zbog toga što je, nečujno poput neke utvare, izašao iz sobe. Eugene osjeti da su mu stopala hladna; ledena kao smrt kojoj će ubrzo krenuti u susret.

V

Truckajući se u starom renou četiri kojim se u pansion Meuville jednom nedjeljno dopremala pošta, Eugene je posmatrao bezizražajno lice vozača koji je bio zadužen da ga dovede do pansiona u kome će, u sobi 34, pričestiti i ispovijediti gospođu koja, kako mu kaza otac Leon, umire. Posmatrao je lice čovjeka koji ga je vozio misleći o tome kako su neuredni brkovi koji su izgledali poput crnih gusjenica koje sumanuto bježe iz zadimljenog nosa nekog mitskog stvorenja, jedina živa stvar na vozačevom licu. Volio je da posmatra lica zamišljajući koliko će se promijeniti kad njihovi vlasnici  umru. Prvo mrtvo lice koje je vidio u životu bilo je lice njegovog oca, Emila Radwaneskua. Otac je umro u postelji pored koje su stajali Eugene i njegov tri godine stariji brat Mircea. Eugene je dan prije nego što će vidjeti oca kako umire navršio četrnaest godina i bio je postiđen mišlju koja mu se tih dana vrtjela po glavi; idejom da bi mu očeva smrt bila divan rođendanski poklon. Rita, Eugenova pokojna majka, je umrla odmah nakon što ga je rodila i Emil je često optuživao Eugena da je  kriv za majčinu smrt; da bi više volio da je dan nakon što je došao na svijet, njega a ne onu koja ga je rodila sahranio na prezviterskom groblju u Lođu; da dijete koje ubije majku ne zaslužuje da živi, i još mnogo tome sličnih stvari.

Truckajući se, dakle, u automobilu kojim je upravljao mrtvac sa živim brkovima, Eugene se prisjećao noći u kojoj se njegov otac ugušio u samrtnom ropcu. Trudio se da Mircea ne primijeti  uzbuđenje sa kojim je isčekivao Emilovu smrt. Nagovještaj nečeg neopisivo lijepog mu je kuljao u dnu stomaka a niz slabine su se kotrljali trnci propadajući kroz, kako mu se tada činilo, rupu u podu koja je svakim roptajem umirućeg postajala sve šira i dublja.

Činilo mu se kao da pluta u vakumu nadolazeće sreće dok se pored njega gasio čovjek iz čije je utrobe potekao. U trenutku kad je Emil udahnuo posljednji put, Eugene osjeti tupi udar krvi u  sljepočnicama. Emil zadrža dah, namučeno tijelo se umiri. Na trenutak je izgledao kao da je zaspao. Eugene pogleda u Mirceu niz čiji desni obraz se kotrljalo staklo. Mirčea je mirno posmatrao Emila. Izgledao je kao da starac koji roni prema bezdanu praznine nije ničiji otac; gledao ga je očima nekoga ko po prvi put vidi svijet i stvari koje ga okružuju. Eugene je pomislio kako je smrt razočaravajuće iskustvo, pod nogama je ponovo osjetio crvotočni brodski pod, kad Emil, ne otvarajući od svijeta odustale oči, poče da se trese, boreći se da u grlu zadrži posljednji zalogaj jalovog zraka. Htio je da živi, da ga boli, da mrzi, da muči…

„Umri već jednom!“, zaurla Eugene bez glasa. Ispod njega se ponovo otvori ponor nadolazeće radosti dok se Emil u grču borio za svoj usrani život. Kad je ispustio posljednji dah; kad je umro, mrtav je otvorio ugašene oči, da iz njega iscuri posljednja kap svjetlosti.

„Tako, pseto pokvareno!“, pomisli Eugene u trenutku kad mu niz nogu poteče topli mlaz. U trenutku očeve smrti doživio je prvi orgazam u životu. Bilo mu je neopisivo lijepo dok se po prostoriji širio zadah ništavila.

VII

Ispred sobe broj 34 ga je dočekao Francois, pedesetogodišnji vlasnik pansiona koji mu jedva čujno reče da je starica koja umire visokog roda, zamolivši ga da bude pažljiv prema njoj.

„ Znate, gospođa… ovaj, žena koja umire je bila kraljica Italije Protjerali su je…

Francois je bio visok, veoma mršav čovjek koji je zbog načina na koji je okretao glavu Eugena  podsjećao na neku ogromnu pticu. Izgledao je jako zabrinuto a Eugene nije bio siguran je li u pitanju to što mu je bilo žao staricu koja umire ili je jednostavno imao glupav izraz lica.

Uopšte se ne trudeći da sklerotičnim ušima uhvati makar jednu riječ koja se jalovo kotrljala iz nečega što je neobično podsjećalo na kljun, Eugene promrsi kroz zube nešto što je više ličilo na potmulo režanje ostarjelog psa nego na ljudski govor.

 „Ne brinite, svi ćemo umrijeti u mukama“, sa mukom porodi  Eugene, trudeći se da mu ne promakne ni trenutak užitka koji će mu donijeti učinak tih riječi na preplašenu životinju.

Za vrijeme tokom kojeg je zbunjeni čovjek pokušavao da smisli što bi valjalo odgovoriti uglednom svećeniku, ne razumijevajući najbolje što znači ono što je malo prije čuo, Eugene uđe u sobu, ostavljajući pticolikog da lebdi ispred vrata.

VII

U sobi je bilo tiho. Kad je ušao u prostoriju Eugene osjeti kao da je zakoračio u potpuno prazan prostor. Prostorija na koju se od skora navikavao je bila ispunjena sablasnim odsustvom mirisa i, kako mu se tada učinilo, vazduhom koji je od zbog težine padao na pod. Soba je, improvizovanom drvenom pregradom, bila podijeljena na dva dijela. Prvi dio, koji je bio pretpran stvarima među kojima su posebno mjesto zauzimala četiri velika luksuzna kofera koji  kao da su čekali da ih neko pokupi i krene na daleki put, je zaudarao na memlu i teške ormare iz kojih su nečujno cviljeli zarobljeni crvi. U drugom  dijelu nekad luksuzne sobe se nalazio starinski krevet sa, u intarzijama urađenom drvenim uzglavljem, na kojem je ležala starica osušenog lica. Oči su joj bile zatvorene, Eugenu se činilo kao da su joj kapci srasli jedan za drugi. Veliki prozor sa, sa strane sklonjenim teškim crveno-žutim zavjesama, u sobu je propuštao tromu decembarsku svjetlost, osjetljavajući bolesničku postelju tako da je atmosfera podsjećala  na  prizor sa Pikasove Plave sobe. Starica je disala duboko, ravnomjerno, kako se Eugeneu učinjelo, trudeći se da pri svakom udahu u sebe primi sav vazduh koji je ispunjavao sobu. Na glavi je imala bijelu kapu za spavanje ispod koje su virili srebrni pramenovi koji će rasti još neko vrijeme poslije njene smrti. Sa desne strane kreveta se nalazila pohabana fotelja na kojoj je nepomično sjedio muškarac od tridesetak godina, koji je, ne obraćajući pažnju na pridošlicu, staricu držao za ruku. Gledao je netremice, kao da pokušava da joj pomogne da diše.

Eugene, prođe pored kofera koji su stajali na podu pokušavajući da se izbori sa osjećajem praznine zbog kojeg je hodao kao da se nalazi u bezvazdušnom prostoru. Nečujno se približavao krevetu, trudeći se, ne shvatajući zbog čega, da ga čovjek koji je sjedio pored starice ne primijeti. Osjećao je da je zalutao, pogriješio sobu; da ne bi trebalo da bude tu gdje se nalazio u tom trenutku. Bio je usisan u prostor iz kojega je želio da pobjegne. Kad se sasvim približio krevetu  starica otvori oči i pogleda prema njemu. On se zbuni kao dijete uhvaćeno u krađi. Odnekud je znao te oči. Nisu mu bile tuđe. Nije razumio zbog čega ali je osjetio da susret sa ovom ženom za njega zapravo znači susret sa samim sobom. Oči u oči sa sobom, sa čovjekom  koga je prezirao iz dna duše. Pomislio je na majku. Na mrtvu ženu koja ga je rodila. Kako mrtva žena može da rodi?  Nije bila mrtva kad me je rodila, mislio je. Da, jeste, bila je mrtva prije nego što si se uhvatio za klizavi zid materice boreći se za život, vrištao je glas iznutra. O lobanju su mu se rasprskavale memljive misli da je njegova pokojna majka bila mrtva danima prije nego što ga je iz sigurnosti tople utrobe potjerala u svijet koji nikad nije zavolio. Plutao je u crnoj magli ludila. Stajao je pored kreveta na kojem je neko upravo oživio i mislio na svoju mrtvu majku. Čovjek koji je sjedio pored kreveta nije reagovao na njegovo prisustvo, i dalje je bio koncentrisan na staričino disanje.

Eugene je posmatrao čas njega, čas staricu koja kao da je odjednom postala svjesna svog novog života.

VIII

„Ko ste vi ?“, kroz kašalj reče starica, pokušavajući da se malo pridigne u krevetu.

„Ja sam pastor Eugene Radwansky. Rekli su mi da vam je loše, da me čekate…“

„Nikoga ja ne čekam. Zvali su vas protiv moje volje.“

Eugene na trenutak zastade, učinilo mu se da prepoznaje taj glas.

Čovjek koji je sjedio pored kreveta se trgnu, kao da se probudio iz teškog sna i, vidjevši da starica želi da se podigne, spretno je uhvati ispod pazuha podižući je i postavljajući jastuk u položaj koji joj odgovara. Kad joj je pomogao ustade, prođe pored Eugena  i bez riječi izađe iz sobe.

„On je nijem…“, jedva čujno izgovori izmučena žena. „… nijem i gluv“, reče kao da ne želi da je gluvonijemi čuvar  čuje.

„Pričajte još“, izletje iz njega, “želim da se sjetim gdje sam vas sreo“.

„Rekoh vam da nemam o čemu da vam pričam“, starica je govorila sve sigurnijim glasom.

„Ispovijediću se gore, ako nekoga nađem.“

„Ja vas odnekud znam“, reče Eugene koji je polako postajao svjestan da se stopio sa nečim neizrecivo strašnim što ga je dočekalo na vratima sobe. Bio je siguran da se vratio u kuću iz koje je davno protjeran. Nije mu bilo jasno što se dešava ali je znao da je to za njega veoma važno.

„Pričajte, molim vas“, ponovi Eugene dok je iz tankog drvenog kofera izvlačio plavom plahtom pokriveni portret, pogledom tražeći zgodno mjesto na koje će prisloniti sliku.

IX

Starica je radoznalo posmatrala kako Eugene na fotelju na kojoj je nekoliko minuta prije toga sjedio gluvonijemi čovjek namješta nešto što nije mogla da vidi od mantije koja je visila niz mršavo tijelo pastora Radwaneskua. Činilo se da joj je svaki novi trenutak donosio novu snagu i uskoro se lik žene koja umire transformisao u radoznalu staricu koja samo što ne poskoči iz kreveta.

“Što vam je to?“, upita starica.

„To je slika moje majke, iz vremena kad je bila jako mlada. Uvijek je nosim na posljednje pričesti.“

„Ja vam rekoh da ste uzalud došli. Nemam namjeru da se pričešćujem i ispovijedam.“

„Onda ćemo samo da popričamo…“ , reče Eugene diveći se portretu kao da ga vidi prvi put.

“Naravno, ako vam ne smeta?“, dodao je dok je kretao prema drvenoj stolici koja se nalazila na par metara od kreveta. Starica ugleda portret.

“Odakle vam ova slika?“, upita uznemireno.

“Rekoh vam, to je moja majka“, odgovori Eugene, začuđen promjenom u staričinom glasu. Atmosfera u sobi se naglo promijenila. Vazduh sa poda se pokrenuo, Eugene je osjećao nalete pulsirajućeg bijesa. Kod njega se ponovo javi osjećaj teške nelagode kakvu je osjetio prilikom ulaska u sobu. Materica se pretvorila u močvaru. Kao da je gurnut u bezvazdušni prostor, energično dohvati stolicu i sjede na nju da ne bi pao od siline udara nečega što je moglo  samo da se nasluti.

“Lažete! Pitam vas odakle vam ova slika?“, starica je postajala sve uznemirenija. Pomjerila je teški jorgan otkrivši spavaćicu koja se pripijala uz artristične kosti, pokušavajući da ustane.

„Ko ste vi? Ko vas je poslao kod mene? Odgovorite, odakle vam slika!“, vikala je, lagano pomjerajući noge ka ivici od kreveta, ne skidajući pogled pun mržnje sa Eugena koji je ustao sa trošne stolice, pokušavajući da shvati o čemu se radi.

„Smirite se, gospođo. Došao sam da vam pomognem, nema razloga da se uzrujavate.“

Eugene je osjećao da što prije  mora da napusti sobu. Jezu i strah koju je u njemu izazivala uvenula starica koja je sa mukom ustajala iz kreveta nije osjetio još od vremena u kojem je njegov otac bio živ. Isto je, pomislio je. Potpuno je isto. Đavo je u tijelo umiruće starice usadio dušu mog oca, i sad me muči kao kad sam bio dijete.

„Sliku si ukrao, a sad ćeš da mi ispričaš gdje i kako!“, starica krenu prema njemu vođena demonskom snagom. Utvare iz prošlosti počeše da igraju po sobi. Eugenu se zavrtje u glavi i on se strovali u stolicu gubeći dah. U grlu se nadimao vulkan užasa koji će svakog trenutka eruptirati i hladna lava će spžiti pastorov osušeni mozak.

„Koga si ubio da bi uzeo ovu sliku?“, siktala je starica, primičući se lagano Eugenu koji se davio na stolici. Izgledala je kao da pluta po podu. Eugene je pokušavao da ustane ali se sve završavalo samo na jalovoj pomisli o bjekstvu. Bio je paralizovan užasom koji ga je davio kao zmija preplašeno štene. Osjećao je da će od jačine stiska srce da mu eksplodira.

„Jesam li ja tvoja majka?! Jesam li ja tvoja majka, čuješ li što te pitam?!“

Eugene je na pomen majke ogluvio. Osjećao se kao da je zaronio duboko u vodu prepunu algi i morskih trava koje su mu se omotavale oko vrata, ulazile u nos, uši i oči. Borio se za vazduh dok su ga napadale morske trave.

„Ja sam na toj slici, a ja nisam tvoja majka! Je li tako, pope?!“

Starica mu je bila sve bliže, znao je da mora da ustane ili će ga utvara progutati. Borio se sa nečastivim kojem je služio sve ove godine u odori svećenika. Račun je konačno morao da se plati. Pokušavao je da se odupre čudovištu koje mu se približavalo bljujući paklenu vatru na njega, dok je govorilo o njegovoj majci. Majka bi, da je živa, imala godina taman koliko i starica kojoj je iz rupe na bezobličnom licu  kuljao crni  plamen. Ponovo ću da ubijem majku. To je cijena koju moram da platim da bih konačno pobjegao u sigurnost mraka. Evo me! Radujem se  mraku iz kojega su me kao pseto okotili, o kosti lobanje su se kao tanko staklo rasprskavale haotične misli dok je pokušavao da ustane sa stolice. Starica je bila tik uz njega. Mršava ruka dotakla mu je kosu u trenutku kad je ustao iz stolice i staricu zasuo polusvarenim sadržajem svoje bolesne utrobe. Obilno je povratio po licu i mrtvim staričinim grudima. Odjednom, kao da  je snaga koja je crvljivo tijelo dovela na drugi kraj sobe prhnula u nebo ona pade na pod gušeći se od smrada zelenkaste tečnosti kojom je bila pokrivena. Eugene u dva koraka ode do kreveta, uze teški perjani jastuk, priđe starici i poče da je guši, jastukom joj pritiskajući umrljano lice.

„Ne, ti nisi moja majka, ali ću te svejedno ubiti!“, šaputao je, dok je divljački pritiskao jastuk koji se nije pomjerao.

X

Eugene je pažljivo pomjerio jastuk sa staričinog lica. Zadihan, ogledao se u praznim očima koje su ostale širom otvorene.

Na licu joj je ostala rugoba grča nekoga ko umire boreći se za vazduh. To je pravo lice smrti, zadovoljno posmisli Eugene, trenutak prije nego što će ga nečije snažne ruke šćepati za vrat. Gledao je u nepomično staričino lice pokušavajući da joj u očima vidi ko mu je stajao iza leđa,  krvnički ga daveći. Dok je, poput obezglavljene kokoške mlatarao rukama, po načinu na koji je dželat disao, shvatio je da ga davi gluvonijemi mladić. Gušeći se, razmišljao je o tome kako je moguće da nije čuo kad je mladić  ušao u sobu. Eugene krajičkom oka pogleda djevojku sa slike koja mu se ravnodušno osmjehivala. Pomisli kako je lijepo to što ga u trenutku smrti posmatraju dva lica iste žene, ne shvatajući do kraja što ta misao zapravo znači. Zatim je pogledao u ukočeno staričino lice. Učinilo mu se da se  transformisalo u nešto što je predstavljalo izraz neizrecive blagosti i opraštanja. Konačno je vidio lik majke koja ga nasmijana čeka u bespućima iza crnog horizonta. Radosno je koračao prema praznini dok su se ruke gluvonijemog mladića grčile oko tankog vrata. U trenutku kad je sklopio oči Eugene osjeti kako mu niz nogu curi topli mlaz sladostrašća.