Foto: ISK
Kome šaljemo našu djecu da ih vaspitava i obrazuje institucionalno? Kome šaljemo našu djecu s punim povjerenjem da su zaštićena i da iz škole mogu donijeti samo obrazovanje i lijepe manire, želju za istraživanjem, takmičarski duh i dobro raspoloženje zbog postignutih rezultata? Šaljemo ih da se izgrade kao ličnosti koje će dobro funkcionisati u kolektivu i koje će jednog dana moći samostalno da zarađuju, privređuju, stvaraju…
A sve češće ih, čini se, šaljemo da se vrate s traumama, da ih uznemiravaju, tuku, da ih uče stvarima za koje je još uvijek rano i pritom ih vrijeđaju, a neki roditelji su poslali svoju djecu u školu i ta im se djeca nijesu vratila.
Upozorenja je bilo mnogo, tragedija je bilo mnogo. Problem vršnjačkog nasilja je globalni problem, a lokalno pokušava da se zataška. Nasilnici su postali heroji, a žrtve se povlače u sebe, najčešće ne odgovarajući na nasilje, već cijeli svoj život stavljajući pod poklopac i takvi u svijet idu nesigurni, uplašeni, ponekad i vrlo nesposobni da samostalno žive.
Dešavaju se i nama tuče bejzbol palicama, dešavaju nam se ubadanja noževima, dešavaju nam se razne golim okom nevidljive rane za cijeli život, dešava nam se da još uvijek nepotpuno formirana omladina ulazi u svijet odmah po maturi sa saznanjem da će čitavog života biti samo seksualni objekti svojih donedavnih vaspitača i nastavnika i pitanje je dana kad će se dogoditi neki Ribnikar ili Plečko, škole u Beogradu i Zagrebu, u kojima je neko pucao u djecu nakon što ih je neko odgovoran pustio da uđu u školu.
Profesori su nezadovoljni, istina je. Nezadovoljni jer ni njih sistem ne brani od bahatih roditelja, od pritiska sa raznih strana, od pretvaranja osnovnog obrazovanja u liječenje kompleksa, od onih koji djecu šalju u školu po ocjene, a ne po znanje i vaspitanje; uvijek preslabo plaćeni, uvijek krivi za sve. Ali je činjenica da su slabo plaćeni i svi ostali poslovi u vremenu kad cijene rastu bez kontrole i da se i njima takođe traže trud i zalaganje. Svi smo jednako nervozni i ljuti, ali poslovi moraju biti obavljani bez ugrožavanja bilo čijeg života i bezbjednosti. Biti profesor je, prije svega, moralna dužnost. Biti profesor znači biti primjer generacijama i generacijama kako se ponašati, kako govoriti, kako se iz pristojnosti i manira može dosta reći o jednoj osobi… a profesora koji su izgubili volju i ne trude se te svoja radna mjesta koriste za sprovođenje sopstvenih agendi i zadovoljavanje svojih izopačenosti ima na sve strane. Zapravo je dovoljan jedan u svakoj školi da naruši ugled obrazovno-vaspitne ustanove. A nikad nije samo jedan ako ga bilo ko u toj ustanovi podržava i čuva mu leđa – to se pretvari u cijeli sistem koji će život jednog djeteta staviti pod lupu, na kraju i na kocku.Kad smo postali tako neosjetljivi?
Kad smo uspjeli da zahladimo na svaku tuđu muku, da ignorišemo bolesne i nemoćne učenike, da ih ostavljamo da se sami nose sa svim onim faktorima koji ih odaljavaju od primarne funkcije, kad smo uspjeli da se skamenimo u egoizmu koji nam sužava vidike misleći da bukvalno sve mora da bude usmjereno na nas i na naše potrebe, eventualno djecu koju imamo doma?
Jednog političara na funkciji čuva više gorostasnih muškaraca, a 800 i više đaka po školi (nekad je ta brojka i dvostruka) dežurni učenik i eventualno domar koji dođe i pođe, zavisno od toga ima li kakvog drugog (svog) posla. Policajaca ima na svakom ćošku, sigurnosne kamere se postavljaju na privatne kuće, štandove na pijacama, a u školama ih nema ni na ulazu. Kad nam prioritet budu oni koji dolaze, a ne oni koji su tu od danas do sjutra, tek onda ovaj svijet, ova država prije svega, može biti spremna za napredak. Kad lični problemi ne budu kočnica za kolektivni napredak, kad siti ne budu gladniji od gladnih, i kad oni koji ni za šta nijesu krivi budu dobili svoje šanse, tek onda ćemo biti društvo koje vrijedi.
Nažalost, nema znakova koji upućuju na tako drastičnu promjenu. A svaki dan po jedna crvena zastavica počne da se vijori za leđima naših potomaka.
