Foto: valmulkerns.com

Preveo Petar Penda

Malo je odrijemao, ali ga je hladnoća probudila, pa je ponovo počeo da korača po ćeliji. Tijelo mu se naježilo, a noge su bile poput leda. Očigledno ga kažnjavaju zato što nije potpisao dokument, ili što je kapetanu bezobrazno otpjevao „Rezultate izbora” svojim svilenim glasom. Ali zašto su mu uzeli odjeću? Smrtno gladan, proždrljivo je pomislio na dvije kockice čokolade i zgnječenu cigaretu koje su sakrivene u ćeliji, i nadao se da će neko gladno siroto kopile znati da ih nađe ako se on nikada ne vrati u ćeliju. Ova pomisao dala mu je ideju i počeo je da pretražuje svoju prostranu odaju s pažnjom.

Ništa, ni mrvice na stolu, ili da je upala iza stolice. Nije čak bilo ni pukotine u zidu, tako da je na kraju potražio iza vrata. Prsti su mu bili hladni i bilo je teško napraviti prvu pukotinu, ali lupio je stolicom u zid i kao nagradu dobio nekoliko komadića maltera, koji su bili podjednako ukusni kao oni iz njegove ćelije. Nije bilo vode da ih lakše proguta, ali pretpostavio je da ga ne mogu dugo držati bez vode. Ponovo je počeo da trči po ćeliji dok nije shvatio da postaje žedniji, pa se protegao na krevetu i ležao zatvorenih očiju, tjerajući svoje misli na drugo mjesto, uz obale Rojal Kanala u martu, kada su se labudovi gnijezdili među pozelenjelim korovom, sjedeći sedmicama na svojim trošnim gnijezdima, napravljenim od smeća koje su ljudi bacali u kanal. Kao dijete gledao ih je da vidi znakove dolaska novih, velikih, prljavih i nezgrapnih pilića, o kojima je Hans Andersen pisao priče. Dok je dokono zamišljao suncem okupane obale s trskom, nije bio spreman za pucnjeve pištolja, a četiri su mu iznenada zaparali uši.

Sjetio se narednikovih sinoćnjih riječi: „Još dva tvoja drugara su danas otišla … u pakao, rekao je kapetan.” Pomisao da bi ga mogli strijeljati, da je ondje dvorište za egzekuciju, u ovom dijelu zatvora, natjerala ga je da se naglo uspravi, zaboravljajući da bi, s povrijeđenom vilicom, trebalo polako da se pomjera. Osjetio je bolno pulsiranje u vratu i glavi, a sjedio je dugo na ivici dasaka, iščekujući još pucnjeva. Nije ih bilo. Pomislio je da bi njegova egzekucija mogla biti sljedeća i da će je čuti drugi nagi sirotan u ćeliji negdje u ovoj košnici.

Podsjetio se da je te noći kada je spakovao svoju vojničku torbu za osporenu mobilizaciju znao da bi ovo mogao biti njegov kraj. Ali mnogo ranije znao je i prihvatio da bi mogao pjevati u času svoje smrti, od trenutka kada mu je pogled uhvatio mali plakat za regrutaciju na prozoru restorana u ulici Kaf. Bilo je to u martu prošle godine, u vrijeme pravljenja gnijezda duž kanala.

EMET JE UMRO ZA SLOBODU IRSKE.

ŠTA TI PREDUZIMAŠ DA POSTIGNEŠ OVAJ VELIČANSTVENI CILJ?

ŠTA MOGU URADITI:

PRIDRUŽITI SE VOLONTERSKOJ SKUPINI KOJA ĆE TE OBUČITI

DA NOSIŠ ORUŽJE ZA IRSKU.

Obučavali su ga da nosi oružje za Irsku svakog petka naveče između osam i deset sati, u dvorani Sv. Džozef, i naučili ga kako da skoči i izvrne se, što bi moglo koristiti i glumcu, te kako da šalje signale, ukaže prvu pomoć i puca iz muskete. Pohvaljen je za napredovanje i dobro se pokazao na manevru jednog kišnog vikenda u dablinskim planinama. Samo zato što je ponekad dolazio na sastanke direktno s posla u uniformi vatrogasca, palo mu je na pamet da bi mogli pomisliti kako je postao oficir, ali to ga nije previše brinulo. Oficiri su uvijek nosili kragnu i kravatu i imali održavane ruke, koje nisu dizale ništa teže od olovke. Naviknut na teški manuelni rad i na potrebu da se sam obrazuje ukoliko je želio takav luksuz, divio se njihovoj strpljivo stečenoj snazi na polju, tome što nisu obraćali pažnju na ruke i noge pune plikova, na izloženost hladnoći i sve ono što je njemu bilo uobičajeno. Od svega se najbolje sjećao hrabrosti komandanta Dejlija tokom borbe i kako su njegovi ljudi uvijek bili u prvom redu, prvi da jedu i prvi da se odmaraju.

Sjetio se dana kada je bio najbliže komandujućem oficiru nakon sedmice najžešćih borbi, kada su pronašli blizu početka ulice Čerč šest ubijenih britanskih vojnika na gomili, poput dječaka koji su se izvrnuli u igri. Znao je da ih Ned Dejli i on više nisu gledali kao stare neprijatelje, već kao sinove i braću koji se više nikada neće vratiti kući i koji nisu stekli slavu umiranjem na Zapadnom frontu. Njihove porodice i prijatelji ovo će shvatiti kao umiranje u čarci u Irskoj, glupoj, prezira vrijednoj, koja će se uskoro zaboraviti, kao i sve čarke. Skoro kao slučajna smrt. Sažaljenje, a ne slava, ništa čime bi se pohvalili, kao što je smrt u Flandriji. Ipak su bili mrtvi. Njihovi životi okončani su i, poput njega, nisu napunili ni dvadeset godina. Muve su se častile na ranjenom licu jednog od njih, a komandant Dejli ga je pokrio kapom koja je ležala pored njega.

Zatvorenik se najednom sjetio da Ned Dejli, poput Pirsa i Konolija, mora da je mrtav, a saosjećao je sa smrću drugih. Prekrstio se i ponovo pokušao da se moli, a onda se sjetio da neki sveštenici nisu dali oprost grijehova Volonterima. Ovi kukavički Božji ljudi bili su gori od Kartažana, pod kojima je on bio sada. Mičel ih je zvao Kartažanima (kao što je katoličku crkvu zvao „neprijateljem irske slobode”) iako su mu dali knjige i materijal da vodi dnevnik. Pero i mastilo zapravo da zapisuje riječi koje su mu sad dolazile, iako neželjene – da li ih je ikada naučio kao što je naučio Majklove stihove ili su zauvijek ostale usađene u njegov um odmah čim ih je pročitao?

„Moramo otvoreno veličati oružje dok mladi Irci ne nauče da rukuju njime i osjete njegovu snagu; i ovo moramo raditi protiv ’zakona’ – poricati da je to zakon; poricati da Parlament u Londonu ima ikakva prava da donosi zakone za nas i obznaniti da s Božjim pravom nećemo više priznavati takve zakone.”

Govorio je glasno, poskakivao i udarao pesnicom u vrata i onda opet glasno sve ponovio. U blizini nije bilo Kartažana da ga čuju, ali nije mogao protiv sebe. Najvišim tonom još jednom uzviknuo je ono što je Mičel zapisao u svom dnevniku, da će „obasuti vatrama pakla britansku imperiju” prije nego što potpiše dokument u kome se prećutno izvinjava za ono što je uradio i obećava da će se dobro vladati ubuduće. Ubuduće? U kakvoj budućnosti?

Ruke su mu obamrle sa strane, prvi je put shvatio značaj veličine skoro udobne ćelije i udaljenog zapadnog krila. Ovdje su slali ljude da ih na kraju odvoje od ostalih zatvorenika. Ovo je bila ćelija smrti i ovo su bili njegovi posljednji sati. Ono što je čuo o cigaretama i dobroj hrani prije strijeljanja bile su gluposti. Zatvoren je bez suđenja i sad će ga otpremiti bez hrane i, što je najgore od svega, bez komadića olovke da napiše oproštajna pisma ili testament. Kolega Irac s divnim rukama suptilno se osvetio za zatvorenikovu veliku drskost. Ako je tako, Mičel bi rekao, neka bude tako. Neće biti zgužvanog oproštajnog pisma prijateljima i porodici, niti riječi zahvalnosti Fransis Montgomeri iz mjesta u blizini Biskupove palate. Oko svog šešira mogla je čak nositi trake u tri boje… Kada bi samo znala. Kada bi ga ponovo posjetila, šta bi joj rekli? Da li bi javili njegovoj majci? Ubijen u pokušaju bjekstva? Vjerovao je da bi to bio dovoljan izgovor.

Podigao je pogled na mali visoki prozor i vidio da ga kroz rešetke obasipa svjetlost boje meda. Leđima naslonjen na hladna vrata ćelije, pažljivo je osluškivao jutro i shvatio da može razaznati lupkanje kola koja prevoze mlijeko i udaljeno lupkanje kopita po kaldrmi. Gradski sat je zazvonio i on je brojao sate. Sedam. Sedam sati jednog julskog jutra, možda je ovo posljednje jutro njegovog života. Nije bio siguran da ga može pogledati u lice i reći da se ne plaši. „Jer od grobova patriota nastaje živa nacija”, komandant Pirs govorio je nad grobom starog Fenijana. Pirs i svi drugovi vođe sada su ležali u takvim grobovima, svi zajedno, možda u kreču, kako je čuo.

Možda nije bitno gdje čovjek umre ili koliko je grob osamljen. Ono što je bitno jeste da se ne plaši i da u skromnosti načini žrtvu jadnoj budućnosti, koja ga je čekala. Vjerovao je da se ne plaši. I dalje je bio gladan i promrzao, uprkos toploj svjetlosti boje meda, ali ne i uplašen. „Neka budem zatvoren bilo gdje, pretpostavljam da su nebesa iznad toga mjesta”, rekao je Mičel, a i on je tako mislio. Ali ako ima izbor između tanke knjige Novog zavjeta i dronjavog Zatvorskog žurnala, koji mu je bio uz krevet kod kuće, znao je šta bi izabrao. On je bio ono što je čitao, a redovi koji su ga poput trube pozvali zapravo su ga stvorili. Sve što je mogao ponuditi bio je vlastiti život, onakav kakav je. Volio bi (ko ne bi?) da je pao uz svoje vođe, da je otišao u žaru borbe tokom velike bitke komandanta Dejlija.

Volio bi (znao je da je ova želja arogantna) da je svoj život fizički dao uz njihove, iako nije bio vođa, nego ih je samo vedro i bez razmišljanja pratio. I njegova smrt bila bi poput smrti sirotih engleskih kopiladi u ulici Nort King, naknadno je pomislio, vrsta nesrećnog slučaja, ne bi se zaista povezala sa sveukupnom žrtvom. Ali nije bitno. Znao je da se ne plaši i to je bilo nešto. Možda će, kada sat otkuca osam, stajati zavezanih očiju u sunčanom dvorištu, u nekoj odjeći, nadao se, i sigurno se neće plašiti da umre. Možda bi se plašio vješanja, ali tokom ljeta slušao je pucnje koji znače smrt nekih ljudi. Pretpostavljao je da je smrt strijeljanjem brža i jeftinija od vješanja i iz tog su razloga irski zatvorenici po potrebi strijeljani kako bi se kaznili za smrt vojnika. Neće ga umotati u zelenu zastavu, ali dovraga i s tim. Najgore s čim se morao nositi do osam sati bila je potreba da piše, bilo šta, čak svoje ime. Klečeći na jednom koljenu, pokušao je da ga noktima ureže iza vrata, ali nije uspio. Kada bi mu donijeli makar zdjelu cicvare, mogao bi kašikom urezati nešto, ali sada neće dobiti hranu. Šta će čovjeku doručak kada ga od smrti dijeli jedan sat?

Jedan sat nakon toga u nevjerici je slušao kako sat otkucava osam – prijatni, blagi tonovi u ljetnjem vazduhu. Nije bilo drugih zvukova, niti škripanja čizama ili zveckanja bajoneta dok naoružana straža prilazi da ga sprovede do dvorišta. Nije bilo sličnih zvukova, sem udaljenog gradskog žamora, koji je ličio na predenje gigantske mačke ako čovjek nije pažljivo slušao i raspoznavao neke slabije zvukove. Dugo je tako slušao, a bilo mu je toplije kako je dan odmicao, i više nije osjećao glad. I dalje se nije mogao moliti, ali je naglas kazivao govore s doka Džejmsa Klarensa Mangana i Emeta, neke govore Toma Mura i „Noć prije nego je Lari obješen”, a pokušao je i da se prisjeti komične parodije koju je napisao uz melodiju „Harfa i lav”.

Reče Den kada ga je sreo

Da popričam s tobom bih htio –

Kejtinu ruku nikad zadobiti nećeš

Ako se Šin Fejna ne ostaviš

Bolesnim glavama i budalama „slobodnjak” vas zove

Čak ni to ne…

Šta ne? Ne zapanjuje te? Ne rimuje se, ali će koristiti trenutno. Njegov glas je zvonio i odzvanjao, prekratio je vrijeme. Nije bila baš najbolja parodija, ali zapazio je da one dobre ne prolaze kod naroda. Često je suprotno. Imao je još tri stiha (znao je kako bi mnogo bolji bili da je imao papir i komadić olovke) i tada je primijetio da svjetlo blijedi i da dan prolazi.

Hodao je po kamenom podu da opusti grčeve u nogama kada je začuo prve zvukove (nakon koliko sati?) u ovom krilu. Smijeh i škripanje čizama i zveket bajonete. Skočio je do vrata i pesnicama lupao po njima, vičući iz sve snage da neko dođe i kaže mu zašto ga izgladnjuju do smrti i po čijem naređenju. Koraci su se približavali i u zelenkastom svjetlu kroz špijunku vidio je dva Britanca bijelih lica koji su piljili u njega s vidljivim užasom i otrčali. Još snažnije je lupao po vratima, vičući koliko god je mogao, i napokon je čuo zvuk čizama na vrhu stepeništa. Nekoliko pari čizama: nije znao zašto je bilo potrebno toliko njih na jednog nagog zatvorenika. Ključ je zagrebao u bravi i vrata se širom otvoriše. Dva Britanca od ranije stajali su što su dalje mogli, uz zid naspram njega. Jedan oficir iz grupe pitao ga je ko je i izdigao sitne, izbočene obrve kada je čuo odgovor.

„Irski zatvorenik.”

„Zašto ste u ovoj ćeliji?”

Zatvorenik je tada izgubio kontrolu i bjesnio suvim, ranjenim ustima, a od toga je njegov glas zvučao kao dobovanje graška u kutiji. Rekao je kako je ovo fino mjesto da provede prijatni ljetnji dan i kako bi još bolje bilo da mu nisu uzeli odjeću i da su mu dali uobičajenu, darežljivu porciju hrane ili čak vode. Govorio je o vatrama pakla i Imperiji i šta kapetan Alen može uraditi s vašljivim dokumentom i šta je Mičel mislio o britanskoj pravdi i još štošta.

Sitni, uredni oficir ostao je miran i hladan. „Shvatam kako se osjećate, mladiću. Daću da se ovo ispita. Vratite ovog zatvorenika u njegov blok i postarajte se da mu se vrati odjeća i da ga odmah dobro nahrane.”

„Da, gospodine.”

„A vi, Braune, zamolite kapetana Alena da bude dobar i dođe do moje kancelarije.”

„Razumijem, gospodine.”

Više ništa nije bilo isto. Pisma njegove porodice uz još jedno pismo donijela su mu isto zadovoljstvo kao i prvi obrok. Narednog dana dali su mu debelu svesku, nekoliko nalivpera i bocu mastila. Nakon pisma kući, napisao je pismo Fransis Montgomeri.

Ponovni osjećaj nalivpera među prstima čak je bolji nego što sam mislio i zadovoljstvo mi je da Vam konačno zahvalim na pismu i što ste došli da me posjetite. Sadržaj paketa bio je ukusan i poželjan, ali idući put biće dovoljno da Vas vidim. Rekli ste da će Vaša starija sestra Herijet takođe doći kada bude u posjeti ovdje – piše li i ona poeziju? I hoću li je morati nagovarati da je pokaže sirotom vragu koji trenutno vapi za kulturom? Tražio sam knjige i rekli su mi da će moj zahtjev proslijediti pravom odjeljenju „u odgovarajuće vrijeme”. Kada Vas ponovo vidim, imam za Vas priču od koje će se zalediti krv u Vašim mladim žilama… Već se vidio kao legendarno biće, Otelo koji pripovijeda priče zlatokosoj djevojci, a ona bi se mogla sažaliti nad njim zbog opasnosti koje je preživio.