Donio bi svoju loptu a sa njom i svoja pravila po kojima je morao “pobijediti”. Pravila su se mijenjala u toku igre, izmišljao bi nova, dotad nepoznata, kako bi njegova ekipa, kršeći sva regularna, nekako “pobijedila”. Aut nije bio aut, po potrebi bi se širile i sužavale granice terena, sve na štetu onih koji igraju po pravilima. Njegova ekipa igrala je fudbal i rukama, tukla ispod pojasa i iza leđa i sve to ne bi bio faul, jer on je donio svoju loptu.
Svoja lopta, svoja pravila.
Ako bi i uprkos svim tim “pravilima” bio blizu poraza, uzimao bi svoju loptu bježeći kući, daleko od igre i igrača. Bježanje kao “pobjeda”. Poraz bi doživjela igra, nadmetanje, fer-plej, i sve to zbog nečijeg monopola nad loptom.
Prolazilo bi vrijeme, ali (h)umorni opori ukus sjećanja na takva “pravila” nije prolazio. U svim naknadnim generacijskim susretima i anegdotama prisjećali bi se svi mi nekog svog takvog druga i njegove lopte.
Došlo je digitalno – pametno doba u kome je sve manje prave izvorne dječje igre. Djeca su danas u virtuelnom svijetu a u ( nad)realnom pretpolitičkom svijetu odraslih neko je skupštinski Poslovnik ponio kući. Naslutio poraz.
Bez obzira šta (ne) piše u njemu, bez obzira na demokratsku praksu, Ustav i standarde, opstruira se sjednica Parlamenta po diktatu mrklih soba u kojima tupo odzvanja, Poslovnik je moj, nosim ga tamo daleko, u neki drugi, iako dalji, ali meni bliži i draži svet.
Opstrukcija, lopte i Poslovnika, možda i stvori iluziju “pobjede” i zadovoljstva, no ipak riječ je samo o trenu nekih drugih i tuđih zakulisnih igara, nekih sa strane selektora čiji su rezervni, niskobudžetni igrači dobili prljavi zadatak da Poslovnik ponesu kući. Čijoj?
No, bježanje sa terena ne znači da teren i ne postoji. Bilo kako, prije ili poslije na njega će se vratiti i lopta i Poslovnik. Zakoni prirode i društva tako kažu i nalažu.
Vraćanje terenu povratak je njemu i kad dobijate i kad gubite.
Po pravilima.
