Foto: privatna arhiva

1.

Sjedio je pod trijemom i posmatrao kroš­nje palmi kao da će pogledom ubrzati klija­nje zelenih izdanaka koji su se probijali među suhom kosom mrtvog lišća. Sedam januarskih dana zamrzli su svijet, obmotali ga vjetrom i pretvorili u ledeni otpadak zaokružen tamom.

I niti jedno proljeće, niti jedan topli vjetar neće popraviti načinjenu štetu.

A nakon što je sunce prvi put ugrijalo kao da je sunce, humka pod stablom narandže počela je da se nadima, da raste, da bi se se­dam dana docnije ispuhala, kvasna, i zauzela pređašnje dimenzije.

Tijelo koje je zakopao rijući novembar­sko blato, podalo se crvima i korijenju. Da je sahranio dijete, mislio je, tugom bi mogao iz­mjeriti sopstvenu ljudskost te dopustiti srcu da se pretvori u crni kamen. No pod zemljom su trulila tkiva njemačkog ptičara Josepha, pod zemljom su se topile kosti životinje, a ne čovjeka.

– Ulazi u kuću! Zatvoriću, zaključaću vra­ta. Smrdi! Zaudara. Ulazi, molim te, hajde… Po­mjeri dupe. Sazuj se.

Zarežao je iz stomaka, nakašljao se i bacio cigaretu. Uspela se na sprat psujući bolna ko­ljena. Zatvorila je škure i sručila se na krevet.

– Mater ti tvoju… Blato… Golo blato.

Stresao je gumene čizme sa stopala i kro­čio na hladni pod. Osluškivao je nadajući se da će tišina potrajati.

– Provjeri vatru i prospi pepeo. Čuješ li me? Čuješ li ti mene?

Stari madrac je škripao.

Zavukao se u papuče i protrljao dlanove. Ubacio je veliku cjepanicu i snažno zalupio že­ljezne vratnice. Stepenicama se stropoštala još jedna psovka prigušena pucketanjem vatre.

Zasjeo je u fotelju i obratio se zidu.

– Ona meni: provjeri vatru i prospi pe­peo. Glupača! Posuću ja tebe pepelom jednog dana rugobo.

Škripao je zubima. Tresao se kao poklo­pac nad uzavrelom vodom. No kada je pripa­lio cigaretu i duboko udahnuo, a zatim sporo ispuhao dim prema prozoru, nabrekla vratna arterija izgubila se među tkivima. Ta plava zmija drijemala bi pod srcem sve dok je Budi­mir Bato Lončar ponovo ne zgazi na rep. Dok je ne podbode dračama koje rastu u tijelu.

Grizao je filter i micao usnama. Desna ruka njihala se postrance, tražeći masne uvojke pseće dlake. Činilo mu se da je zrak na tom mjestu gušći, a daske toplije. Zadrijemao bi otvorenih usta i prenuo se uznemiren snom ili koracima. Naginjao se preko rukohvata pro­vjeravajući da li je zvijerka doista tu. A kada bi se uvjerio da Josepha nema, iznova je tražio krivca.

– Danice? Danka? Gdje si, strvino? Danice, jebem ti…

Istezao je kičmu bolno čkiljeći u polumrak.

– Danice? Samo nemoj da kažeš da sam ja zaključao. Čuješ li me? Ja zaključao vrata? Priznaj, ljudski, i to više nikad neću pomenu­ti. Danice?

Zadihan je čekao da tišina porodi klopa­ranje papuča te da se žena oglasi psovkom koja će ga podsjetiti da su živi te i da vrije­me na svjetioniku ipak protiče shodno zemalj­skim parametrima.

– Šta je? Šta se dereš, budalo pijana? Je l΄ treba da nacrtam? Zaključao si dva puta i ostavio pseto vani. Da se smrzne. Da mu vjetar oglođe kosti. Kraj!

Pokušavao je da razazna njenu siluetu te da je prostrijeli teškim, vjerovao je, neizdrži­vim pogledom kapetana prve klase kojim je postrojavao dobrovoljce, nespremne za strah. Sustići je na polovini stubišta i umlatiti, ba­rem koliko i Josepha kad je podavio živinu.

Nahraniti je ludarama ili je gurnuti u more? Biće dana.

Suton je diktirao pravila. Trebalo se uspe­ti ka svjetlu, očistiti leće, provjeriti interva­le, pokupiti mrtve insekte i sastrugati ptičja govna. Trebalo je zapisati sve šta oko vidi, a more i nebo prikazuju. Jer ništa ne smije re­metiti protokole, nikakva Danica ne može stati na put rutini koju već dvadeset sedam godi­na obnaša dosljednošću kapetana prve klase. Svjetlo je njegov poslušnik, njegov štit i njego­vo oružje. Svjetlo je iskupljenje kojim okajava grijehe pa i batine kojima je počastio njemačkog ptičara Josepha zaleglog u krvavo perje.

To što je četiri godine unatrag spasio tro­jicu ruskih turista od sigurne smrti u novem­barskom moru, smatrao je posebnim bla­goslovom. Da je sjedio u fotelji kraj šporeta, objedovao na terasi ili hranio kokoš u za­dnjem dvorištu, ne bi primijetio neznatno ko­mešanje milju i po ka jugoistoku.

Revnosno stružući ljuspe bijele boje na ogradi, okretao je lice ka pučini tek da bi udahnuo zraka lišenog čestica rđe. Nježna distorzija predvečernjeg rumenila, sitna kao čvor ribarske mreže ili još manja, zagrebala je beonjače.

– Danka. Dvogled, Danice.

Nagnuo se preko ograde i osmotrio dvo­rište. Veliki trbuh pritisnut metalnom šipkom oslobolio je kratki rafal gasa.

– Danice? Pa dobro, jebem li mu sidro… Je l΄ ti ime Danica-Danica-Danica, pa svaki put moram da dozivam tri puta. Donesi dvogled.

– Gore?

– A ne nego dolje! Požuri.

– Siđi i uzmi. Kukovi me uništavaju. Pro­mjena će.

Pljunuo je u krošnju smokve i opsovao promjenu. Pijetao se oglasio dva puta. Strčao je zadihan ljutnjom i zgrabio dvogled sa stola, a potom se sporo uspeo natrag. Zaustavio je disanje i krenuo ka horizontu. Krma je već bila potopljena. Njih trojica gurali su se na malom pramcu mlatarajući veslima.

– Pogledaj ih. Tri uboga ježa.

Pritegao je kaiš, uvukao trbuh.

– Majku im pedersku. Trebalo bi pustiti da se podave.

Trčao je niz stepenice hraneći predrasu­de. Holanđani, Belgijanci, Francuzi. Njemac to ne bi dozvolio. Da se kao pokisla kokoš smr­zava povrh govna sa dva vesla. Englez? Ostrv­ljanin? Nikako. Taj zna da ne smije zajahati južinu.

Navukao je kišnu kabanicu i upalio svjetla pod trijemom.

– Danice? Imamo situaciju. Hrana, voda, rakija. Raspali vatru. Znaš proceduru. Sačekaj dolje da prihvatiš uže. Jasno?

Salutirala je vojnički i zakolutala očima. Otpozdravio je istim načinom. Joseph je cvilio podvijenog repa njušeći dramu. Jugozapadno nebo zatrpavali su kumulonimbusi, a Budimir Bato Lončar trčao je ka stepeništu koje se gu­bilo u lovorici i dračama, objašnjavajući sebi da su Holanđani, Belgijanci, Francuzi takođe i ljudi.

Prihvatio se velikog čekrka spuštajući barku zaljuljanu vjetrom. Sedamnaest okre­taja ugrijali su krv. Dahtao je ritmom lupa­nja natečenog srca zadovoljan zvukom mo­tora, podmazanog, napunjenog, spremnog. A zatim kroz talase u stavu mirno. Osvrnuo se još jednom prema svjetioniku. Danica, uokvi­rena prozorom, sladostrasno je zamišljala da ga gleda posljednji put.

Duboko je uzdahnula i zalupila škure.

Odvezao se do sredine zaliva mimoilazeći obalske struje. Navukao je kapuljaču i uspra­vio kragnu žaleći što sebe ne može sagledati perspektivom galebova koji su ga pratili nada­jući se punim mrežama.

Horizont se ljuljao u lećama velikog dvo­gleda. Dvojica su se stiskala na pramcu dok je krupni ćelavac plavom kofom pokušavao da isprazni korito.

Kad su ga ugledali, zaskakali su mašući mobilnim telefonima. Smanjio je gas i pripre­mio vesla.

– Šta je, pizde? Nema signala? Nema pa nema. More, mangupi! Vukojebina svoje vrste.

Znao je da ga ne mogu čuti ali ipak je na­stavio da govori. Mogao bi prići uz bok, pustiti ih da preskoče gotovo suvi no ipak će zavitlati uže i dovlačiti jednog po jednog, bez žurbe.

– Da se guzice dobro napiju soli. Zdravo, zdravo! Maši, budalo, samo maši. Plivaćete da­nas ne zvao se ja Bato Lončar od oca Mihaila.

Zabacio je bovu. Stajali su mirno i posma­trali kako konopac tone te kako se narandža­sta kugla ljulja na talasima.

– Ajmo, ćelavi. Ti ćeš prvi. Skači! Šta če­kaš? Da. Ti.

Prizivao ih je blagim zamasima dlana, luka­vo i sporo, spremajući se da potegne konopac.

Sakupili su mobilne telefone u najlonsku kesu. Ćelavi je nagurao svežanj u gaće, a onda se poput morža stropoštao preko ivice. Na­gutao se vode i zakašljao. Lončar je povukao bovu pola metra unatrag tek da bi unezvijere­nim rukama dodatno otežao posao.

– Hvataj, majmunče. Spasavaj se. Tako je!

Za njim su skočili i ostali.

– Polako, kučići. Redom. Ajmo.

Napunio je pluća slanim zrakom.

– P… Pa… Para… Papa… Pa… Težak si, zlotvore.

Dahtao je vukući uže. Debeli se prevrtao pokušavajući da dohvati veslo.

– Tako je, nesrećo. Daj ruku. Razumiješ?

Lončar ga je bacio na palubu. Odmjerio je lice i tetovaže na golim ramenima.

– Francuzi? A? Holanđani? A? Iz pičke ma­terine došli? Da osunčate guzice. A? Šta si zi­nuo? Na ti ovo. Sredi se malo. Dolje imaš vode. Akva, vaser, voter… Eno tamo. Loči.

Bacio je zamašćenu krpu pravo u crveno lice. Ćelavi je onjušio komad platna i obrisao čelo.

– Spasiba, tovariš. Spasiba…

Još nekoliko puta je ponovio zadihanu mantru koja je učinila da Budimir Bato Lon­čar zine kao krap, da se preznoji, uspravi te da potom salutira ugrijan snažnom erupci­jom panslovenskog osjećanja stvarnosti po­sred uzburkanog Jadranskog mora. Poželio je da punim grlom zapjeva jedan od sovjetskih tradicionala no u glavi su se rojile tek nejasne melodije i opiljci davno zaboravljenih riječi.

– Kapetan prve klase Budimir Bato Lončar, vama na usluzi!

Rus je uzdigao palac i konspirativno na­mignuo. Izvukao je kesu sa telefonima i ra­skvašeni novčanik.

Preostalu dvojicu ubacio je u čamac sa više volje i ljubaznosti shvatajući da je nje­govo znaje ruskog jezika proporcijalno količini mesa među kozjim rebrima. Cijelog života bio je ubijeđen da govori taj jezik te da će, nađe li se licem u lice sa baćuškom, prozboriti, otre­sito i muški. Predstaviće se i upitati za zdravlje pojedinca i nacije; čvrsto će zagrliti mišićavo tijelo plavokosog gorostasa prožet osjeća­njem slavjenske ljubavi i vječnog prijateljstva.

Gledajući kvasna i drhtava tijela svoje braće po ko zna čemu, ponavljao je iste riječi koje su brodolomnici lakonski izgovarali.

– Spasiba, tovariš. Spasiba…

Klimao je glavom i osmjehivao se tup, za­tupljen iznevjerenim očekivanjima.

Promjena konteksta iziskivala je trud. Pre­tinci u glavi otvarali su se i zatvarali brzinom svjetlosti. Umjesto Holanđana, Belgijanaca ili Francuza, uzburkano more ispljunulo je Ruse.

Ali nisu to oni isti Rusi. Takvih više nema, znao je. Kao što je znao i da se svijet mijenja, da nosorozi izumiru, a ptice ugibaju u letu.

I dalje: stoličnaja se pravi od svinjskih go­vana i trulog krompira, zaporožac nije najbolja mašina na četiri točka, a ruskinje su debele, razroke i bučne žene pljosnatih glava. Prepu­stio se emocijama.

– Rusija, Moskva, Lenjingrad, Staljingrad, Putin, Lenjin, Staljin, Maksim Gorki, Kaćuša…

U dahu je izgovorio sve što je destili­rao blago zakržljali rusofilski gen. Slane usne otvarale su se prateći slogove nepostojećih ri­ječi. Potom je zaćutao.

Vriska galebova probušila je balon od sa­punice. Nestalo je sibirskih tajgi, ugasile su se kremaljske petokrake i kandila, a moćni pravo­slavni sveci postali su tek nejasni mozaik lica koje je Lončar upamtio zureći u crkveni kalen­dar na zidu trpezarije. Rusi su tražili još vode.

– Njet, braćo. Nema više. Eno tamo. Vidi­te? Svjetlo. Gore. Danica će da iznese rakije, pršute, ribe…

Došaptavali su se stisnuti pod starim ša­torskim platnom. Očekivao je da će se pred­staviti i srdačno rukovati, da će zapjevati, za­plakati, ovako, ponovo rođeni, no debeli se uspravio preturajući masni novčanik. Zelenu novčanicu od stotinu eura držao je za ćošak. Lepršala je na vjetru umnožavajući ništice. Vlažni tirkiz presijavao je ljubičaste zrake su­tona. Rus je važno klimnuo glavom i gurnuo novčanicu u široki džep Lončareve kabanice. Čamac se zaljuljao. Lončar je pogužvao zeleni komad papira. Stiskao je pesnicu pred nosem osjećajući kako se plava žila na vratu ispunja­va vrelom krvlju.

– E bolje da se mi stotinu majki izjebao, baćučka… Bolje da si me pljunuo… Nego ovo. Njet, njet, njet… Ja njet, govedo.

Bacio je zelenu grudvu pred noge brodo­lomnika i istog časa porastao u sopstvenim očima. Nadao se da će i Rusi znati da cijene mali, ali važan gest otpora teroru kapitala.

Ćelavi je ravnodušno zatalasao obrvama. Ispravio je stotku i vratio je u novčanik. Bu­dimir se počešao po tjemenu i odvrnuo puni gas razočaran sopstvenim razočaranjem.

Sijekući bijele kreste talasa pokušavao je da dozove boga te da pred njegovom svepri­sutnošću posvjedoči o dobrim djelima kojima je toga dana uljepšao svijet. Spasenje tri živo­ta, ruska pri tom, trebalo bi da bude upisano krupnim slovima u nebeskom registru pravo­slavnih dobročinstava.

Sklopio je oči namjeren da tiradom bo­gougodnih misli prizove gospodina no kao i mnogo puta ranije, pojavilo se lice gene­ral-majora Dragana Zirojevića natkriljeno gu­stim obrvama i poduprto maslinastozelenim šinjelom.

Naglo je otvorio oči. Posljednja svjetla su­tona isticala su bjelinu svjetionika. Daničina sjenka spuštala se niz strmu stazu do vode.

Kapetan Lončar mirio se s osjećanjem bolne rezignacije koje će, čim se dohvate ko­pna, popraviti rakijom.

– U život si mi se usrao, moj Zirojeviću. Jebo ti pas mater.

Isključio je motor.

– Sjedi, sjedi, prijatelju, dok ne vežem lađu, polako samo.

Danica je stajala uz rub čekajući konopac.

– A što si se zabradila tako? Da isprepadaš ljude? Miči to s glave.

Snažno je zabacio vlažni čvor gađajući je posred čela. Sagnula se i pokupila uže.

– Svoju brigu pazi, Budimire. Svoju brigu pazi…

Joseph je zalajao sa vrha oštre stijene.

– Što ga ne sveza, Danka?

– Evo vežem, Bato, vežem.

Zagrizla je jezik i snažno pritegla novi čvor.

– Ne to, nego ovoga, gore…

Zaustio je da ga dozove i utiša psovkom ali pred Rusima, pred slovenskom braćom, nije mogao zaurlati germansko ime. Jer ko zna ko su i kakvi su. Ko zna šta bi pomislili i šta bi kome i kamo rekli.

Uspravio se na prste i zamahao.

– Josife. Dosta! Dođi ovamo, mali, dođi kod Bata…

Pas je veselo zamahao repom i nestao u šipražju. Lončar se zagledao u Ruse očekujući rodoljubive osmijehe.

– Josif. He… Josif moj. Isto kao onaj vaš… I naš… Josif.

Danica je otvorenih usta odslušala Budi­mirov monolog.

– Ajte, ljudi, da se ugrijete i osušite. Ovaj moj bi pričao do jutra. Polako samo.

Balansirali su raširenih ruku, a onda su jedan po jedan preskočili na kopno.

– Što se ti petljaš, ženo? Zboriš li ruski? Ne. Zaćuti i pusti me s ljudima. Ajde gore, ču­ješ li. Kreni, Danice! Sačekaj nas s bocom na vratima.

Šakama je poduprla kukove i krenula uz stepenice.

– I ostalo pripremi. Ne štedi!

Rusi su ga okružili pokušavajući da razu­miju naredbe.

– Ne vama. Ništa vama… Ne brinite. To će sve Danica… Vi ovuda. Tako je. Idemo gore.

Noseva zagnjurenih u ekrane telefona ko­račili su kroz makiju. A kada su izašli na čisti­nu, Budimir je zastao i teatralno pokazao oro­nulo zdanje svjetionika.

– To je moja kuća. I vaša kuća. Naprijed, drugovi.

Danica je zakoračila sa bocom privijenom na grudi.

– Daj to ovamo. Što si je stisla?

Prvi gutljaj je prosuo na zemlju.

– Da ste mi živi i zdravi. Pa se vazda u ve­selju gledali.

Gurnuo je ćelavom bocu u ruke. Rus je obazrivo pomirisao i progutao namršten že­stinom. Preostala dvojica su uradila isto.

– Tako je, baćuška. Domaća. Moja. Sad u kuću. Izvolite…

Razmijenili su poglede i geste, a onda složno i odrečno zavrtjeli glavama naginjući prema kapiji.

Prepriječio im je put.

– Čekaj, čekaj… Nismo se razumjeli. Ne tamo. U kuću. Da jedemo, pijemo, da se ugrije­mo. Svi. Danice! Reaguj. Obrukaćemo se, ženo.

Joseph je zadihan dotrčao iz žbunja. Onju­šio je stopala stranaca. Pogledao je ka nebu i popišao se na žutu prašinu.

– A sad ću te… A sad ćeš mi… A dođi…

Zatrčao se sitnim koracima i špicom okr­znuo pseća rebra.

– Čekaj… Džukelo… Da te dohvatim… Kako treba… Idemo u kuću, ljudi.

Joseph je kratko zacvilio i sakrio se iza ko­košinjca. Rusi su zakoračili prema kapiji. Dani­ca je slegnula ramenima i ubrala suvu smokvu, a Budimir je opsovao boga i general-majora Dragana Zirojevića, ujedinjene istim likom.

– Jeste, jeste. Spasiba. Spasio vam Bato guzice. Dosvidanja. Jeste. Idi, ćelo. I vas dvoji­ca. Da vam barem sto eura uzeh…

Osmjehivao se i mrmljao kroz zube.

– Pljuni me ovdje ako ste vi Rusi. Niste vi Rusa gledali. Spasiba, tovariš. Ukrainci garant. Ili Rumuni posrani. Tako je. Samo pravo do ce­ste. Pola ure hoda. Bugari možda. Ima li što gore od Bugara?

Danica je sažvakala smokvu i ispljunula peteljku. Grmljavina se primicala obali. Ruko­vali su se sa Budimirom i požurili u maslina­stozelenu noć. Cupkao je kraj ograde gutaju­ći kletve. Sve o čemu je razmišljao, svi planovi koji su se rojili u velikoj glavi nestajali su po­sječeni iznevjerenim očekivanjima o susretu sa slovenskom braćom. Jer da su to bili pravi Rusi, njegovi Rusi, oni bi sa strahopoštovanjem kročili u dom spasitelja. Zagrljaja i pjesme ne bi falilo. A kada bi ih ispratio na počinak, site i ugrijane, pozvao bi Kneževića iz Lučke kape­tanije i skromno prijavio dobro djelo. Trideset posto na platu, odmah. I po deset posto na­rednih šest mjeseci. Izjutra bi ga na kapiji sa­čekala grupa novinara, kamere i foto-aparati. Obrijao bi se i do vrata zakopčao čistu košulju, a potom ispričao sve, onako kako se dogodilo.

Talasi poklapaju izlomljenu barku. Krici davljenika miješaju se sa kricima galebova.

More tutnji, gromovi ne biraju mete, a kape­tan prve klase u penziji Budimir Bato Lončar zaboravlja na sopstveni život da bi iz ledenog mora povadio nesretnike. Spasiba.

Nakon dva dana crna limuzina ruskog ambasadora zatrubila bi ispred kapije. Izvoli­te, uđite, samo naprijed. I bez zahvaljivanja, molim. A onda: ukazom Njegovog Visočan­stva, predsjednika Ruske Federacije, gospo­dina Vladimira Vladimiroviča Putina, Budimir Bato Lončar odlikuje se ordenom za posebne zasluge u korist ruskih naroda i narodnosti. Uspravio bi se, salutirao i zaplakao, preporo­đen i, malo je reći, sretan.

Teška kiša sručila se na more iluzija. Ka­petan Lončar je zatvorio kapiju i podigao čelo ka tmastom nebu.

– Jesmo li konačno poravnali račune, dru­že? Je li dosta bilo? Malo ti je što si me ostavio bez djece? Da trunemo ovdje ja i baba… Malo ti je? Tri za tri. Valjda to tako ide.

Nebo je odgovorilo sa nekoliko kratkih plotuna i natjeralo Bata da zavuče glavu među ramena.

– Pljuneš me kad stigneš.

Šutnuo je saksiju sa ruzmarinom i kre­nuo prema trijemu. Žila na vratu kucala je pu­nom snagom. Gmizala je i uvijala se stežući srce iz kojeg će procuriti najotrovnije kapi sta­re mržnje prema svemu i svačemu. Prema sa­lati od hobotnice, prema galebovima, ženskoj košarkaškoj reprezentaciji, prema uskršnjim praznicima, prema četnicima i ustašama, piti od jabuka, prema Danici ali i prema nerođe­noj djeci, kćerki kurvi i sinu narkomanu, tak­sisti, lopovu, tetoviranom probisvijetu koji bi ukaljao časno prezime.

Danica je na vrijeme odstupila. Sklonila se u spavaću sobu i jastukom prekrila uši. Po­kušavala je da zaplače no gorko zadovoljstvo zbog Batovog panslovenskog razočaranja nije dalo suzama na oči. Grmljavina je prekidala rečenice koje su sijevale iz prizemlja rušeći se natrag niz stepenice.

Sa stola je dohvatio bocu i potegao bez daha. Sedam gutljaja slilo se niz utrobu modre zmije koja je zapalacala na Danicu i svijet.

– Sakrila si se, kurvo! Gdje si? Kaži. Sad se javi. Je l΄ se onako dočekuju gosti? To je način? A? Jebaću ja tebi…

Još pet zalogaja otrova i Budimir Bato Lončar počinje da se skida u modrom mraku olujne noći.

– Zaboravila si izgeda ko sam ja i šta sam.

Teški kaiš pantalona lupio je o drveni pod. Razmahao se u tijesnoj košulji i potrgao dugmad. Bijelo platno pocijepalo se duž leđa kao zmijska košuljica. Zgužvao ga je i bacio u šporet iznenađen crvenilom koje je okupalo prostoriju.

Nalio je još jednom, direktno u grlo, da bi narednog trenutka iskašljao psovke.

– Jebem li ti dan kad sam te upoznao, kur­vo jalova. Čuješ li me? Ti si za sve kriva, rugobo!

Dahtao je nasred sobe pridržavajući veli­ki stomak. Stajao je raširenih ruku, u gaćama koje su se krivile do polovine dupeta. Veliko i masno tijelo drhtalo je ritmom nezadrživog bijesa koji je narastao i širio se kao kvasno tijesto.

Otvorio je regal iznad televizora i zavukao ruku. Čaše je odgurnuo u stranu opipavajući predmete.

– Gdje si ga sakrila? Danka? Glupačo? Gdje je moj ključ?

Tanjiri su tresnuli na pod. Bijeli opiljci porculana rasuli su se među stopalima. Vratio se do stola krckajući bolne ubode. Teturao je po sobi ostavljajući pečate krvi.

– Znam da si ga gurnula u neku od svojih jazbina. Bolje odmah kaži. Bolje nego da ra­zvalim sve ovo.

Bacio je stolicu na pod. U zdjeli nasred stola sijalo je nekoliko limunova. Pobacao je voće i sa dna dohvatio mali privjezak. Mah­nuo je ključem ispred nosa i zatakao bocu pod mišku. Prema vratima je nastavio mumlajući sve ono što je zaboravio da joj kaže. Zalupio je svom snagom prepuštajući se hladnoj kiši. Šljapkao je pod trijemom, zatim niz usko ste­penište do podrumskih vrata. Gladni Joseph halapljivo je lizao krvave tragove. Lončar se nakratko zagledao u blještavilo svjetionika, a onda je pognuo glavu i stupio u memljivu tamu.

Joseph se nikad nije usudio da priđe tim vratima. Zaustavio se na vrhu stepeništa cvi­leći drevni strah.

Nekoliko tromih leptirica sakupilo se čim je upalio svjetlo. Namjestio je stolicu posred omanje prostorije. Dohvatio je kutiju sa duva­nom i sporo smotao debelu cigaretu.

– A šta sam ja? Niko? Ništa? Pa da mi sa kućnog praga pobjegneš u mrak.

Ispuhnuo je prema goloj sijalici.

– Je li moja kuća gora od druge kuće? Ra­stu li joj rogovi pa da ne možeš čašu rakije po­piti za stolom, kao čovjek? Možda sije mrak, a ne svjetlo? Biće da je tako.

Posmatrao je zidove i stvari kao da ih vidi prvi put.

– Život sam ti spasio, prijatelju. Razumi­ješ? Život! A ti se češeš po mudima i doviđenja.

Nekoliko gustih suza sakupilo se podno kapaka. U trenutku se sažalio nad Danicom zamišljajući je kako reže pršutu i slaže kozji sir, kako raspliće niz suvih smokava birajući krupne i najmekše.

– Za koga, nesretnice? Za Bugare? Pa znaš li ti gdje su bili ti Bugari dok se krvarilo na Sutjesci?

Uvukao je stomak i dohvatio lijevo stopa­lo. Krv se miješala sa zemljom. Vadio je bijele ulomke porculana brojeći rane.

– A danas… Taj isti Bugarin… Kaže… Da je bolji od svih nas… Taj isti, mali, crni, sitnih oči­ju… Kaže… Danice!

Zaurlao je dodatno razljućen oštrim bo­lom. Potegao je još nekoliko gutljaja i ustao.

– Neće oni meni krojiti kapu. Kao ni ti, Danka! Evo da ti obećam. A kad Budimir Bato Lončar, kapetan prve klase ej, obeća… To tako i bude.

Crni katanac visio je sa metalnih vrata. Polizao je ključ i razgrnuo paučinu. Ispljunuo je cigaretu rijući po srcu zarđalog predmeta. Mala vrata su odsvirala niz oštrih i neusklađe­nih tonova. Zavukao je glavu i snažno udah­nuo ustajali mrak.

– E sad ćeš ti… Sad ćete svi vi… I vi i oni… Svima ću… Svakome…

Mržnja se dodatno uopštavala. Kisjeli znoj cijedio se niz leđa sve do gaća. Napipao je metalnu alku i snažno povukao. Veliki sanduk je zaškripao.

– Ovamo, ovamo… Dođi. Nisam ja tebe za­boravio.

Vukao ga je kao neposlušno magare uko­pano strahom. Primakao je stolicu i sjeo sa uzdahom olakšanja.

– Neće oni nas tako… Ni ovaj gore… Ni onaj odozdo… Sami ćemo mi…

Pljunuo je i protrljao dlanove. Dunuo je razgoneći prašinu, a onda je pažljivo i sporo podigao poklopac kao da nije siguran šta će ga dočekati.

Tečni mrak naftalina širio se u blagim ta­lasima. Lončarev pogled se izbistrio. Nozdrve su se raširile. Znao je šta radi.

Hitro je ustao i sa vrha prepunjenog san­duka dohvatio uredno nasloženu košulju. Iste­gnuo je rukave i zakopčao dugmad do vrata. Maslinastozelene pantalone ispravile su se same, kao netom opeglane. Navukao je bije­le čarape i uglancao cipele, a zatim je prite­gao sve što se dalo pritegnuti. Široki vojnički kaiš je zaškripao. Sastavio je pete i zadovolj­no se ispravio. Uniforma još uvijek pristajala dimenzijama prenapuhanog tijela. Dunuo je u oznojene prste i pažljivo raširio sako. Navu­kao ga je uživajući hladnoću svilene postave. Poravnao je epolete i opipao džepove. Orden Republike sa bronzanim vijencem sijao je kao juče izliven. Osmijehnuo se i temeljito istresao teški šinjel koji je ležao na dnu sanduka. Pri­vio je lice uz vuneno platno upijajući poznate mirise. Šapku je odmjerio sa svih strana, dive­ći se izdržljivosti materijala i kvalitetu štepo­va. Dunuo je u petokraku i rukavom uglancao crvenilo. Izvadio je crni češalj iz unutrašnjeg džepa, a kada je zagladio masnu kosu, natukao je šapku do pola čela zadovoljan sobom.

Još neko je dozivao iz niše ukopane u sti­jenu. Još nešto je škripalo u naftalinskoj iz­maglici, na drvenoj polici, prekriveno za­mašćenom krpom. Zavukao je ruke u tminu i dohvatio hladni čelik. Uklonio je platno i onjušio cijev. Toplota dlana probudila je mi­ris baruta.

– Zdravo, uspavana ljepotice.

Poljubio je nauljeno gvožđe oblizujući usne. Sedam punih okvira bilo je uredno po­slagano na donjoj polici. Zamišljeno je birao kao da se u svakome nalazi trideset različitih rješenja za zagonetku postanja svijeta. Zgra­bio je treći s lijeva.

– Eto. Tako. Opet živa.

Repetirao je i u grlo sasuo ostatak rakije. Utroba se nanovo zapalila.

– E sad da vidimo ko jebe ježa, kako Musa dere jarca i čija majka crnu vunu prede.

Zateturao je i nogom lupio vrata stupajući u olujnu noć.

– Kapetan prve klase Budimir Bato Lon­čar! Spreman!

Zavitlao je oružjem nišaneći nebo, zemlju, more, kuću, nišaneći Josepha, Danicu, Bugare, Francuze i Ruse. A kada ga je gusti splet oblaka počastio još jednom eksplozijom, kapetan Lon­čar je stisnuo oroz i počeo da puca sijući ono što su do maločas bile namjere, misli i riječi.

Trideset olovnih zrna nije bilo dovoljno da izrazi sve što je osjećao. Još jedan okvir ne bi li zažario cijev, a potom još jedan, tek ona­ko, da zagrmi i rastjera zvjeri.

Stiskao je obarač i urlao, povremeno gle­dajući ka prozorima spavaće sobe. Posljednji metak odveo ga je natrag do ruba podrum­skog stepeništa. Tlo se gubilo pod nogama. Mahao je rukama prkoseći gravitaciji da bi se narednog trenutka stropoštao sve do vrata.

Južni vjetar sipao je kišu na olabavljeno i crveno lice. Promumlao je nekoliko nedovrše­nih psovki. Plave iskre nadolazeće nesvjestice palile su se i gasile visoko među oblacima.

– Danice? Danka?

Joseph je provirio iz žbuna lavande.

– Za sve si ti kriva, glupačo.

Naglo je sklopio oči i nastavio da hrče pi­janu fugu razočaranja.

Dok je izjutra zurio u plafon, pokušavao je da shvati kako ga je ta sitna žena još jedan­ put iznijela na sprat, svukla i položila među plahte.

Stopala su bila obmotana čistim zavoji­ma. Bokal vode presijavao je jutarnje zrake. Dvije muve hodale su ekvatorom mrtve sijali­ce. Posegnuo je za vodom. Oštri bol pod rebri­ma natjerao ga je da ponovo hrupi na jastuk. Tiho je odškrinula vrata i ušunjala se. Znao je da ga gleda. Osjećao je njeno toplo lice koje se primiče ali nije otvarao oči.

– Spavaj, Budimire. Spavaj. Počini. Spasio si ljude. Tri za tri. Sam si rekao.

Izdahnuo je tek kad je napustila sobu, a onda je zaplakao.

2.

Volim ja moga Budimira. Nije da ga ne vo­lim. Ne mrzim ga. Ne mrzi ni on mene. Davno je to bilo kad smo se voljeli u isto vrijeme. Sad je drugačije. On mene voli dok ga pijanog li­ječim u postelji, dok previjam rane i stavljam hladne obloge na čelo. A ja njega volim dok ga gledam kako spava.

Njegovo se lice preuredi. Sve stane na svoje mjesto. Obrve se poravnaju, a usne ra­šire i otkriju zube. Takav, gotovo da se smije. Čekam da mu se trbuh zatrese. Pa zaspim i ja.

Budni, razbuđeni, u ovoj zlotvornoj kući… Tada je sve drugačije. Ponekad mi se čini da oboje glumimo skrivajući od stepeništa i zi­dova ono šta smo jedno drugom nekad bili. Jer da tragovi uzajamne ljubavi i poštovanja ne postoje, davno bih fukari prerezala vrat. Ili ja njemu ili on meni. Već dvadeset sedam go­dina čekam da me udari, da me satre šaketi­nom, da mi slomi zube i natuče rebra. Zamah­ne on tu i tamo, u prazno. Zaleti se kao vepar i ustukne u zadnjem času. Riče, psuje, vrijeđa, odradi svoje i sam se povuče. Isplovi za mre­žama, očisti kokošinjac, nahrani koze, ostruže ptičja govna i provjeri intervale, gore na lampi.

Nije da nismo pokušali da razgovara­mo. Sjednemo za sto, prinesem rakiju i smo­kve, uključim radio da se opusti. Uzmem ga za ruku. Unezvijeri se kao dijete i gleda uoko­lo. Šta je sa onom lampom? To treba odmah popraviti. Sjedi, samo sjedi. Zapali. Ne treba, Bato. Ima dana. Ja ionako čitam gore u sobi. Ustane, isključi radio, uključi televizor. Lupa, pritiska, psuje šum. Sigurno su ptice ponovo iskrivile antenu. Idem gore da provjerim. Tr­gne rakiju, proguta smokvu i nestane. Sve u krug. Više i ne pokušavam. Puštam ga da bude ono što želi, ono što misli da jeste. Živim, skla­njam se, ne brojim dane. Tu smo gdje smo.

A kad bih već nekom morala da prere­žem žile, onda bi to sigurno bio onaj gad Zi­rojević. General-major!? Jadna je to država. Još gora vojska. Sve se i raspalo zbog takvih zmija. Zbog Zirojevića i njemu sličnih. Dodaš svemu kap lične nesreće i eto kalvarije. Sve se izmi­ješa, pokrene i zakovitla. Život se pred očima mijenja, a ti više ništa ne uspijevaš da uradiš. Pretvoren si u biljku bez korijena koju svaki vjetar tuče kako želi, koja se povija do zemlje da bi se ponovo uspravila samo da bi opet bila povijena.

Volim ja moga Bata. Nije da ga ne volim. A i šta bih drugo? Šta bi meni preostalo ako bih srce napunila mržnjom? Ljudi su stvoreni da trpe i gore stvari, a kamo li dvadeset se­dam ljeta na svjetioniku. Bez obzira na sve što im je prethodilo, prve godine su prošle u radu i miru. Zajedno smo napravili kokošinjac i posjekli dva hektara makije za koze. Zajedno smo objedovali i s povečerja gledali u more. Čak smo i razgovarali. Proste i prosto proši­rene rečenice, pitanja i konstatacije u vezi s onim što je urađeno danas, i s onim što tre­ba uraditi sjutra. Mali poslovi, kratki dani, ru­tinsko ustrojstvo svakodnevice, što dalje od prošlosti, što dalje od onog što je bilo i što se više ne može popraviti. Pričali smo da ne bismo ćutali. Jer u ćutnji rastu drače. Pletu se i uspinju oko vrata, provire iz očiju i obmota­ju jezik. U ćutnji se prošlost obnavlja i raste kao rep guštera. Ne možeš joj ništa. Baš ništa. Rađa se svakog dana kao zli pupoljak koji se do večere rascvjeta i uvene u snovima, da bi narednog jutra ponovo izrastao.

No bez obzira na to što nismo pominjali ni moje, ni njegovo, niti ono zajedničko zna­menje nesreće koja je obilježila naše živote, osjećala sam da se sve to skuplja na vrhu Ba­tovog jezika. I došao je dan kada je bilo po­pravljeno sve što se moglo popraviti. Krov je besprijekorno zadržavao kišu, ograda ofarba­na, koze site, dimnjak očišćen, škure ne škripe. Čak ni na mreži nije uspio da pronađe rupu. Mogao je sam iscijepati, bog ga ubio. Pa za­krpiti. Pa iscijepati nanovo, potrgati je uzduž i nad njom provesti cijelu noć. Ćutao bi i pleo sve dok prsti ne otupe, dok se pogled ne izgu­bi među sitnim čvorovima. Mogao je, ali nije.

Ležim na kauču, on zauzme fotelju. Ćutim, gledam plafon, sklopim oči. Osjećam njegove zjenice. Znam da uzdiže desnu obrvu i stiska usne. Sprema se da progovori. Cupka koljenom i gura mrvice sa stola. O mrežama, kozama, ko­koškama, progovorio bi odmah, stojeći, sa vra­ta. Nadala sam se da će nestati struje, da će oboriti čašu ili zaključiti da treba očistiti dim­njak. Ali ništa se nije događalo sem tišine koja je zasjela na moje čelo i Batove spremnosti da izlije otrov koji se sakupljao podno misli.

– Kako si to prekrstila ruke? Danice?

– Šta, Bato?

– Zašto ih stiskaš preko stomaka?

– Kako to?

– Eto tako.

– A šta bi trebalo da radim sa rukama?

– Znaš ti što te pitam.

– Pitaš me za ruke. Šta hoćeš? Ne znam.

– Boli li te nešto? Tu ispod ruku?

– Nema tu više šta da zaboli.

Ispraznili su me kao kantu za đubre. Istre­sli su sve što se moglo zahvatiti. Materica, jaj­nici, naše dijete. Sve je otišlo.

– Spasili smo vam život. Vaš suprug je potpisao.

Spasili mi život? Hvala vam, spasitelji. Ra­skomadali mi tijelo, ubili dijete. I ostavili da taj spaseni život provodim sa Budimirom Ba­tom Lončarom, koji je potpisao.

Volim ja Bata. Nije da ga ne volim. Ali da sam bila u svjesnom stanju, niko se ne bi usu­dio da takne moje čedo pa makar i ja sa njim otputovala. Tumor je zatvarao arteriju. Razumi­jem. Nedostatak kiseonika. Dijete se gušilo. Ra­zumijem. Operacija nije bila moguća ukoliko se sve ne ukloni. Ali ne razumijem zašto su morali da mi ga pokažu. Čestitamo, gospođo. Posta­li ste majka zdravog, mrtvog djeteta. To je ta misao? Ovo ovdje, ova krvava grudva, to je sve što će od vas ostati na zemlji. Zaboravite maj­činstvo. Osakatili smo vas do kraja. Ali ostale su vam noge, ruke i oba oka. Je li to taj princip?

Na izlasku iz bolnice Bato me je dočekao sa cvijećem. Glupak moj. Osmjehivao se i br­bljao kao da se ništa nije dogodilo. Trudio se da sakrije suze. Psovao je Zirojevića i govorio o politici. Raspašće se, neće se raspasti. Slo­venija, Hrvatska, Bosna. Ko ide, ko ostaje? Pre­tresao je sve mogućnosti, da bi se ponovo vra­tio na Zirojevića.

Zurio je uokolo, bunio se zbog rupa na kolovozu i kesa u krošnjama.. Šaltao je na­sumično, uz trzaje i napregnuti zvuk motora. Izbjegavao je da me pogleda u oči. Na prvim semaforima spustila sam ruku na njegovo rame.

– Nemoj, Bato…

Ustuknuo je i zakašljao se. Natezao se i okretao glavu ne bi li produžio hinjeni grohot do zelenog svjetla. Naglo je dodao gas i na­stavio ćutke. Uspeli smo se do trećeg sprata, pobacali stvari, napili se vode. Napunila sam vaznu i zabola moje grobljansko cvijeće.

– Vanredna prekomanda. Selimo se na­redne sedmice. Morinj. Vazduh će ti prijati.

U Titogradu nam je bilo dobro. Stan u Blo­ku V. Mnoštvo djece, zelenila i prijatne kom­šije. Ličilo je na život. Nas nekoliko trudnica sakupljale smo se na klupi ispred pekare. Re­zultat ultrazvučnog pregleda bio je važniji od rata u Sloveniji. Ono što će postati krvava ju­goslovenska istorija dešavalo se pod sjenkom zaobljenih stomaka, u fusnotama razgovora o antitijelima i razini bilirubina.

No promjene su ubrzo postale očigled­ne. Porodica Isakovski, Šimunovići i Zupanči­či spakovali su se istog dana i nestali. Vojna policija je danonoćno stražarila pred ulazom generala Mirotića. Na časovničarskoj radnji penzionisanog potpukovnika Stjepana Varge osvanulo je: Ustaše doma!

Ali ja sam izgubila dijete. Te ni jedan uvri­jeđeni Varga, niti jedan preplašeni Isakovski nije uspijevao da zagolica moju mrtvu savjest.

Nakon prekomande smjestili smo se u Ri­snu. Bato je svakodnevno vozio za Morinj. A kada je počelo oko Dubrovnika, kući je dolazio tek jednom sedmično, da se naćuti i odspava.

Magistralom, uz more, svakodnevno su prolazili kamioni prepuni raspojasanih rezer­vista. Djeca su sakupljala čaure nakon pijanih rafala. Ptice su bježale visoko u brda. Dane sam provodila na terasi, ruku prekrštenih pre­ko stomaka. Još uvijek se nešto koprcalo tamo dolje, pod nabranom kožom. Tkiva iznenađe­na naglom prazninom rasla su i popunjavala ono što više nikad neće biti popunjeno. Moje fantomsko dijete micalo je nogicama i širilo ruke, grčilo se i okretalo zatečeno smrću.

Tri godine je Bato Lončar skupljao hra­brost da upita Kako si to prekrstila ruke?

Još uvijek misliš na njega, Danka? Možeš li zamisliti koliko bi naš život izgledao druga­čije? Imalo je kosu? Vidjela si kosu? Oči? Ruke?

Trebalo je sjesti i razgovarati odmah na­kon bolnice. Zauzeti sto pokraj napola usahlog cvijeća i sve pretresti, isplakati se i obrisati suze. Trebalo je dopustiti da se bol razmaše poput hobotnice, da se umori i na koncu zga­sne, a ne ovako. Njegovati ga i dojiti sjećanji­ma, marinirati ga ćutnjom, učiniti ga trajnim, jasnim, poželjnim čak.

Bato se mijenjao. Ali ja nikada nisam uspjela precizno da izvagam šta je od njega napravilo džangrizavog svjetioničara, prosta­ka, mizantropa i pijanicu.

Sa Zirojevićem je varničilo još u Titogra­du. Nakon odlaska Blaževskog Zirojeviću je dodijeljeno komandovanje kasarnom Mora­ča pa je konačno mogao da se uspravi i za­jaše galopom u propast. Jer vojnik nije vojnik ako ne okusi barut i krv. Imaginarne ustaške horde koje su se rojile i kopale rovove uzduž i poprijeko ekrana državne televizije postale su neprijatelj na kojem će Zirojević testirati svoje ratničke gene.

Bato se našao na tom putu slave kada je odbio da sedamnaest kamiona i tri oklo­pna transportera ustupi dobrovoljačkoj marvi okupljenoj u barakama na Ćemovskom polju. Svoje razloge definisao je pravilima službe ne želeći da bude označen kao remetilački faktor ili još gore, po novom, pacifista. Vješto je bara­tao sintaksom pravilnika i internih akata tru­deći se da svoju odluku objasni suvim jezikom odgovornog oficira. Budio me je usred noći ne bih li saslušala treću, četvrtu ili petu verziju podvale napaljenom Zirojeviću kojom je, eto, uspio da uskrati zanemarljivi dio logističkog potencijala za predstojeću stihiju.

Prekomanda je bila kazna za učinjeno. Jed­nosoban stan u Risnu i oronula kasarna zami­jenili su udobnu titogradsku rutinu. Slana me­mla rasla je u ćoškovima, verala se uz prozorske okvire i napadala parket. Čopori ružnih mačaka parili su se pod palmama. Balkon su zauzimale saksije zatrpane sasušenim cvijećem i puzavi­cama. Nedostajalo je svjetlosti. Strma brda kri­vila su se nad vodom i rasla. Sunce se javljalo tek kao nejasna refleksija između neba, vode i bijelog stijenja u zaleđu. Činilo se da svaki za­logaj upada u ponor, a da svaka izgovorena ri­ječ zazveči kao eho nedostajanja, kao odgovor na prećutano pitanje, kao glas nerođenog dje­teta koje se još uvijek giba, tamo, u čistilištu, između želuca, gušterače i bubrega.

Kad je dolazio vikendom, parkirao bi se na travnjaku i snažno potegao ručnu. Trčao je uz stepenice i sa vrata odlazio u kupatilo gušeći se u isparenjima nepodnošljivo vre­le vode. Maslinastozelenu gomilu zbacio bi ispred vrata. Zadah znoja, kuvanog kupusa i pasulja širio se poguran vlažnom toplotom. Zajapuren, mokar i nag, zastao bi pred ogle­dalom kao da provjerava da li je nestalo sve što je želio isprati. Potom ćutanje, rakija i san. Nisam postavljala pitanja. Uz doručak je uspi­jevao da pročisti grlo i ovlašno objasni stvari. Nakon pet sedmica, umjesto prvog lica množi­ne, koristio je treće lice. Naši mi postali su oni.

Veliku krišku paradajza progutao je bez žvakanja.

– Sve će da propadne, Danka. Za dva dana kreću preko granice. Zirojević je ispraznio ba­rake i dovukao kontejnere. Tu će… Valjda… Ne znam…

– Šta ne znaš?

– Sa mnom više ne razgovara. Sakupio je čopor ludaka. I kao nešto…

– Šta?

– Hodaju uokolo, provjeravaju, pokazuju…

– Salutiram u stavu mirno. On namigne, a ovi oko njega pucaju od smijeha. Skinuo je i petokraku. Zamisli.

Gledao me u oči iščekujući reakciju. Poku­pila sam tanjire i nasula još rakije. Posmatrao je dok sporo hodam od trpezarije do kuhinje i natrag, s rukom preko stomaka, a onda je hi­tro natukao šapku i sjurio se niz stepenice. Uslijedile su četiri sedmice bez ikakvih vijesti.

– Ustupanje informacija civilnim licima smatra se činom izdaje. Ali strpite se, gospo­đo. Ako bog da i Svet Vasilije Ostroški, sve će biti gotovo za petnaest dana, eto, dvadeset, da ne pretjeram. Deremo ih muški. Ono baš! Majku im ustašku!

Zvala sam po šet ili sedam puta svako­ga dana. Mijenjali su se glasovi i pozadinski zvuci. Katkad bi samo zalupili slušalicu i kraj. Bila sam sigurna da su ga poslali preko i da će ga vratiti u sanduku. Euforija je splasnu­la. Horda koja je slavljenički odlazila u pohod vraćala se pretrpanim kamionima kao prebi­jena stoka. Pinzgauere natovarene mrtvačkim sanducima pratile su policijske sirene. Valjda su žurili da ih što prije sahrane u aleji pobjed­nika. Uz sanduke bi se uvijek ljuljao frižider ili špalir televizora.

Komšinica sa drugog sprata pozvonila je dva puta i bez pozdrava zakoračila. Ljuljala se u fotelji sa prstima preko usta sve dok nisam prinijela pepeljaru, vodu i kafu.

– Ovaj moj se u subotu javio iz Cavtata, prije devet dana, ako računaš i ovo jutro, iz nekog hotela. Rasturaju bandu, kaže. Jebu ih propisno. Samo neka jebu!

Olizala je cigaretu.

– I samo neka se on meni ponovo javi. Zvala sam sve. Niko ne zna ništa. Kao ja civil­no lice… Ne smiju da kažu. Sinoć sam sanjala pokojnog oca. Držao se za glavu, čupao kosu. Ti mi sad reci da je to dobar znak. To je dobar znak? Ajde. Reci mi.

Slegnula sam ramenima i otišla u kuhi­nju. Po jabukama je raslo paperje narandža­ste buđi. Trule narandže mirisale su na muški znoj. Iskapila sam čašu vode i vratila da od­slušam zatrovanu jadikovku.

– A ti? Tebe ovaj tvoj zove? Znaš li gdje je?

Odmahivala sam glavom.

– Ne znaš. Dakako. A što si tako blijeda? Uzmi cveklu. Popravlja krvnu sliku. Hoćeš da ja nacijedim i donesem. Tvoj je onaj krupni? Tr­buh mu malo raste. Zgodan čovjek, nema šta. Reci mi ako nešto znaš. Molim te, reci. Televi­ziju više ne gledam. Zinu, lažu. Ko se onda ras­pada u onim sanducima?

Bijesno je ugasila cigaretu.

– Trideset hiljada ustaša, crnokošuljaša, postrojeno na granici. Sami su to rekli. I ti po­šalješ momke pravo na zvjeri! Ej! Logika, stra­tegija, taktika?

Zapalila je još jednu.

– Trebalo je prvo svojski udariti iz vazdu­ha. Galeb, Orao, Mig 21 i za kraj dvajsdevetka, da zasladi večeru. Poserem im se nasred Stra­duna. Bila si tamo? Ja nisam. Kažu da smrdi. Lopov do lopova. Slušaš li ti mene, nesretni­ce? Šta ćemo ako nam ih vrate u sanducima?

Ustala je i osmotrila prostoriju. Na mjestu slika ocrtavali su se pravougaonici čistog zida.

– Moraš ovo da okrečiš.

Nastavila je prema izlazu i dalje niz ste­penište. Ranka. Vidjela sam je još jednom i prisjetila se njenog sna. Pokojni otac bio je u pravu. Klečala je na zemlji, pred ulazom, i prevrtala kamenje. Vrištala je ime koje nisam razaznavala. Ridala je i čupala kosu psujući sve čega je jezik uspijevao da se dočepa. Ubr­zo je stigla rodbina i odvukla nesretnicu. Po­trpali su osnovne stvari i ubacili je na zadnje sjedište. Dok sam gledala kako se bacaka po prašini, u trenutku sam poželjela da siđem i uradim nešto, zagrlim je ili barem uhvatim za rame. No dlan je krenuo prema stomaku. Bol se probudila iznad pupka, jasna oštra, razigra­na. Odšetala sam do kreveta i stisnula se pod čaršavom. Ja, Danica, majka.

Bato se pojavio u nedjelju, poslije Dnev­nika. Lupao je kao da ga goni bataljon duho­va. Ušao je bez pozdrava. i umjesto da se po običaju svuče duž hodnika i uleti u kupatilo, zavukao je prste u kosu i zauzeo fotelju. Ne­obrijan, čupav, upalih obraza, nije ličio na čo­vjeka kojeg sam posljednji put otpremila pre­ko vrata.

– Šta je? Pričaj.

– Daj rakiju.

– Reci šta je.

Nabrao je čelo i pogledao me zakrvavlje­nim očima. Stiskao je usne i duvao, prepunjen srdžbom.

Lupila sam čašom o sto. Trgnuo je rakiju i zatražio još. Sačekao je da se vatra smiri, a onda je potegao iz zelene boce. Zabacio je gla­vu unatrag. Zurio je u plafon sve dok se suze nisu počele slivati sa strane, do ušnih školjki.

– Bato? Govori. Šta je?

Spustila sam dlan na njegovo čelo. Od­gurnuo je ruku kao da ga je opekla.

– Šta, šta je? Sklanjaj se. Šta gledaš? Šta hoćeš?

Rukavom je obrisao suze i uzdahnuo.

– Da sam barem otišao preko… Kao svi ostali. Kao većina. Ali ja razmišljam svojom glavom. Ja, kapetan prve klase, primjer za dru­ge. Kurac moj!

Zagnjurio je lice među dlanove i počeo da rida.

– Zirojević, niko drugi. On mi je zakuvao. Pas!

Gurnuo je čašu na pod.

– I kamo ja sad, Danice? Šta sam ja sad?

Podigao je čašu i odmjerio je prema svjetlu.

– Nisam ništa bolji od Menzalina ili Špi­ra onog, Lučića. Gori čak! Da sam otišao pre­ko granice, mlatio bih haubicom po zidinama i jurio goveda. Mogao bih čak nešto da spasim… Isti je to narod. Da ne ode sve dođavola kao što je pošlo!

Volim ja moga Bata. Nije da ga ne volim. Kad sa ove distance razmišljam o vrhuncu njegovog očaja, posmatram ga kao bolni po­četak metamorfoze koja je Budimira Lončara, na koncu, učinila onim što je sad.

Grizodušje rije kao crv. Nastani se podno čeonog režnja i sije metastaze. Jer nemoguće je zaboraviti. Znam ja Bata. Ne bih ni ja zabo­ravila da sam na njegovom mjestu.

Dok sam sa terase gledala kako na sredini zaliva povlači mreže, kako se saginje i usprav­lja, maše rukama i trijebi ježeve, rakove, zvi­jezde, znala sam da razgovara sa sobom.

Naglo bi podigao ramena i ukočio se po­put uplašene mačke, a onda zavrtio glavom nastavljajući rutinu.

Te noći iskapio je flašu i zaspao u fotelji. Napolju je zavijala bura. Labavi prozori su lu­petali, a palme šištale. Vjetar je krvario razgo­neći sječiva dugačkog lišća, a ja sam legla na kauč i ukrstila ruke preko stomaka. Počeli smo da starimo. Gledala sam ga dok hrče otvore­nih usta, dok se trza i praznim očima gleda u strop. Stiskao je rukohvate i škripao zubima sanjajući mlade Hrvate.

Probudilo me je brundanje stare Campa­gnole. Glasovi su se miješali sa vjetrom. Kolo­na crvenih mrava žurila je prema kuhinji. Sa Batove usne cijedile su se guste bale. Zatim koraci i mačke. Sanjala sam da mrtvo dijete kroz pupak posmatra svijet. Odšunjala sam se do vrata i prislonila oko na špijunku. Bijelo re­menje uniformi vojne policije iscrtavalo je če­tiri siluete. Došaptavali su se još trenutak, a onda je mršavi ispljunuo cigaretu.

– Bato? Ajde, Bato, otvaraj. Budimire? Smrzosmo se ovamo.

Približila sam se fotelji. Zalupao je čizmom.

– Moramo Bato. Sam znaš kako to ide. Ilija je tu, Špadijer, Momo Strugar, i onaj mali Bran­kov, naši smo. Da ne komplikujemo…

Utišali su se očekujući odgovor. Zavrtio je glavom i obrisao bale. Uhvatio me za ruku i naredio tišinu. Lupanje se nastavilo.

– I što treba sad? Pustićeš nas da jutro dočekamo ovdje? Ne zajebavaj, Lončar, znaš

ko smo i što smo. Budi siguran da vrata neće­mo razvaljivat pa da se hiljadu Zirojevića po­stroji uz gelendere.

Bato je snažno je potegao moju ruku i te­turajući ustao.

– Idi u sobu i ne izlazi. Jesi razumjela?

– Ne mrdam ja odavde, Budimire. Ne… Pa da će…

– Idi u sobu, Danice, odvuci telefon i zovi Đuraševića iz Sekretarijata, Vladovoga kuma. Zovi i Vlada kasnije. Brojevi su ti u starom imeniku. Ne u novom nego u starom, čuješ li? Reci da su me poveli. Reci da je Zirojević za­brkao čorbu. Odmah, Danice. Zovi dok ih ne probudiš.

Poljubio me u čelo. Usne su bile suve i hladne. Preraslim noktima je začešljao bra­du. Zakopčao je košulju i popravio pantalo­ne. Uspravio se i krenuo da otključa. Sjedjela sam za vratima sobe i osluškivala. Nakon što je otvorio, zavladao je muk. Sve dok Strugar nije zakoračio.

– Što je, kapetane? Da ne kažem, bivši ka­petane. Nismo došli da te strijeljamo.

Parket je zaškripao. Zauzeli su dnevni bo­ravak.

– Vidi, Bato… Sad da ti objašnjavam za­što te privodimo, a ti bolje od nas znaš zašto… Nema smisla. Sve je to cirkus. Zirojević se do­bro utvrdio i šiba po svome. Realno, nema mu se što zamjerit. A i guraju ga odozgo. Neće se taj isprsit, a da nije leđa obezbijedio. Novi glas se uključio. Piskutav i brz.

– Jeste, kapetane, ja vas znam, vi mene ne znate, ali moj otac, Branko moj, on je vazda govorio da ste vi…

Strugar je lupio petom o pod.

– Zaveži, idiote.

Neko je pripalio cigaretu. Škripalo je na sve strane: kožno remenje i stare daske. Pre­poznala sam Batove korake. Krenuo je prvi. Ostali su ga pratili ćutke. Probadalo me je u stomaku. Micalo se i skupljalo. Gibala se pra­znina koja mi je oduzela hrabrost. Osjećala sam je kao jasnu sferu koja se širi iz epicen­tra tkiva. A kad su Bata strpali u auto i odveli punim gasom, iznenada je narasla obuhvata­jući brda, stijenje, brodove i ptice na njima. Nije moglo biti drugačije. Jer, ipak, mislila sam samo na svoje mrtvo dijete.

Đuraševića sam pozvala tek izjutra. Ili je to bilo podne? Pokušala sam da izbrojim zvo­na katedrale no odjeci su se gubili u gustoj magli.

– Ne brinite, Danice. Sve znamo. Već sam razgovarao sa Vladimirom. Preduzeli smo ko­rake. Ići će to kako treba. Nije lako u ovom ha­osu ali vučemo konce.

– Je li živ?

– Kako to mislite?

– Jer ako nije živ, može biti samo mrtav.

– Budimir?

– Moj Bato.

– Otkud vam takve ideje, Danice? Smirite se zaboga. Razumna ste žena.

– I jalova.

– Kako ste rekli?

– Ništa.

– Dobro. Nema potrebe da zovete kasarnu. O svemu ćemo vas obavijestiti, ja ili Vladimir. Opustite se koliko možete i čekajte. Par dana, najviše. Doći će on. Zdrav, živ, dakako.

Poželjela sam da se nikad ne vrati. Bio je to samo bljesak, no ipak sam jasno poželjela da se Budimir Lončar više nikada ne pojavi na vratima.

Nije to bila stihijska i neartikulisana na­mjera, varničenje na periferiji uma koje rezul­tira ekstremnim čežnjama. Danas znam. Ni­sam ja poželjela smrt za moga Bata, već sam nehotice sagledala budućnost u kratkotraj­nom kovitlacu proročkoga dara. Vidjela sam i osjetila godine koje predstoje.

Patnja, dosada, hladnoća, mržnja, sve to kondenzovalo se posred srca još dok sam držala netom spuštenu slušalicu.

Vladimir je svratio istog dana. Snažno me je zagrlio i nastavio hinjeno veselim tonom.

– Ajde, Danka moja, ne brini brigu. Šta je? Daj rakiju. Što si se smrzla?

Rastjerao je pepeo i sjeo na fotelju.

– Nema. Sve je popio.

– Aha.

Zelena boca ležala je pod stolom.

– Imaš pivo? Vino možda?

Slegnula sam ramenima.

– Aha. Čašu vode onda.

Dok sam preturala prljavo posuđe, čula sam kako mrmlja ali nisam razumjela ni riječ. Otpio je tek sitni gutljaj i pripalio cigaretu.

– Vidi… Pritisnuli smo Zirojevića. Nije bilo lako. Dobro mu se potkopao. Neki njihovi tito­gradski računi, šta li… Licemjer. Pola Cavtata je urnisao sam, a ovamo Bato kriv…

Čekala sam da nastavi. Primakao je nos rubu čaše pokušavajući da pokupi dlaku sa površine vode.

– Važno je da smo zaobišli vojni sud. To je najvažnije. Dvije-tri komisije… Gluposti. I eto ga doma.

Otresao je dlan.

– Što je učinio?

– Bato Lončar? Što je učinio? Ništa, Dani­ce. Zapamti. Ništa nije učinio.

Odgurnuo je čašu na sredinu stola i za­gledao se kroz prozor.

– Jesi li ga vidio?

– Sinoć. Dobro je. Vole njega momci tamo. Kao zatvorili ga, a svaki čas neko proviri. Doda­ju mu cigarete, konzerve, ima sve što treba. Ne brini. Neka dođe doma, pa da se oboje miče­te iz ove ΄ladovine. S vojskom će morat da se pozdravi. Ali i to ćemo završit kako valja. Sjutra idem kod Neša Ratkovića, Uprava pomorske si­gurnosti. Otvoriće se jedno mjesto u perspek­tivi. Ne mogu vam još ništa obećati, ali Nešo je moj čovjek. Učinjeće. Znaju se on i Bato.

Ustao je i zakoračio prema hodniku.

– Kako si ti, Danka?

Uzmakla sam i prekrstila ruke. Stiskala sam ih preko stomaka kao da ću tako zaštiti­ti smrt sopstvenog djeteta koja bi se ponovo mogla dogoditi, izgovorena.

Sažaljivo je povio obrve i potapšao me po ramenu.

– Biće to u redu. Biće… Idem.

Bato se pojavio u nedjelju. Ležala sam na kauču i gledala mrave. Šest dana živjela sam na jabukama. Ne mogu da objasnim zašto sam ustala i otvorila vrata. Stajao je i ljuljao se sa dvije velike vojničke torbe.

– Ovu u mašinu. Ovu iza plakara.

Jedna je bila znatno teža. Poljubio me je negdje iza uha i zaključao. To što je odmah za­uzeo kupatilo tumačila sam kao dobar znak. Cijevi su zaškripale, a on je počeo da urla.

– Jesi li mogla barem sa toplom vodom da me sačekaš?! U pičku lijepu materinu! Led!

– Otkud sam znala…

– Gladan sam.

Na sto sam iznijela zdjelu sa preostalim jabukama i čašu vode. Kad je izašao, zagledao se u voće. Srušio je zdjelu na pod i sačekao da se crvene kugle zaustave.

– Sjutra da se javim Ratkoviću.

– I?

– Svjetionik na Valdanosu je slobodan.

– I?

– Gotovo je s vojskom. Razdužio sam se. Nema više.

– A ona torba?

– Nije tvoja briga.

– Dobro. Svjetionik. Mi kao tamo…

– Ne pominji nikome.

– Što si učinio, Bato?

Protrljao je lice vlažnim dlanovima i uhva­tio me za ramena.

– Ubio sam tri đeteta.

Dohvatio je jabuku sa poda i zagrizao. Za­ustila sam da pitam još nešto. Zatvorio mi je usta dlanom i odšetao u sobu da se isplače i naspava.

Sedam dana kasnije sakupljala sam trule smokve sa terase i čistila podrum. Zvuk talasa pratio je intervale svjetlosti. Galebovi su letjeli nisko nad stijenjem. Sasušene morske zvijez­de ljuljale su se pod krivom gredom. Nekoliko ribarskih čamaca gibalo se na pučini. Ratković je poslao dva tehničara koji su objasnili svje­tioničke protokole i komande.

A onda smo ostali sami.

(iz neobjavljenog romana)