Foto: privatna arhiva

NEDOKUČIVO

Javljam ti se iz dubine duše

Okružen samim sobom i Tobom

Veće društvo nijesam mogao okupiti

Vidim da Te nema a osjećam da Te ima

Kao utisak koji ostavlja zaboravljena misao

nedovoljno jak da je ponovo otkrije

Možda je zaborav  nastao i potraga počela kidanjem  pupčane vrpce, početkom našeg leta u nepoznato

Ali, kada se misao i njen utisak ponovo sretnu

Bićemo zajedno

Osjetićemo smisao besmisla, dotaći nedodirljivo, vidjeti nevidljivo

Znati  da ne znamo, vidjeti da ne vidimo i čuti tišinu

Tad ćemo  u bratu vidijeti brata , u drugome sebe

Tako sam i ja vidio Tebe

POVRATAK

Tražeći mjesto s namjerom da negdje prislonim dušu,

 uvijek kada ga nađem, nešto me žulja.

 Slično je na plaži kada se ukopavate u pijesak i baš

 pomislite da ste se namjestili, kad opet nešto žulja.

 Možda i nema takvog mjesta do ono, kada smo bili mali

 prispavamo u majčinom skutu, slušajući govor ukućana i

 pucketanje vatre u šporetu.

Što je to što nas žulja  i  gdje je mjesto gdje možemo prisloniti dušu?

Osnov filozofije  francuskog nobelovca  Albera Kamia  je  ideja apsurda koji nastaje iz sukoba čovjekovog duha i ravnodušnosti svijeta koji ga okružuje.

Ono što je u nama  bolje je od onog što je van nas. Uvijek  nešto možemo bolje zamisliti nego što je to u stvarnosti. “Dal’ je javlje od sna smućenije”, kaže Njegoš  preklapanjem te dvije slike dobijamo ono što Kami zove apsurd. Zbog tog apsurda i nezadovoljstva koje osjećamo često nepravdano krivimo druge.

Zato je Andrić govorio da su:“Sve  Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti” i preporučio da: “Nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo”. Naravno treba početi sa ispravljanjem one Drine koja je u nama. Što nju više budemo ispravili to će i ona u koju se svi ulivamo biti manje kriva.

I to je ono što nas  žulja.  Zato je smisao  u traženju razumnog odnosa i ravnoteže između tih razlika , onog pojedinačnog sa zajedničkim, naših želja i mogućnosti. Mi smo kao onaj mjehur na libeli koji pokušava da ostane izmedju dvije crte.

Promišljajući kako nam može biti bolje, moramo učiniti potpuno nespornim činjenicu da smo svi stvoreni …ti , ona, ono drvo ona rijekaona ptica… Neko ili nešto je sve to stvorilo. I oni koji vjeruju da je to  prasak, svemoćno biće ili sasvim nešto treće, moraju se složiti da nam je Stvoritelj zajeniički. U tom slučaju mi ne možemo biti ništa drugo do braća i sestre istog stvoritelja.  Po meni sve što je stvoreno je  potpuno definisano.Naše je da otkrijemo što više od onog što nas definiše i pravila na osnovu kojih funkcionišemo. Zbog toga više moramo poznavati sebe da bi bolje razumjeli druge i sve oko nas.

Sufijska mudrost glasi: „Otkriće ti se tajna koja je od tebe dugo skrivana, i svanuće jutro čija si tmina ti bio” (Ebu-l-abbas-el –arif, henefijski menzeb-pravna škola Islama).    Mi smo  sebi „tmina“ ili kako  Njegoš reče:“ Mi smo luča tamom obuzeta“.   Hese:“ Čovjek jede gorku ljusku oraha ne znajući da je unutra jezgro“.  I čovjek ima svoje „jezgro“ u kojem je njegova suština i svi mogući odgovori.

Što sve može biti gorki omotač oko jezgra ili tama oko luče ?  Što god da je, uzrok mu je neznanje. Pitamo se koliko identitet može biti uzrok?

Naše ime i prezime, pol, mjesto boravka, vjerovanje, partije i sl …  kao dosad  dominantnečinioce našeg identitetamožemo da promijenimo. Ime i prezime u upravnom postupku uz taksu od dvadesetak eura, vjerovanje kada god hoćemo, mjesto boravka takođe…a izgleda i pol… a to su sadržaji našeg identiteta koji su najčešći razlozi neslaganja, svadja i ratova… napominjem vjerska opredjeljenja posebno. 

Zato ne možemo da promijenimo da pripadamo istoj vrsti, da smo ljudi koji vole da vole i budu voljeni, koji su braća i sestre istoga Stvoritelja, koji imaju iste potrebe i koji bi trebalo da imaju ista prava da te potrebe ostvaruju.I tomora biti dominantan sadržaj našeg identiteta.

To ukazuje na potrebu povratka zajedničkom – izvornom  identitetu, toj luči i tom jezgru , da bi svanulo jutro čija smo tmina mi bili. Tako će svi taj sadržaj identiteta više prepoznavati  kao svoj. Više ćemo uočavati sličnosti. Kulturne, vjerske i druge razlike, kao sadržaj  identiteta, koje su često, zbog prenaglašavanja, bile  osnov nerazumijevanja, sukoba i ratova, postaće različitosti koje spajaju. Jednostavno rečeno  čovjek će čovjeku više biti čovjek.Tada ćemo drugima činiti ono što bi voljeli da oni nama čine a prirodu doživljavati kao svoj dom.

Zato u vrhu piramide izvornog identiteta mora biti  ljubav, zajedništvo i opšte prihvaćene civilizacijske vrijednosti o ljudskim pravima  koje obezbjedjuju pravo  na slobodu savjesti, jednakost, bratstvo i solidarnost.

Tada ćemo uočiti da je vino vjesnik sunca na kom je grožđe sazrelo a čovjek vjesnik ljubavi koja ga je iznjedrila  i shvatiti:

            

Da ljubav čista blista

Otvara dušu i zatvara oči

Tad ne vidiš već osjećaš             

Bezgraničnost njene moći.