Foto: Relja Brković
Sinoć je u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“ u Podgorici održana tribina pod nazivom „Žene u pozorištu“. Tribina je dio serijala „Žene u kulturi“ koji se svakog mjeseca održava u Biblioteci, a uz prateće programe. Serijal ima za cilj da otvori temu koja mu stoji u nazivu, da stvori prostor za razmjenu mišljenja i iskustava, platformu za napredak kulture.
Sinoć su na tribini govorile žene iz pozorišta, žene sa impozantnim iskustvom i ostvarenjima u svojim oblastima, dobitnice brojnih nagrada: Mensura Vanja Popović, Ivana Mrvaljević, Kristina Obradović i Tamara Vujošević Mandić. Sa moderatorkom programa, Tijanom Todorović, učesnice su govorile o svojim iskustvima u pozorištu – od toga kako izgleda pokretanje i vođenje pozorišta do toga kako se na njihove pozicije gleda, kako se dobijaju i ukidaju angažmani, koji su problemi savremenog pozorišta i kako ih prevazići. Dakle, sve teme o kojima se govori, možda ne javno ili ne dovoljno glasno.
Sinoć su stolice bile prazne. Sinoć nije bilo publike.
Sa aspekta analize publike, ovoj situaciji može se pristupiti iz više uglova. Prvo – loša programska politika Biblioteke (nedovoljno istražena publika, neinteresantnost teme, nezainteresovanost publike za programe ove ustanove). Netačno. Dokazi: izuzetna pośećenost svih programa ove ustanove, izuzetno interesovanje među sugrađanima za rad Biblioteke, činjenica da je riječ o jedinoj ustanovi kulture koja je u 2021. godini organizovala preko 60 samostalnih programa. Drugo – nedovoljna informisanost javnosti, medijska neispraćenost. Netačno. Dokazi: odlična medijska pokrivenost i inofrmisanje o programu. Treće – nedovoljno primamljiva tema. Netačno. Dokazi: rasprostranjenost diskusije na ovu i slične teme, pokretanje inicijativa koje se bave ženama u kulturi, programi sličnog karaktera (mada povremeni, pa – krije li se to onda nešto iza maske liberalizma i ravnopravnosti; govorimo li o ženama samo zarad govorenja – je li l art pour l art dobio novo značenje: govor radi govora?). Ovoj analizi može se dodati i programska neusklađenost među institucijama kulture na lokalnom nivou – preplitanje programa i stvaranje kulturne scene koja nudi više nego što može da pokrije (mada se o ovome može naširoko govoriti).
Sinoćnja situacija neizbježno nam otkriva stanje crnogorskog pozorište, crnogorske kulture i crnogorskog društva.
Ova situacija treba da zabrine sve relevantne institucije, ne jer je riječ o temi koja je fokusirana na žene u kulturi (pa to valjda nikoga ne interesuje), nego jer prazni redovi u publici otkrivaju pravo stanje kulture i društva. Prazni redovi treba da alarmiraju Ministarstvo prosvjete, kulture, Crnogorsko narodno pozorište, Gradsko pozorište, sva crnogorska pozorišta, amaterska društva, kulturne centre, kulturne poslenike i radnike. Treba sve da nas alarmira činjenica da u pozorište idemo samo da bismo tamo otišli, jer – pozorište je valjda znak da se kulturno uzdižemo, pa tako činimo uslugu i sebi i društvu. Treba nas alarmirati činjenica da su đeca sve manje upoznata sa pozorištem. Činjenica da o kulturi i umjetnosti govorimo kao o sporednim „aktivnostima“, o njima govorimo kroz različite (visoko finansirane) projekte kroz koje analiziramo probleme (tako što identifikujemo sve ono što ne valja, a ovđe valjda nikad ništa ne valja) a nikad ne nudimo rješenje. U krajnjem – kad ćemo prevazići diskurs da je pozorište u krizi, kad je evidentno kriza u crnogorskom pozorištu? Učesnice tribine govorile su kao da je pred njima publika od hiljadu ljudi. Govorile su briljantno skoro dva sata, pokrenule diskusiju o tome šta je zapravo potrebno kako bi se današnja kriza kulture (napokon) prevazišla. Dakle, ne govore zarad govorenja, već govore zarad rješenja. No, za konkretna rješenja crnogorsko društvo nije zainteresovano. Ipak, dvosatna diskusija na temu žena u pozorištu pokazuje pravu sliku žena u kulturi Crne Gore – one su korijen i stub na kojima počiva naša kultura, ali njihove plodove nerijetko ubiraju drugi.
