Foto: privatna arhiva

U dnevnoj sobi novog stana začula se svađa. Prislonila sam uvo na zid kraj televizora. Iza sloja svežeg belog kreča koji još nismo oštetili ekserima i oživeli slikama, vrata su tresnula, bačen je komad nameštaja, začuli su se uzvici. Hajmo ponovo. Neko je tresnuo vratima, neko bacio komad nameštaja, neko viknuo. Još jednom. Tinejdžerka je tresnula vratima, izvalila su se iz ležišta, njena sestra je podigla stolicu na kojoj je do pre nekoliko minuta sedela i jela sendvič s kuvanim jajima i majonezom, podigla ju je iznad glave, nije bila ni svesna da to može pa se sad osetila snažnijom nego ikada pre te ju je bacila u pravcu majke i oca koji su sedeli ispred ekrana. Najnovije vesti su se kretale bez prekida i tolikom brzinom da su od trenutka lansiranja stolice do njenog konačnog sletanja već bile zastarele jer ih je bilo mnogo više nego zrna u džaku pirinča koju su čuvali na lođi za slučaj nestašice, a reklame za deterdžent i paštetu se nizale, gomilale i konačno počele da izviruju iz ušiju, nozdrva, očiju i usta. Njihove glave se nisu mrdale, majci su se tresle ruke, tek malo, od previše kafe. Nije moglo da se razazna ko je od njih urliknuo:„Želim svima da vam idem na sahranu!“

Istog dana, u vreme ručka, iznad naših glava dvoje mladih, tek venčanih ljudi gađalo se šerpama. Skakali su u besu kao po trampolini, nagađali smo da će plafon pući. Nije. S njega je mirno svetlela naša nova plafonjera. Koreografija i zvučni efekti su se ponovili u toku večere, pred spavanje, pa sledećeg jutra. Lonci su se kotrljali od kuhinje do kupatila i terase a vrlo često i istom putanjom nazad. Poklopce na glave umesto šlemova, vojnici ljubavi, vikali smo, pojačavali zvučnike do kraja i očajnički udarali oklagijom u radijatore. Bez uspeha.

Pred kraj prve nedelje, probudila me je psovka iz spavaće sobe koja se naslanja na našu. Glave nepoznatih ljudi  svake noći leže na jastucima koje od anatomskih koje si ti izabrao u skupljoj prodavnici deli samo betonski zid, malo maltera i kreča. Temena skoro da nam se dodiruju. Letnja noć pritiska zatvorene prozore iza kojih nas hladi klima. Jedna glava je molila, skičala kao prebijena životinja. Druga glava je pljuvala nemoć kroz razdraženi šapat. Dovoljno glasno da čujem, dovoljno prigušeno da pomislim da je sav taj otrov zaista u meni, sakriven iza kratkog daha i ubrzanog lupanja srca.

Dok svađe ljušte tapete, razbijaju slike, kristal i prozore, izlazimo napolje. Šetamo kroz blokove. Kažeš da si čuo da ove zgrade zovu golubarnicima i ja zamišljam komšije kako u svojim gnezdima šire siva krila premazana smogom, naleću jedni na druge, metalnim perjem zasecaju udove, kljunovima izbijaju jedni drugima beonjače i zenice pre nego što se iko seti da zaplačemo.

                                                               *

Kad smo se doselili, mačor je balavio od straha glave naslonjene na svoje omiljeno ćebe puno starih mirisa i opalih brkova i dlaka. Ubrzo se odomaćio i sklupčan ili potpuno opružen spavao na dnevnicima, spomenarima, leksikonima i pismima. U njima ne postoji priča sastavljena od pažljivo promišljenih koraka, linije koja kreće od početka ka kraju, jasna i motivisana objašnjava suštinu, daje smisao svemu u svemiru. On liže te papire kao da su šećerna pena, slatka, šarena laž. Linija ne postoji. Kratak pogled s prozora ili kroz njega jedina su istina.

Rekli su da sahrane nisu za decu. Ostavili su nas same kod kuće.

                                                       Četiri:

Mi, koje smo preostale, sedele smo na stepeništu kad smo ugledale čudovište. Puzalo je uz zid kao belouška, izgledalo je bolesno i skrenulo s pameti. Pokušavalo je da se sakrije iza sparušenog ružičnjaka. Celog leta smo ga tražile i čekale. Pomalo razočarane njegovom nejakom pojavom ali ipak zadovoljne jer nam se konačno ukazalo, nastavile smo da grickamo seme suncokreta,  pljuckamo ljuspe i glumimo da ga nismo primetile. Ćaskale smo o građi cveta. Trebalo je održati tu temu živom da ne izazovemo sumnju. Nabrajale smo delove i sve čega smo mogle da se setimo sa časova biologije.  „Cvetna drška! Nosi cvet.“ „Paa, onda cvetna loža! Proširena!“ Ko se toga setio, svaka mu čast. Ja sam se setila prašnika i tučka, a odmah posle mene se začulo: „Latice!“  U tom trenutku andrak se već dovukao do česme. Na namig, hitro smo se okrenule i zabole mu makaze u leđa, tačno tamo gde je srce. Krkljao je, grčio se, tresao i umro. Tu smo ga i zakopale.

Ubrzo zatim, komšinica Nada se pojavila na prozoru koji gleda u zajedničko dvorište. Čim je raskrilila kapke, duboko je udahnula, podigla ruke iznad glave i proteglila se. Nismo se ustručavale. Odmah smo joj sve ispričale. Pokazale smo joj grob u koji smo zabile grančice posečenog jorgovana čije se stablo sušilo kraj ulaza u šupu. Označile smo ga da bismo zapamtile gde je. Obećala je da će nam na proleće, kad bude prekopavala, dati njegove bele kosti da od njih napravimo strašila i ukrase za kosu. Tako smo, ovim herojskim delom, završile raspust i sve zaboravile.

                                                                  Tri:

Prvo što smo tog jutra ugledale bila su crvena slova na vratima garaže. Žensko ime ispisano bojom koja je ličila na krv ali to nije bila, ona prava se već sušila u zadnjem dvorištu koje se nije prostiralo i širilo između žbunja lešnika i obrezanih tuja sve do reke na čijoj su se obali svakog prepodneva skupljali labudovi, čistili perje kljunovima prekrivenim rosom. Nije to bilo romantično, skupo mesto za umiranje, već ono naše, najrazigranije mesto. Plašile smo se da priđemo, rotirajuća svetla policijskih i vatrogasnih kola su nas neumorno opominjala i odbijala što je nehotice činila i grupa komšija okupljenih u blizini kuće. Među njima su i naši roditelji, a umiranje je među zabranjenim dečijim igrama. Kad se desi, najbolji potez je da pred njim žmurimo. Da nas ne vidi. Ako nas smrt ipak ugleda, odbrane nas spušteni očni kapci pa nam nije mnogo strašna. Mi nikada ne lažemo a i svima je vrlo jasno, dobro nas je odmerila.                            

                                                   Dva:

Pogrešile smo kad smo rekle da smo ih samo jednom videle sve zajedno na jednom mestu. Evo ih sada tu, na ulici. Zbijeni su. Zapanjeni i nemoćni jer ih govor izdaje. Monolog ne postoji u prisustvu smrti. Zato se grupišu. Njihove iscepkane, nepovezane rečenice tako naizgled postaju celina, horski napev koji ih teši.

                                                     Hor:

ležala je na mesečini tišina niko nije primetio neobičan zvuk poneko samo prasak mogao je biti bilo kakav kao da je na primer pukla guma automobila našao ju je luta noću šta radi njegova koza je kraj nje brstila detelinu sva je iskrivljena kao krvava maska od kože a ne dete tresao se kao prut kad su ga odveli sva sam se naježila sve smo to videli i ranije ko nije znao da će ovako biti taj je glup ko je kriv dabogda umro tragedija ne dolazi sama nije imala oči nestanu kad srce prestane da kuca odeća joj je bila prljava sama sebi je to uradila je mi koji smo videli rat ne čudimo se đavo uvek dođe po svoje oružje u kući skriva se od deteta krv se sliva u bašte to se ne može jesti zašto je bila napolju tako kasno tišina lupanje srca šapat vrisak plač ridanje jecanje tihe suze tihe suze i znojavi dlanovi svi smo je poznavali promicala je s ostalima šta li je nju tištalo kad smo je poslednji put videli dešava se prestani da se mešaš znamo svi sa kim je bila ne zuri od smrti se ne može pobeći svakom svoje kako je živela tako je i umrla

Glasovi se čuju sve jače jer pogledi skreću ka nama, dobro upevani komentatori upiru prste. Još ne osećamo prazninu, nedostatak njenih stopala na trotoaru. Nakon sinoć ne verujemo da jedna od nas fali. Bile smo zajedno kad smo ubile neprijatelja. To još nisu saznali. Iako nije sveznajuć, hor nam se ipak obraća preteći. Sad je naš red.

                                                      Jedan:

Od kad sam pobegla i stigla kući osluškujem noć. Ne čujem ništa posebno. Vidim svelost uličnih svetiljki, iscrtava linije po mojim rukama. Šake okrećem ka prozoru, sad su zaslepljene, prijatno dotaknute svežim vazduhom. Prsti se pomeraju kao da igraju. Svaki za sebe. Bez muzike. Nema sna. Pokušavam da ga uhvatim. Ustajem i šetam. Brojim ovce, zvezde i udahe. Nogom udarim o jastuk koji je pao na pod. I njega obasjava zrak, izgleda kao da ga ga je probušio metak i za sobom ostavio svetlucav trag. Lavež. Prsti se uvlače u svoje pećine, sad noktima ujedaju dlanove. Gledam napolje. Iznad kuća naše male ulice kao da je nebo širom otvorilo kapke prozora ili čitave kapije. Neobične, velike, blede ptice lete u krug oko meseca. Možda su labudovi, rode ili bajkoviti ždralovi. Dosta mi je.

Penjem se na stolicu i s dna poslednje police uzimam pištolj. Loše je skriven i hladan. Uskoro izlazim. Sad je još svetlije ali ruke ćute. Ne čuje se ni glas ni šum ni korak a ja ih uporno očekujem. Šta govori noć? Vetrove i zvezde. Za razliku od dana noć ne podnosi lako svoje odustvo. Jaka je kad je prisutna. Njena jasna zahvalnost boji mesec. A ovi obrisi? Senka pada na drveće, slučajni šetači su sigurno mesečari. Šta mi odjednom šapuće noć? Vid položen u postelju.