Foto: ISK

Lice mu se grčilo dok je posmatrao presjeke sive mase na svijetlećoj podlozi. Strano tijelo je preuzimalo i pritiskalo mali mozak, sad već ugrožavajući i centre za glad i centre za vid. Pacijent odavno nije čuo na jedno uvo i neće čuti ni prognozu da će, u najboljem slučaju, ako preživi operaciju, zračenjima umrtviti njegovog najvećeg neprijatelja. U najboljem slučaju.

Nije vjerovao u sebe. Nije bio od onih koji izigravaju boga. Male su šanse, rekao je sebi u bradu prije nego je izašao pred nepoznate ljude da naglas izgovori ono što nakon tolikog puta i toliko novaca nijesu željeli da čuju. Sestra je virkala u telefon i nije registrovala tu silinu brige, niti da je tražio karton pacijenta kojeg su poslali kolege iz Podgorice. 

Imao ih je svako malo. Slučajeve koje otpisuju prije vremena pa, s kreditnim zaduženjima ili jedva skrpljenim novcem, dolaze kod njega da ih iz sigurne smrti vrati nazad. Zbog pandemije koronavirusa skoro cijelu godinu nije operisao nikoga sa Balkana. I ovog bi puta izbjegao pacijenta iz Crne Gore da kolega nije naprasno morao u izolaciju.

Krenuo je prema bolesničkoj sobi.

Gospođa je stajala iznad postelje. Plakalo je njeno izduženo lice nekako iznutra, bez suza i grimase. Bio je to, poput biljega, sami nespokoj zaustavljen ispod očiju, grč koji neće nestati ma kako se završilo sve ovo što ih je dovelo njemu. Pretpostavio je da je supruga, ali pored pacijenta, koji jedva da je držao jedan kapak blago podignut, izgledala je kao da mu je kćerka.

Pozdravio ih je oboje klimanjem glave.

‒ Doktore, mi ne znamo njemački, a on se gubi, čekamo prevodioca – govorila je žena glasno, kao kroz razglas, odvajajući riječi da bi svakoj dala na značaju.

Nije podizao pogled prema njoj, ali je stavio do znanja da je čuje. Pokušavao je da uhvati reakcije kod pacijenta, a u isto vrijeme je tražio pogledom sestru koja je nosila sa sobom karton i neka ga je jeza prožela od poznatosti ‒ ne daha, nego gustine vazduha koji je dolazio iza potisnute nelagode. 

Pacijent je otvorio funkcionalno oko.

‒ Primabalerina, jesi li to ti?

Zvončicina pjesma je zasvirala u pozadini misli, rodila se iz violine i flaute diskretno poput blagog strujanja vazduha u zagušljivoj prostoriji.

‒ Primabalerina? ‒ ponovio je pacijent i spustio kapak.

‒ A i bunca stalno ‒ rekla je gospođa, nikome određeno, dok je gledala u vrata.

Sestra je ušla naglo i predala istoriju bolesti ljekaru, još uvijek prespojenom na zvuk nimalo prijatne varijacije iz baleta Petar Pan.

‒ Ne znam zašto prevodilac kasni – zagrmjela je supruga skoro pa očajnički pokušavajući da komunicira.

‒ Ne morate vikati, doktor Karlo i ja govorimo hrvatski ‒ smireno je rekla bolničarka pokušavajući da ignoriše duboka izvinjavanja. Objasnila je da je njihov ljekar morao hitno u izolaciju jer je bio u kontaktu sa zaraženim pacijentom. Za to vrijeme je doktoru Karlu Tkalecu pogled bio zamrznut nad imenom pacijenta.

Perčobić, Nikola. Akustični neurom već dva puta operisan. Benigni tumor koji razara. Opet zaglavljen među kostima, zaustavljao je protok krvi sa svih strana. Predugo se čekalo, a srce teško da ima snage za takav zahvat. Dolazak u Hanover je posljednja stanica za čovjeka iz malog i konzervativnog crnogorskog grada. Razumio je zašto su ga otpisali. Jedni zbog nestručnosti, drugi zbog neznanja, treći vjerovatno zbog nedostatka sredstava.

Perčobić. Nikola. Iz tog užasnog grada iz kog je otišao i u koji se nikad više nije vratio. Nije to bilo buncanje, to je bio dobar komad svijesti, iako nekontrolisan. Izašao je iz bolesničkog apartmana ne obećavajući ništa nikome. Njegov polukorak kao da je pronašao način da se produži dovoljno da pobjegne od oboje. Za njim je ostao jecaj, prazan kao utjeha onoga ko nije svemoćan.

Nikola. Kolja. Nervozna bačva testosterona koja se valjala po svemu i svakome, postavljala granice reagovanja i određivala sudbine ljudi kojima nije ni ime znala. Lovac na greške, lovac na lapsuse, na emocije, na slabosti. Muka koja uvijek iz prikrajka uhvati one koji ne umiju da se brane i one koje niko nema namjeru da štiti. Prima-bale-rina, prima-bale-rina, materijalizovao se njegov glas u vremenu sadašnjem, jednako zlonamjeran kao onda kada ga je prvi put čuo.

Mladi Karlo, onaj od prije 37 godina, bio je kao vreća za udaranje na centralnom gradskom trgu, jedini dječak u pokušaju baletske škole, Petar Pan koliko i Zvončica, nježan i osjetljiv. Rasplakao bi se na ulici u bilo kom trenutku. Plakao je na ulici dok je ispljuvavao sadržaj svoje vilice, zaboravljajući da li je grč od bolova ili su bolovi od grča. Neshvaćen ali shvaćen, naivan iznad svega. Družio se sa djevojčicama jer su njihove igre bile maštovitije, njima je za igru bio potreban i kostim, potrebni su im bili rekviziti i muzika, kreirale su svijet po svojoj mjeri dok su imitirale odrasle, njihove svađe nijesu bile nasilne i njihovi su dijalozi bili smisleni i ozbiljni. Sa njima je učio da sanja, da pleše i da glumi.

Prima-bale-rina, prima-bale-rina, vikali su za njim i drugi kad god bi ga vidjeli kako se kikoće sa drugaricama na povratku iz improvizovane, ali cijenjene baletske škole gospođe Marije Makarenko.

Pacijenta su pripremali dok je muzika Bendžamina Britna kroz njegovu podsvijest skupljala komadiće sjećanja zgaženih teškom čizmom nekada zdravog i jakog Kolje Perčobića. Sanjao je mladi Karlo velike scene, grandiozne mjuzikle, sanjao je da svoju urođenu stidljivost prepusti izmaštanim likovima iz čuvenih baletskih predstava, da bude Zigfrid u Labudovom jezeru, da se sakrije pod plaštom talenta koji nikada nije uspio da pokaže. Sanjao onda, nedosanjao.

Pod njegovim rukama, prepušten u potpunosti, ležao je čovjek koji je zgazio jednom davno njegovu potencijalnu karijeru samo tri dana pred prijemni ispit na Akademiji, u trenutku kad je znao da je nadohvat slobode da cijelog sebe pokloni kao nježno spakovanu besmrtnost umjetnosti za koju je trpio. Britn je sve jače svirao u doktorovoj glavi dodvoravajući se mržnji, gladeći osvetu po musavoj bradi i želja da upravo sada, u slabosti odluči da li će prgavac koji ga je preusmjerio na medicinu ikada više otvoriti to jedno oko koje mu je ostalo. Kao što je on, siledžija iz Prvoborca, jednom odlučio da Karlo zadovoljava sredovječnog profesora muzičkog kad ostane poslije časova na dodatne lekcije iz istorije muzike i da mu zato treba polomiti noge u koljenima. Osveta nikad nije bila tako hladna i nikada se nije toliko sama ponudila na operacionom stolu čuvene njemačke klinike kao na blještavoj tacni iz babine kolekcije sa vjenčanja.

Nakon osmočasovne borbe sa samim sobom nije želio ni da pokuša da spere sa sebe zle misli. Njegova je slabost postala hrabrost koje nije bio svjestan. Ušao je u stan vukući desnu nogu preko praga, nespretno kao da nikad nije ušao kroz ta vrata, i sudario se sa izrežiranom polutamom toliko poznatom da joj se radovao poput razmaženog psa.

Herman je sjedio kraj prozora, dajući mu znak da je kasna večera skoro pa gotova. Naslonio se na njega okupan znojem, pomalo smrdljiv i potpuno hladan.

‒ Hey, ich wette es ist nicht so schlimm[1] – rekao je nježno, poput pravog zaštitnika. Poljubio ga je u čelo, a zatim u usta, vjerujući da ne postoji ništa na svijetu što njih dvojica ne mogu zajedno riješiti.

‒ Ich hätte ihn heute fast umgebracht[2] – priznao je. Htio je da mu ispriča sve u dahu, da ispovjedi cijelu svoju prošlost, onu od prije Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Zagrebu, da se rastereti poput čovjeka koji je odbacio klavir sa svojih leđa, i klavirovu majku i njenog pijanog muža penzionisanog klavira pomorca. Herman je uspio da ga zaustavi.

‒ Du hast ihn nicht umgebracht, das ist das Wichtigste. Geh dich erst mal duschen, dann reden wir.[3]

Karlo Tkalec je ustao kao po naređenju i pogledao u voljenog čovjeka, prvi put bez okova neispričane prošlosti i uvjeren da je cijeli njegov život bio put do ove i ovakve spoznaje, do ove i ovakve bliskosti. I nije mu bilo žao. Zakopao je Petra Pana. Zakopao je i Zvončicu s njim.

Iz kupatila je kroz cviljenje protoka mlake vode čuo prve taktove Debisijeve Violinske sonate i zaplakao od olakšanja.

[1] Hej, kladim se da nije toliko loše.

[2] Danas sam zamalo ubio čovjeka.

[3] Nijesi ga ubio. To je važno. Istuširaj se, pa ćemo večerati, a onda ćemo razgovarati.