Foto: Luka Ratković

(Milovan Đilas. Sabrane pripovijetke II: 1942–1966. Podgorica: Fokalizator. 2020)

Između dva svjetska rata Milovan Đilas se etablirao kao pripovjedač i autor vješt u pisanju kraćih narativa. Posljednju međuratnu pripovijetku, kao što smo konstatovali u prvom tomu Sabranih pripovjedaka, objavio je 1939. godine. Uslijedio je rat, u kome je revolucionar i pisac učestvovao na mnoge načine, ispisujući, skupa s rukovodstvom Komunističke partije i Vrhovnim štabom oslobodilačke partizanske vojske, neke od najčuvenijih stranica istorije južnoslovenskih naroda.

I, kako ćemo jasno viđeti, ni u to vrijeme nije mirovao prozaista Đilas. Ratne 1943. godine glasilo Žena danas objavilo je njegov narativ Mrtvo selo, u kome se ponovo srijećemo s poznatim naratorskim glasom i fokalizatorima. Na kraju toga teksta stoji zapis: Bosanska Krajina. Glamoč, avgust 1942.

Taj narativ je, kao i međuratna Priča o ženskim darovima, u pojedinim južnoslovenskim glasilima preštampavana nekoliko puta u periodu do 1954. godine. Ali od tada pa do 1988. godine došlo je do obustave objavljivanja Đilasovih narativa u Jugoslaviji.[1] Izuzetak predstavlja publikovanje pripovjedaka Rat i Gubavac u Časovniku, 1979, koji je zapravo bio samizdat publikacija, štampana pomoću šapirografa.[2]

Svim đilasolozima dobro su poznati razlozi za „pauzu“ koja je trajala više od tri decenije. I ne samo njima. Ispisane su desetine i stotine stranica studija o Đilasovom uticaju na poslijeratni socijalizam, o njegovu sondiranju nove klase, ali i svojevrsnoj odmazdi sistema – brutalnoj osudi na devet godina robije i, po autora likvidirajućoj, zabrani objavljivanja. No, pravo govoreći, književnik Đilas nije pauzirao, niti je likvidirana njegova poetika. Jer, ako se makar i prelista knjiga Milovan Đilas: bibliografija sa hronologijom života i rada, koju je sačinio Dobrilo Aranitović, postaje jasno da taj književnik, rođeni Podbišćanin, nije mirovao ni na robiji, ni nakon izlaska iz zatvora. Sve vrijeme marljivo je ispisivao sudbinu svojih književnih likova, temeljeći ih na vlastitome životnom iskustvu i pribjegavajući pripovjedačkim metodama deformisanja zbilje. Nijesu mu knjige objavljivane u Jugoslaviji, ali jesu izvan njenih granica, na raznim jezicima, pa je, paradoksalno, ime Milovana Đilasa bilo u fokusu izvanje književne kritike, ali van domašaja jugoslovenske.

Đilas je uspio da u posljednjoj deceniji života objavi većinu kraćih narativa u formi monografskih publikacija. U pitanju su četiri knjige: Gubavac i druge priče,[3] Lov na ljude,[4] Ljubav i druge priče[5] i Sluga božji i druge pripovetke.[6] To literarno nasljeđe veliki je izazov za naučnike sa svih prostora koji su nekad pripadali jugoslovenskoj zajedinici, makar zato što su se raniji zaključci o razvoju pripovijetke na tim prostorima izvodili bez polaznih znanja o djelu Milovana Đilasa, jednoga od najzapaženijih autora te zajednice u 20. vijeku. O tome nepobitno svjedoče i knjige pripovjedaka koje su publikovane u inostranstvu, na stranim jezicima, ali i datumi na kraju pripovjedaka u Đilasovim kasnijim publikacijama.

Za razliku od prvoga toma, u kome je niska pripovjedaka uslovljena hronologijom objavljivanja, što u značajnoj mjeri odgovara i hronologiji nastajanja tih narativa, u ovom tomu Sabranih pripovjedaka našli su se narativi koji su stvarani u periodu od 1943–1966. godine, a objavljeni su, kako smo naveli, u glasilu Žena danas (Mrtvo selo, 1943), te knjigama Gubavac i druge priče[7] i Ljubav i druge priče.[8]

O prozama koje su nastajale u zatvoru a potom objavljene u SAD, preciznije je reći u pogovoru prvog izdanja knjige Gubavac i druge priče, proslovio je upravo Predrag Palavestra, čija je urednička karijera i dovedena u pitanje zbog Đilasova rada. Palavestra u tekstu Đilas kao pisac upoređuje karakteristike ovih narativa s nekim odlikama proza Hemingveja, Isakovića i Lalića, ali se kratko zadržava i na opisu i na analizi, iznoseći pred čitaoce širu sliku dometa Đilasova ukupnoga rada.

          No, kad se sagleda druga razvojna faza Đilasove pripovijetke, odnosno – kad se sagledaju priče i pripovijetke nastale u periodu od 1943. do 1966. godine, pa se još uporede s onima koje su nastajale u međuratnom periodu – može se zaključiti i sljedeće. Đilas je više nego udvostručio broj stranica po jednom naslovu, odnosno jednom narativu. U prethodnom tomu Sabranih pripovjedaka, recimo, objavljeno je 58 kratkih priča i pripovjedaka nastalih između dva svjetska rata, dok ovaj tom donosi 24 priče i pripovijetke – a ukupni brojevi stranica dva toma su približno isti. Te podatke ne navodimo bez razloga, naročito ako se imaju u vidu rezultati naših prethodnih sondiranja Đilasovoga pripovijednja, kad smo saopštili da se taj autor pokazivao kao vješt pripovjedač na malom prostoru, štaviše – da mu je pogodovala forma novinske priče (proze koja je objavljivana na stranicama Politike). Takođe, konstatovali smo i to da duže priče, odnosno pripovijetke objavljene u časopisima za književnost i kulturu, sobom nose narativne viškove. Iako se slični stavovi i zaključci nameću dok analiziramo pripovijetke druge razvojne etape, morali bismo s oprezom pristupati pripovijetkama koje su obuhvaćene drugim tomom Sabranih pripovjedaka. Evo i zašto.

          Milovan Đilas je i u ovoj razvojnoj pripovjedačkoj etapi potvrdio tezu da vlada kratkom formom. I u ovom tomu nalaze se kratke priče koje ukazuju na sva pripovjedačka svojstva maestra mikronarativa (Doktor i orao, ili Dva vuka) koji se u formalnom pogledu oslanjaju na domete klasične crnogorske anegdote, s vrlo efektnim elementima „završnoga udarca“. Međutim, duže pripovijetke – koje bi mnogi teoretičari svrstali u istu fioku s novelama – u strukturalnom smislu nemaju puno zajedničkih svojstava s pripovijetkama iz međuratne faze. Bitna razlika u pripovijedanju se odnosi na sljedeće: činilo se da je autor u međuratnoj fazi popunjavao bjeline papira (prostor), a da je u drugoj fazi popunjavao vrijeme. U međuratnoj fazi srijećemo pripovijetke sa, bezmalo, nemotivisanim paragrafima; u poratnoj fazi takvih paragrafa skoro da nema – svi opisi, digresije i svi postupci usporavanja narativnog vremena izvedeni su s ciljem da se vrijeme prekrati (sic!). Đilas naročito u pripovijetkama pisanim u zatvoru pažljivo kleše svoje paragrafe, pa iako neki zvuče ili izgledaju kao „već viđeno“, oni u motivacionoj strukturi imaju svoje precizno zadato mjesto. Neke od najdužih pripovjedaka (Braća i devojka, Ljubav i dr.) pažljivo su klesane naratorskim alatima i zato nas svojim oblicima lako uvode i vode kroz dijegetički svijet ispunjen prevarama i pogibijama, prelivanjima duha i uzdizanjem forme.

          Stoga i jeste vrlo teško odrediti koji to književni pravac na ovu prozu presudno utiče. U momentu kad se prepoznaju neorealističke natruhe, ili se učini da je rukopis sličan socrealističkim, jer se pred nama ređaju scene surovih i detaljnih opisa događaja, nametne se naratorski komentar, bilo da je ekstradijegetički zadat ili na način kako to predviđa klasično sveznanje, pa se zahvaljujući njemu formira i utisak o uticaju eruditnoga pripovijedanja, ili pripovijedanja iz ere moderne klasike. Poniranje u najdublje tajne intelekta, u psihu i podsvjesno, ili slikanje nagona, pomiješani sa „vjerom“ u magijska svojstva riječi, i u dublje veze među ljudima, bićima i materijom – sve to skupa čini prozu sudara tradicije i antitradicije, modernog i kritike upućene modernom. To recipijente dovodi u sasvim novu poziciju: ranije su bili u prilici da čitaju o patnjama i asketizmu seljaka, revolucionara, proletera i borca koji nezadrživo gradi novo društvo (staro društvo je pakleni okvir trajanja); sad tog istog čovjeka posmatraju iz novog ugla i na njega se više gleda kao na jednoga od komesara iz svijeta koji sazdao Danilo Kiš (pakao ne prestaje). Ljubav je pripovijetka koja donosi sliku mladoga revolucionara, ilegalca, koji za ideju žrtvuje sve ovozemaljsko i skončava kako se i nadao – dajući život za ideju. Fotografija njegovog izmučenog lica iz novina, koju će njegova ljubavnica sakriti među đevojačka pisma, svojevrsna je ikona mladoga stradalnika.

          Ako smo ranije zaključili da u prozama druge razvojne etape Milovana Đilasa nije bilo priča sa narativnim viškovima, to ne znači da nijesmo uviđeli da neke od „proza“ svojom formom uistinu i ne pripadaju vrstama kratkih priča ili pripovjedaka. Dužni smo da to posebno naglasimo. Naime, kratki tekst Car Dukljan, te duži tekstovi Šudikova, Obraćanje Marku Miljanovu i Pjesma o Vuku Lopušini – zbog karakterističnoga Đilasovog zborenja poprimile su esejistički diskurs. O tome jasno govori preplitanje impresija i sugestivnih iskaza naratora/autora s provjerljivim podacima iz istorije, geografije, istorije umjetnosti ili književne kritike. Svaki od pomenutih tekstova siromašan je u pogledu fabule, a obiluje kritičkim ocjenama poezije, arhitekture, dometa istorijskih ličnosti ili likova iz legendi. Osim toga, ono što smo u drugim Đilasovim prozama definisali kao elemente s ideološkim ili testimonijalnim funkcijama pripovijedanja, u pomenutim tekstovima odnijelo je prevagu i u pojedinim momentima sliči parolama koje su, doduše, i u međuratnoj etapi bile prisutne, ali kao segmenti replika likova ili elementi scene. Potvrdu za dio naše teze o ovom dijelu druge razvojne etape Đilasove pripovijetke nalazimo i u zapisu Ljubomira Zukovića, koji je povodom teksta Pjesma o Vuku Lopušini, zapisao da je Đilas u ‘samotnim zatvorskim časovima’ ispisivao neobičnu vlastitu ispovest povodom ove pesme.[9] Osim toga, i sam autor navodi da ono o čemu piše tumači u posebnim okolnostima i bez mogućnosti dubljega sagledavanja problema putem dodatne literature, čime je jasno uputio na karakter pomenutih tekstova. Pa opet, ti tekstovi su se našli u prvim izdanjima zbirki pripovjedaka, i to je razlog što se nalaze i u drugom tomu Sabranih pripovjedaka.

          A kakvi su, onda, tekstovi koje nesumnjivo možemo svrstati u kratke priče i pripovijetke, i zašto su važni?

Krug tema kojima Đilas barata u drugoj razvojnoj etapi pripovijetke nije veliki, ali se čini da su obrađene neke od najznačajnijih. Status lajtmotiva, nimalo slučajno, ima – robija. Robija je jedan od elemenata koji na čudan način povezuje skoro sve glavne ili epizodne likove pripovjedaka. Ipak, jednom liku je i u robiji dato posebno mjesto – Gubavcu. Zato i ova pripovijetka jeste u središtu pomenute etape. U nju je autor, uz pomoć svoga naratora, utkao golemo životno iskustvo, da isplete metaforu koja umjetnički nadrasta i Milovana Đilasa i Josipa Broza, spram čijih se odnosa recipijenti najčešće učitavaju u svijet ove proze. Gubavac, razumije se, nadilazi ravan jeftine simbolike i transformiše se u simbol svih od društva prognanih i utamničenih. Nadilazi i kategoriju tipa o kojoj je pisao Bahtin i ide dalje u uspostavi koda, da jednom postane arhetip mučenika.

          No, Đilasovi naratori ne gledaju na svijet samo iz perspektive žrtve. Upravo, mnogi likovi Đilasove proze su ubice, koljači i siledžije. Prednost Đilasove proze u odnosu na one u kojima se zemaljsko, u svoj svojoj ružnoći, ozvučuje nevino bijelim naratorskim glasovima, jeste upravo u tome što se i na žrtvu posmatra iz ugla dželata. No ako je to smetalo Zukoviću u eseju o Lopušini, zbog čega je tvrdio da je Đilas dospio u teške nevolje zato što se prihvatio teške obaveze da objašnjava, to svakako nije slučaj sa pripovijetkama. Zahvaljujući upravo toj težnji autora da nas približi zločinu, makar kroz poziciju egzekutora koji je istovremeno i fokalizator, recipijenti neposredno svjedoče zlodjelu. Djevojka sa zlatnim zubom je priča u kojoj je ljudska prolaznost naslikana tako što jedan od dželata, umjesto da odbaci leš, nožem kreće prema vilici, jer je šteta da strada zlatan zub, po kome je, apsurdno, ubijena žena bila prepoznatljiva, i koji je zapravo bio simbol njene zavodničke prirode. Slično je i sa pričom Odmazda, u kojoj „osvetnici“ naprave toliko zločina (a sve ih reporterski precizno slika narator) da se zločin koji ih je prinudio na takav način života na koncu učini i neznatnim u odnosu na težinu njihovih zvjerstava. Iza svakog od tih naratorskih poteza, i ukupne autorove strategije, ne krije se pokušaj amnestije, već stroga presuda. Zato je Đilas svojim likovima dodijelio uloge počinilaca i svjedoka, a recipijentima – ulogu porotnika i sudija.

          Druga velika tema – ljubav – zadata je parametrima antinomije ljubav/prevara. Đilasovi naratori skloni su tome da ljubav poistovjećuju sa prevarom, i obratno. Istinske ljubavi nema ako nije začinjena strašću i avanturom, a najčešće je zadata i porijeklom (Ljubavnički soj, Braća i devojka, Ljubav). Kao i za zločince, i za prestupnike u ljubavi može se naći „opravdanje“ – naratori uporno nude njihova gledanja na život. Ako glumica vara muža, ona to sebi objašnjava tako da bi i muž prihvatio tu istu argumentaciju. Ako kćer treba da stupi u odnos sa majčinim ljubavnikom – majka zna da je i sama bila neukrotiva, odnosno shvata da se ne može protiv sopstvene prirode. Ako vodeničareva žena spava i sa kapetanom, i sa narednikom, i sa odmetnikom, i sa sopstvenim mužem – jasno je da je to uz prećutnu saglasnost vodeničara, jer, kako bi inače on opošljavao prelazak preko granica svjetova? Đilasov pripovjedni manir uporno naginje objektivnosti, odnosno – njegovi naratori i likovi posljedica su nastojanja autora da jednu sižejnu tačku sagleda iz mnogih uglova, ne bi li se pred čitaoca iznijela njena stvarna dimenzija i oblik. Kako drugačije objasniti pripovjedačku situaciju u pripovijeci Zaseda, u kojoj jedan isti pucanj čujemo dva puta, najprije u kapetanovoj kući, a potom i na udaljenom mjestu, tokom razgovora narednika i vodeničareve žene?

          Prethodnici koji su pisali o Đilasovim pripovijetkama druge razvojne etape smatrali su da je i rat jedna od velikih Đilasovih tema. Upravo, rat se javlja mnogim obličjima i ne da se svesti samo na pogrom naroda i njegovo fizičko stradanje i nestajanje. Čini se da su teži oni Đilasovi ratovi koji se odvijaju u dušama njegovih protagonista. Glumica iz Ljubavi i Prvi i Drugi svjetski rat doživljava samo kao daleku buku i zveket, a pravi sukobi i sudari koji je mijenjaju iz korijena, jesu ljubavni potresi i prelivanja duše. Rat joj donosi i odnosi Franca, koji će je karakterno odrediti, i donosi i odnosi Mitra koji će joj najprije ispuniti sve praznine duha, da bi nasilno nestao da ostavi neispunjivu prazninu. Osim toga, rat, Austrija i Austrijanci tek su kulisa velikoga sukoba u selu Kmeta i Gubavca, i samo neznatni začin oporoj svakodnevici Lazarovoj, koja sporo protiče u seoskom udaljavanju od njega i njegove familije. Kad Lazar shvati da zbog njegove guslarske pjesme strada njegova šćer, i narok đevojački, on proklinje sudbinu teže nego otac koji u pripovijeci Rat gubi sina tako što ga vojnici ubiju dok leži u mrtvačkom kovčegu, pokušavajući da dezertira.

          Ništa od toga nije slučajno. I Palavestra je primijetio da je Đilas u Tamnici i ideji (1984) naveo kako je u prozu što je nastajala u ćelijama (takve su skoro sve koje su ušle u drugi tom Sabranih pripovjedaka, s izuzetkom narativa Mrtvo selo) utkao zatvorske strahove, ośećanja i misli. Pa iako je dobrim dijelom nastajala kao plod autoterapije, ovoj prozi nanosila bi se nepravda ako bi se tretirala kao takva, a ne kao posljedica rada i nadahnuća, kao prirodan uzlet prozaiste ośetljivoga na sve muke svijeta, pa i lične. Zato u ovom tomu i prepoznajemo onoga ranog Đilasa, darovitog mladog pisca, koji je sad zreo književnik i nastupa s golemim životnim, ratnim, političkim i stvaralačkim iskustvom, u mjeri da, savladavajući te nametnute prepreke, nudi lijek i terapijsko ishodište čitaocima spremnim da proniknu u dubine i tajne ljudskoga trajanja i postojanja.          

Đilas je do kraja života bio očinski vezan za svoja djela. O tome svjedoče i ispravke koje je unosio u prva izdanja knjiga, ostavljajući napomene budućim izdavačima, s preciznim uputstvima kako da se u budućnosti tretiraju njegovi izdanci. Na osnovu tih ispravki i uputstava da se zaključiti da je Đilas pronikao u bit jezika i stila, odnosno da se njima služio kao alatima kojima treba da omogući procese što će se odvijati u dušama čitalaca. Neđe je upisivao „j“ ili „je“, neđe je kratio sintagmeme, neđe umetao zaboravljene zareze i crtice. I sve što je učinio bilo je po pravilima korekture i tehnike naučnoga rada, da i najmlađim istraživačima, ako slijede uputstva, ne bude tegobno da njegove tekstove privedu u najvećoj mogućoj mjeri oblicima kojima je sam težio.

[1] Predrag Palavestra prestao je da obavlja uredničke poslove u časopisu Savremenik zbogpokušaja da posle njegove robije i zabrane istupanja u javnosti objavi priču Gubavac Milovana Đilasa. (Viđeti: Dobrilo Aranitović. Milovan Đilas: bibliografija sa hronologijom života i rada. Beograd: Službeni glasnik. 2008, 359).

[2] Časovnik je izdat na šapirografu od strane Dragoljuba Ignjatovića, a urednici su bili Ignjatović, Selić, Đilas i Mihajlov. Objavljen je jedan broj. Malobrojni primerci su deljeni, a većina njih bili su nejasni, zbog slabog kvaliteta šapirografa. (Primjedba A. Đ.)

[3] Milovan Đilas. Gubavac i druge priče. Beograd: Narodna knjiga. 1989.

[4] Milovan Đilas. Lov na ljude. Sarajevo: Veselin Masleša. 1990.

[5] Milovan Đilas. Ljubav i druge priče. Nikšić: Univerzitetska riječ. 1990.

[6] Milovan Đilas. Sluga božji i druge pripovetke. Beograd: SKZ. 1994.

[7] U ćeliji broj 32, u drugoj zgradi mitrovačke kaznionice, Đilas je držan 16 meseci. U ćeliji je napisao knjigu o Njegošu, roman ‘Crna Gora’ i zbirku pripovedaka. (Aranitović, 353). U pitanju je zbirka Gubavac i druge priče, čije je prvo izdanje objavljeno na engleskome jeziku, u SAD. (Primjedba V.V.)

[8] Pripovijetke iz ove zbirke nastajale su u periodu od 6. aprila 1959. do 3. marta 1966. godine.

[9] Ljubomir Zuković. „Vuk Lopušina i Milovan Đilas“, u: Djelo Milovana Đilasa. CANU: Podgorica. 2003, 57.