Foto: Relja Brković
Bješe hitar na nogama, nevelik rastom imaše u njemu nešto osobeno, nekakva unutrašnja snaga gonjaše ga kao vatra kad raspiruje plamen. Valjda od duge samoće i misli za potomstvom. Dugo je momkovao, ne od želje već od sudbine. Ne htje mu se u đecu zadugo. Mrska mu bjehu sva pitanja poznanika i komšija. Vjerovao je da njihova znatiželja ne proističe iz rodbinske solidarnosti već iz nekog sažaljenja, koje je mrzio iz dna duše. Živješe po svome hajteru. Onako kako mu bi milo. Kad su ga jednom pozvali da dovede svoj vod pred knjaževim Dvorom, zategnut u vojničkom šinjelu pohitao je pred vojskom da ne zakasni. Spuštajući se niz Borišiće ka Cetinju hvataše sebe u mislima. Dumaše, da li ga komandant bataljona zove na vojnu ili je to samo još jedna od onih smotri u čast dolaska nekog od evropskih zvaničnika. Ne bojaše se pogibije, ali ga morahu misli o nasljedniku. U njegovoj kući dugo je jedan od jednog, još od staroga Kaluđera pa na ovamo. A znao je da se konac na tanko kida. Misli ga dovedoše, a da i ne primijeti, da se najednom nađe nasred trga. Trgnu ga iz dubine umovanja poznat glas imenjaka: “Oooo Petre Milov, jesu li Konadžije spremne?” Ukaza se visoka figura, orlovskog nosa, njegovog komandanta, Petar ga otpozdravi po vojnički, pripopravi opasač i ponosno odgovori: “Konadžije ljute zlice, vazda gotove za otadžbinu!” Laknu mu neđe kad ču da se jedinica sprema za doček bugarskog prijestolonasljednika.
Dobro su mu sijede bile ovladale glavom kad mu žena Iva saopšti da misli da je u blaženom stanju. Podigoše mu se vjeđe na oba oka, desnom se rukom dohvati za brkove koji još bjehu izrazito crni. Ne dade mu oprez i strepnja da se pošteno obraduje. Iva stojaše pred njim ushićena, očekivala je više od njega dok je mislila kako će mu saopštiti ovu veliku vijest. Pomilova je pogledom i bez riječi ode put Huma. Bi joj krivo jer predugo je bila skamenjena. Ni danas nikome nije rekao što je radio u šumske pustare dva puna dana. Vratio se tek trećeg jutra. Nestade mu s lica ona čelična faca. Pozvao je ženu čak s njim i da večera. Pita je čak i za jagnje što ga je našla i donijela sa Konjskog. Nikad ranije Petar nije pitao za živo, uvijek je vjerovao da je to posao pristava kojeg je dobro novčano plaćao. Ubrzo se ču i prvi plač u njegov dom, za koji je strahovao da će ostati pust. Od Vidovog rođenja više ništa nije bilo isto. Postade manje krut i ozbiljan, a ispod vojničke strogoće poče nerijetko da se promalja i blagi osmjeh. Obrnu i u narod da ide. Vrati mu se razgovorljivost. Najviše se radovao što više neće toliko brinuti kad dobije poziv iz komande Vojnog stana. Glavna mu briga bi da završi temelje svoje zadužbine na Poljica Bokovska koju je počeo graditi isto ujutro kad ga je probudi san o Svetom Petru Cetinjskom. Ukazao mu se sa đetetom u naručuju još kad se čulo da je Rusija otpočela rat sa Japanom. Te mu godine i umrije otac Milo Šćepanov, čovjek krupnog stasa koji je godinama bio u sukobu sa Marinovićima oko prvijenstva u plemenu. Milo je bio inatan. Prkosio je. Zbog te svađe bači ga sud u sindžire ali ga kastiga spasi njegov rođak, cetinjski kapetan Niko Turov. Vele da ga je slučajno vidio kako mu glava proviruje sa visokog prozora tamnice. U sred podna, kapetan mu je sabljom opučio rezu sa tamničarskih vrata i zagna ga put Huma. Nije se Petar uvrgao visinom na oca već na majku zbog koje je baš odlučio da gradi crkvu na Bokovo. Ali ratovi i đečinja trka makoše mu misli sa te rabote. Nakon ranjavanja na Tarabošu brže je starao.
Nakon borbi oko Lovćena propade i Crna Gora. Dođoše novi ljudi i tuđe vojske. Podijeli se narod na zelene i bijele. Petar se u prve sa Očinića upisao na zelenu listu. Mnogi odoše za njim. Više nije bio isti. Oživje. Ka da se ponovo podmladi. Vjerovao je da svi moraju biti ćeperni za državu kad joj je najteže. Često je govori na skupove: “Jednome sam se kralju i državi zakleo i nikad više nikome”.
Nije odio sa ostalima u Gaetu, sitna su mu đeca bila i iz drugog braka. Za svoje ideale ostao je uporniji no drugi. Bješe svuda đe se narod kupio protivu novih vlasti. Postade stožer političkog otpora. Proradi u njemu onaj stari kapric ka one godine kad ogradi čitavo imanje ogradom. Ne htjede da prima Aleksandrovu penziju. Kad su ga kasnije pitali da se neće predomisliti govoraše: “Ne žanago, ni za živu glavu pa se nikad koromana ne najeli”.
