Eseji “LUDA KNJIGA” – Božo Koprivica

I ne dopada mi se ovaj stih: Gospode, kako to da kažem?

To kako da kažem i izgubiš ritam, nema pripreme, hvatanja vazduha. Iz tišine srca – dolaze prave riječi. Najpreciznije, one koje pogađaju, one vječne ispisane po vodi.

Nisam završio priču o Žutoj kući u Vrdniku. Gdje sam je prekinuo ne mogu da se orijentišem, vidjeću, to je sveska brj 26. Pitao me Filip Švarm... dogovorili smo se da za Vreme napišem tekst. – U posljednje vrijeme ojačale su priče da Partizan mora promjeniti svoj grb, ukloniti partizansku petokraku.

Ali prije priče o grbu Partizana (juče poslije sramne igre izgubio u Novom Pazaru 3:2) kad bih na uglu ulica Karađorđeve i Vuka Mićunovića, sveučilištu driblinga, odigrali noćnu utakmicu i odlazio sam na mansardu, znao sam da na betonu, te noći, niču vlati trave... Tako bih utonuo u san. Nisam znao da je to melanholija. Znam da sve prolazi, ali znao sam kao i sad da nešto bolno, da bol prelazi u harmoniju da nikad to neće proći jer je one noći na uličnom trouglu upisan u meni talas vasione.

Obično me čuvao u igri Dragan Vučinić, moj drug iz ulice, iz kina, uspijevali smo da ubijedimo druge dječake da nisu dobro pročitali zaplet u nekom trileru, dobro smo se slagali u mistifikaciji, a onda gledali, iz prikrajka dječake iz ulice, kako sjutra veče idu ponovo u bioskop da razjasne tajnu. Naši su dueli bili na ivici faula, al’ viteški. Ušao sam u dribling od Punog mjeseca i Dragan me je zakačio po stajnom članku. Čujem kako sam koljenom udario u beton, i kako krv, linija krvi klizi po cjevanici. Sjedio sam na zidu u ulici, u ljetnje popodne, a Draganova majka, Stanka Špadijer, sa svojom melanholijom, na prozoru njihovog stana. Obliliva me sjeta od te naše dijagonale. Gospođa Stanka, profesor geografije dala je gradu N. cetinjsku otmjenost. Zbog nje sam, a nisam ni znao, zavolio Cetinje. U tom gradu je moja mati sa tri moja brata živjela od 1941. do 1944, Đorđije je bio u partizanima. Moj najstariji brat, Vojin, noću je uskakao u italijanski magacin sa hranom i krao kocke šećera. U povratku, prilikom iskakanja iz magacina ispadale su mu kocke šećera iz džepova. Dolazio bi u Veliku ulicu, na putu ka gimnaziji, u šupu gdje su oni spavali, u dvorištu pukovnika kraljevske vojske Marka Delje. Donio bi samo tri kocke. Jednu bi dao Jagošu, drugu Dimitriju, treću Zorki i slagao da je četvrtu pojeo. Zato ga je i Zorka odvajala, najviše voljela.

(Odlomak iz Lude knjige)