Roman “MOST NA DRINI” – Andrej Nikolaidis

Moje vrijeme istječe. Ova hotelska soba u koju sam se skrila bit će moja grobnica. Sjećam se kad sam te, nakon nedjeljā dopisivanja, napokon zagrlila na atinskom aerodromu, gdje si doletjela iz Beča, a ja iz Frankfurta. Čim smo ušle u taksi, postala sam svjesna vozačeve odvratnosti. Mastan, debeo, neuredan – bio je savršena suprotnost grčkom kipu. Tako završi svaka slavna tradicija – gorljivo je zastupaju oni koji su živi dokaz njene smrti. Tome je svjedočio i metalni krst nalik krstaškom maču, što visio je s retrovizora i divlje se njihao lijevo-desno u krivinama, uzalud najavljujući sretnu mogućnost dekapitacije vozača.

Doslovce smrdljivi gad nas je opljačkao. Oteo mi je stotinu eura i istovario nas na trgu Sintagma, ne udostojivši se da izađe i doda nam kofere iz gepeka. Hotel je, srećom, bio blizu. Dok smo stigle do recepcije, vukući prtljag po oronuloj kaldrmi punoj rupa i lokvi, već sam strastveno zamrzila Atinu.

Soba je bila dimenzija mrtvačkog kovčega – posve prigodno, primijetit ću. Takoreći zagrobni ambijent me je, priznajem, uzbudio, no ionako se više nisam mogla suzdržavati. Privukla sam te sebi, poljubila, a onda dopustila da padneš na krevet. “Morat ćemo sačekati dva dana, još krvarim”, rekla si. “Utoliko bolje”, odgovorila sam i uputila ti pogled koji je govorio da je svaki otpor uzaludan. Tvoj orgazam stigao je brzo. Moj i prije, čim su prve kapi krvi niz jezik skliznule u grlo.

Dugo smo ležale, zagrljene i nage. Smijala si se kao dijete koje je upravo dobilo željeni poklon dok sam ti, oponašajući somelijera, prenaglašavajući svaku riječ i pokret rukom, govorila o taninima i floralnim notama tečnosti koju sam upravo kušala. Bila sam teatralna, no nisam lagala: tvoja je krv bila dostojna tvoje ljepote.

Kad si otišla pod tuš, spustila sam glavu na mrlju koja je za tobom ostala na posteljini i utonula u najspokojniji od snova. Kad sam se probudila, već je pala noć. Nisi bila tu. Osjetila sam da me obuzima ljubomora. Zamislila sam, sjećam se, da lutam pustim ulicama Atine i tražim te, od bara do bara. Na koncu te, kao Harry Dean Stanton Nastassju Kinski u filmu Paris, Texas, nalazim za šankom, u razgovoru s neznancem. Vesela si, očito je da uživaš u njegovu društvu. On se smije tvojim šalama i rukom ti nježno dodiruje rame. Za razliku od Harryja, koji se okrenuo i otišao, ja nisam dala svoje. U trenu sam se u toj, ispostavit će se nasilnoj maštariji, stvorila iza njega i zubima mu prekinula vratnu žilu. Njegova krv prskala je svuda naokolo, kao kanalizaciona cijev kad pukne.

(Odlomak iz Mosta na Drini)