Poezija “MRTAV MUZEJ” – Damjan Pejanović

Pejanovićeva poezija je audio-vizuelni performans u kom svi akteri prate danse macabre, pomalo apsurdni u  svojoj iluziji da se život može osmisliti lijepim. Kad je rije­čima usko, njegov stih je kao puščano tane – težak i pro­bitačan; kad se misao protegne na nekoliko stranica, on u svojim pjesmama prizora, pjesmama ispraznosti biva plah i kontemplativan, gotovo satrven snagom poetske autode­struktivnosti, ali nikada nezreo, nikada razvodnjen suviš­kom prastare egzistencijalne žalosti. Jadniji su oni pjesni­ci koji misle da njihova poezija može bez emocije od onih koji smatraju da je sama emocija dovoljna; u poeziji ovog autora ona je očovječila postojeće stanje, okrznuvši ga u prolazu opredmetila duhove kakve u svijetu umjetnosti nalazimo još samo na platnima Zdisława Beksińskog. Trebalo bi, iznad svega, kazati: to je sve, izvolite pročitati.

Tijana Rakočević