Poezija “SENTIMENTALNI RAK” – Dragana Kalezić

„Muškarac bez žene ne može ostvariti svoj puni potencijal.” U nekoliko dana čula je tu ideju na raznim mjestima, u liftu od svježe razvedenog komšije, na televiziji u nizu štrakanja kanala, i usvojila je kao znak pored puta. Tim putem ona ranije kročila nije. Bila je Milena profesor matematike na fakultetu, plata joj stabilna. Istu stvar je zatim uočila na nečijem postu. Vjerovala je da društvene mreže prave presjek svega što čovjek jeste upravo sada, a išla je ona samo na sigurno. Tako je u Mileninoj svijesti dozrela ta ideja kao pravac daljeg kretanja.

Kad je prešla četrdesetu nije ni znala kud bi više sa sobom. Društvo po brakovima kao po brodovima, a ona, nevoljno iskrcana sama ko zna gdje. Imala je dobru garderobu, namještaj za uživanje i to ne iz Namosa. Komfor i sloboda! Mogla je gola da šeta po stanu, ili da ćuti kroz noćne sate i motri kako se kroz nijanse pokreta kao u Kurosavinim filmovima dan otkida od teške neviđelice, bez gledaoca.  Bez privatnog razloga izaći među svijet.

Oklijevala je dugo, ali na kraju je ipak kupila psa. Zapadnoškotski bijeli terijer, Laki, vukao ju je po zimskim travnjacima pritiješnjenim zgradama i kolima, njušio bijele rade, osvrćući se da se ubijedi da ona ide za njim. Radost ju je načela kao prirodu proljeće. Od prolaznika se skrivao oko njenih nogu, zato je Baju odmah doživjela kao posebnog. Laki je pojurio za njim, dragim čovjekom, tananim i pravim kao šestar, kao da ga već zna, i liznuo mu nogavicu. Baja se sagao i pomazio ga ispod njuške. Ispostavilo se da Baja ima Tobija, border kolija, kojeg, tačnije, čuva sestri iz Beograda. Ispostavilo se takođe da je Baja čuvao svima po nešto, nekome psa, nekome srce od pucanja, u tome je bio silan. Zapravo, vrlo joj je lako postao drag taj šarmantni čovjek sa svojim žilavo lijepim pogledom na svijet, očiju zahvalnih i sjajnih pored nje, kao u predivno vaspitanog dječaka.

Pravo ime bilo mu je Bojan, imao je preko četrdeset i to odavno. Nikome nije ništa tražio, niko mu godine nije brojao, pa ni on sebi. Tako se nemar svih bliskih mu u danima ljudi zauzimao za njega ne prepuštajući ga otpisanoj sredovječnosti, i čuvao ga za nadu od koje se on od svojih udaljenih početaka života nije htio odreći ni kada je kišan dan, ni kada je sreća vidno tuđa. “Pašće kiša i na moju livadu,” pomislio bi u sebi ili naglas, vadeći iz torbice okačene o lijevo rame kožnu futrolicu, iz nje uvijek čiste crne rejbanke, stavljao ih na lice i odlazio o nekom poslu. I vilica mu je bila čvrsta, tipično muška, pogled nježan, skoro neprimjetan.

(Odlomak iz knjige)