Poezija “SPLAV MEDUZE” – Dragan Radulović

Uvijek kada bih dolazio kod Gajgera doma iznenadio bih se kao da mi je prvi put. Jednostavno, prostor u kojemu je živio meni nije odgovarao. Tada još nijesam znao zbog čega se osjećam neugodno, a kada sam napokon saznao bilo je odveć kasno da išta učinim. Gajger je završio studije arhitekture kao jedan od boljih studenata generacije. Ljudi koji su razumijevali potrebe grada predviđali su mu uspješnu karijeru, ali od toga nažalost nije bilo ništa. Iako je početkom devedesetih svaka gnjida iz Podgorice i Beograda, pošto se napuni dovoljno novca, morala da ima stan u Budvi (jer to je bilo pitanje moći!), graditeljska mafija nije pronašla u mom prijatelju odgovarajućeg saradnika. Kada sam ga jednom upitao koji je razlog tome, odgovorio mi je da to što njih u stvari zanima ozbiljan svijet ne zove arhitekturom. „Te nehumane ljetnje spavaone bilo koji nesretnik sa diplomom može projektovati“, kazao je prezrivo da bi nakon malo razmišljanja dodao: „Iako iz dna duše mrzim ovaj grad, vjeruj mi Gonzo, ne mrzim ga koliko i oni!“

Poslije očeve smrti Gajger je prodao nekoliko placeva i dobivenim novcem sagradio četvorospratnicu u centru grada za koju je sam uradio projekat i koja je, vjerujem, bila njegova jedina građevina. Racionalno je iskoristio svaki metar; u prizemlju je smjestio nekoliko poslovnih prostora, na spratovima kancelarije za firme i raskošne stanove za izdavanje u čemu je njegova vještina došla do pune afirmacije. No, potkrovlje je potvrđivalo stranu njegove ličnosti koja je meni bila potpuno nerazumljiva i koju sam dugo tumačio kao hirovitost bogatog čovjeka. Potkrovlje je bilo izjedna, ogromna prostorija od preko sto kvadrata, omeđena zidovima visine sedam metara. Kuhinja, smještena u ugao, bila je potpuno opremljena i uvijek besprekorno čista kao da se nije koristila. Kupatilo i toalet nalazili su se u pravougaonoj prostoriji od tamnog stakla na drugom kraju prostorije. Na zidu, ka sjeveru, bilo je postavljeno šest velikih grafika povezanih istom temom – prikazivale su različite stadijume rađanja nakaze. Iako su izazivale gađenje i bol, posmatrač nije mogao skrenuti pogleda sa njih. Na suprotnom zidu nalazile su se police pretrpane knjigama iz raznih oblasti, ali najviše iz arhitekture, razumljivo. Ispod polica nekolike fotelje, bogato intarziran sto od mahagonija i muzički uređaj. Na sredini potkrovlja nalazio se radni sto od klesanog kamena koji je, ako ćemo pravo, više ličio na oltar nego na mjesto za rad. Oko stola uzdizalo se pet stubova, a na njihovom vrhu nalazila se kupola, takođe od kamena, sa šupljinom po sredini, prečnika oko metar, tačno iznad stola. Sve mi je to izgledalo blesavo i bespotrebno, a jedina svrha te skalamerije, po mojem shvatanju, bila je da uništi prostor za život. Međutim, sada sam potpuno siguran da je Gajger sagradio kuću iz samo jednog razloga –  da bi u njoj mogao podići kupolu.

(Odlomak iz knjige Splav meduze)