Pripovijetke “ĐAČKA ČETA” – Srđa Martinović

Pred četom učitelj Kapa, u lijevoj stiska svečev barjak, pri srcu, a u desnici sablju damaskiju. Vodi četu uz Belveder. Znao je da današnjim svakim korakom ispisuje ratnu istoriju svoje zemlje, ali steglo ga preko krsti i rtenice. Nije mu teža dužnost mogla dopanuti. Đecu u rat vodi. Mislio je: „Ovo me još nije snaodilo, a ne znam je li koga prije mene. Jedno je nauk davati, kad se čas svrši svako doma ide. A danas treba u boj oditi. Pod Grahovac sam se borio, nije mi megdan stran no drugačije je ovo. Budućnost Crne Gore može danas u tren poginuti. Nema lekcije koja ih je mogla naučiti kako se gine. Nemaju ničesova straha. Nije dobro. Neće se čuvati. Kako li je majkama i sestrama? Mnogo mi je jedinaca u četu. Đikanovoj, Ilijinoj, Ristovoj i majkama još dostine na dom ni kolijevka ne ostade. Zauvar bi sad i đevojka bila. Su čim ću pred Svetitelja ako mi ijedan prije mene pane.“

Ženski glas prenu učitelja iz misli. Sestre bačahu prvo proljećno cvijeće za njima, koje bjehu na brzinu uz džadu ubrale. Još nestasalog glasa počeše đaci, iz svega grla pjevati: „Odoh mati, odoh sestro, u smrti, u slavu da svetimo očevu mrtvu glavu…“ Nastavljali su drugi pjesmu: „Zora sviće, đačka četa u boj kreće, od nas niko vratiti se doma neće…“

Mlade noge pod srcem ustreptalim od želje i ponosa nosijahu dječake hitro do bojišta. Ma ni učitelj ne posustajaše, bješe lak na noge. Ne odvaja se od svojih đaka. Sve se priokreće da ga Ilija ne prevari. Zabranio mu je bio da ide š njima, dva puta ga je škaljicama gađa’, ne bi li ga poćera, da se ostavi rabote. Drugi put niz Kruševo ždrijelo mišljaše da je odustao. Radili su to često stariji Crnogorci kad su u bojeve išli, za njima bi i đeca trčala, šćela su i ona da hajdukuju, a nijesu se još bili ni majčina mlijeka čestito napili.

Ocrta se pred očima visoka glavica što je od pamtivijeka zovu Rasina. Učitelj pohita prvi, a za njim sva četa njegova. Jurnuše koliko ih noge nose. Na vrhovima provirivahu osmanski bajoneti i kumpare. Učitelja tanad probiše na osam mjesta. Prvi mu kuršum prebi desnu nogu, a drugi desnu ruku. Lijevu nogu i ruku probiše po tri kuršuma. Još se snažno učiteljevo tijelo držaše iako osam dopanuo rana, a barjak mu još vijori. Pade na koljena na zelenu travu, ali ruke visoko drži, katarkom vije da krstom bijelijem vojsku sokoli. Niti kuka nit zapomaže. Priskočiše mu dva đaka, Risto Kovačević sa Grahova i Stojan Popović s Korjenića. Brane učitelja ne daju mu da ga Turci pośeču. Skoči i đak Đuro Knežević iz Građana u živu vatru od megdana i prigrabi barjak od učitelja da ga više razvije. A za njima pristigoše i ostali. Živi zid oko popa postavili. Isukani jatagani u nevine đečje ruke vještno se klate ma i śeču. Đikan zakojeviteza i zagon učinje. Dobio je nekakvu posebnu snagu, biće da se junaštvo njegovih starijeh sve taj dan u njega slilo. Liše Rista i Stojana koji ne puštahu svog učitelja, svi đaci za Đikanom polećeše. I Ilija izleće uz Đikana. Pojavi se izubaha. Pratio ih je krišom u stopu. Dofatiše se borbe žestoke. Neprijatelj je nemilosrdno ubijao jednog po jednog učenika cetinjske škole. Đaci su prifaćali jedan drugoga i borili se. Ne posustajahu ni za živu glavu.

(Odlomak iz Đačke čete)