Pripovijetke “ISPOD GLASA” – Dragana Erjavšek

Okupili smo se oko Steva da sačekamo sahranu. Mala skupina bivših zakonskih rođaka i jednog krvnog srodnika ožalošćene supruge bila je idealna za mrežu ispodglasja koja se plela na nekoliko ćoškova. Majka je pokušala nekoliko puta da izađe iz kapele, ali svako malo je nailazio poneko da pozdravi kutiju u koju su spakovali ostatke upadača u tuđe porodice. Zapalio sam cigaretu i odnio joj unutra. Gledala me nekim kako-si-porastao pogledom, ali nije izgovarala. Mnoga bi ne­zahvalna priznanja time ponudila. Dočekao sam prvog sljede­ćeg saučesnika u žalosti, a onda se vratio među jedine svoje.

Na sahrani sam bio nijemi posmatrač. Moji su stajali jed­ni do drugih. Stevo koji je prekrstio ruke na grudima i vjero­vatno zviždao neku melodiju u svojoj glavi, stric Veljko koji je ukrstio ruke u predjelu kaiša i spustio glavu i u tom trenutku, od svih nas koji smo doputovali s primorja, izgledao najviše saosjećajno; do njega strina Vera, isto tako u stavu, posma­trala je nadgrobnu ploču i pretpostavio sam, čitala dugi niz ponavljajućih imena imena: Rajko, Vojin, Dušan, Vojin, Du­šan, Rajko. Stric Kosta je bez ikakvog ustezanja gledao na sat na svaka dva minuta, dok je njegova žena preturala po torbi. Prisustvao sam najdužoj sahrani u dugoj istoriji crnogorskih sahranjivanja. Pop se raspričao, ili bolje reći raspjevao, kao da je tek skinuo paučinu s lica. Rajkovi se grijesi nijesu mogli okajati u samo deset minuta. Izgleda da su on i moja majka bili vjernici, ko bi ga znao, nisu mi baš bili od onih koji bi se držali hrišćanskih kodeksa. Ne znam mnogo o tome, ali mislim da se preljuba čak i u zapovjestima pominje. Pop je uzalud pročišćavao dušu koja je lebdjela iznad nas. Rajko će gorjeti negdje u paklu, ako takvo što zaista postoji, gorjeće i čekati da mu se moja milostiva majka pridruži jednog dana. Jer tamo im je mjesto. Ako pakao postoji, zbog ovakvih kao što su oni je izmišljen.

(Odlomak iz knjige Ispod glasa)