Pripovijetke “POD OŠTRIM UGLOM” – Afan Latić

Sivo nebo i mokri putevi. Djevojka u zelenom na kraju svake rečenice. Gledam zgužvan bicikl dok policajac preu­smjerava saobraćaj. Ne vidim žrtvu. Odvezli su je. Djevojka u zelenom na kraju svake rečenice. Sve što posjedujemo, ve­lim sebi, držimo pod bravom. Valjda tako mislimo da čuvamo glavu. Djevojka u zelenom na kraju i ove rečenice. Na benzin­skoj gužva. Vidim kapi krvi kako nestaju na mokrom putu. Brat izbo brata. Djevojka u zelenom na kraju ove rečenice. Kabil i Habil. Nikada taj začarani krug prestati neće. Jer je krug. A krug možda ima početak, ali nema kraj. Dok gledam cestu ispred sebe. Djevojka u zelenom na kraju i ove rečeni­ce. Eto je kod skretanja. Znam da stoji tu. Vidim je u glavi i na skretanju. A ti vidiš samo kako okrećem volan pod oštrim uglom. Migavac prestaje s radom. Zamisli sad u svakoj tački na kraju svake rečenice djevojku u zelenom. Šta misliš, hoće li priča ostati nedovršena? Ili će se i dalje odvijati a da ne postoji na papiru? Da, to mi je želja. Napisati sve nenapisane priče, koje će potisnuti ove što čitamo, ili slušati rapsode kako nam pričaju neispričane priče koje se daleko od nas odvijaju. Ali neke će zauvijek ostati nama nedostupne – ne zato što smo ih svakako nedostojni, nego zato što naša čula ne bi povjerovala u njih. Henri Kinaski reče negdje da lijepe žene i lijepe misli nikad dugo ne potraju. Valjda je tako i s pričama. Jer ništa nije toliko dosadno kao istina. Zato pričamo da istina bude ljepša, ukrašavamo je kao što se djevojka ukrašava za dragog. Toliko je ukrasimo da je više ni sami ne prepoznajemo... djevojku u zelenom na kraju ove rečenice.

(Odlomak iz Pod oštrim uglom)