Pripovijetke “DEKORISANJE MALOG ŽIVOTA” – Radmila Vojvodić

Itana se prisjećala kuće Belada u blizini obale, jednom je sa društvom zavirila na njihovu verandu – sa visokih rasklimatanih vrata od kovanog gvožđa Joram ih je poslužio noninim kolačima, pa se iskrao da im svira Koena na plaži. U toj razglednici, njegova baba i djed drijemali su u ligeštulima, a zaraslim vrtom pjevale su ptice i tercirali im insekti oblijećući prezrele smokve… Kakva idila od prošlog ljeta i kakav kolaps svega nekoliko mjeseci potom?! Joramu je dugovala da ih pričuva, on je živio u Americi, bio je nešto malo stariji od nje i odande joj je pisao duga pisma. Grafitnom olovkom, pomalo ljubavna pisma… Po ocu Jevrejin, a po majci Kamil, šezdesetosmašici sa pariskih barikada, bio je zanesen lijevim idejama. Jednom će se doseliti da živi na Jadranu, stalno je obećavao. Joram ovog ljeta neće doći, puklo joj je pred očima i sneveselilo je… Pisaće mu da joj je njegov djed prirastao srcu i da je osvajaju takvi muškarci, reći mu koju i o njegovoj noni Fler, matoroj djevojčici…

Tumarali su peronom, više nije vodila starce za ruku, vukli su je za sobom, a zaustavio ih je potmuli huk, onaj uvijek drugačije zlokoban, koji je najavljivao novi potres. Trebalo je uočiti gdje je punkt Civilne zaštite odakle bi preuzela posteljenu i ćebad, potražiti broj vagona u kojem su starci imali obezbijeđeno mjesto, no i vagoni i stanična zgrada i metež oko nje, sve je vratilo obrise tek pošto je osjetila da stoji čvrsto na zemlji. Tada je već bila sama samcita, Andrije Belade nije bilo u vidokrugu, a staricu je nazirala kako u trku napušta stanicu. „Ako je ušao u voz, nikud nam neće pobjeći, a ako nije, mi ćemo njega stići gdje god bio“, dovikivala je ne zastajući, nabadajući lomnim nožicama, pa je Itana sustizala komad puta.

Dan je bio odmakao, oblačna skrama namicala se i razmicala uz slabe bljeskove prvih zvijezda, na raskršću su nabasale na bespomoćne dječake, vukli su neposlušne krave, opirale su se pod udarcima njihovih toljaga, ukopavale se u asfalt i vrtjele vratovima mučući kao da su odbijale odlazak na klanje – tlo je opet drhtalo. Kad se smirilo, nastavile su za ševroletom iz kojeg je pjevao alkohol, momci i djevojke su im pokazivali put prečicom preko šljunčanog ostrva pod kojim je nekad bila močvarna zaravan predgrađa. Tom prečicom Itana je išla u školu, poznavala je dobro, a sad je vodila do rastaborenog cirkurskog karavana odakle im se Andrija Belada, dižući čašu, odazivao iz družine. Pod vatrom oko koje su bili okupljeni cvrčali su kotleti i kobasice, uokolo su se caklile oči u galeriji najrazličitijih fizionomija, sve glave su klimale u znak upoznavanja.

(Odlomak iz priče Memento vivere)