Roman “ANOMALIJA” – Andrej Nikolaidis

Tek pred zoru je zaspao. Čitavu je noć kružio pustim salama, ne uspijevajući da pronađe smiraj. Uzalud je zastajao pred postavkama s egzotičnim životinjama, tamo gdje je nekada znao zamišljati sve one sretne scenarije po kojima se njegov život mogao odvijati, samo da je, onda, u onom trenutku, postupio drugačije... Tihi, hladni hodnici, tamne ostave, strašni podrum – mjesta koja obilazi već trideset godina, otkako su ga zaposlili na mjestu čuvara Prirodnjačkog muzeja... Kamo god bi zakoračio, gdje god bi sjeo i zapalio cigaretu, pratila ga je uznemirenost kakvu, činilo mu se, do tada nije upoznao. Nikada nije razumio ljude koji su se žalili da im je preostalo malo vremena. Tako mnogo vremena za tako malo stvari, eto što je meni preostalo: ta mu se misao svu noć vraćala – kao refren pjesme koju čujemo u prolazu pa je kasnije ne možemo otjerati iz glave, kao odjek u praznoj prostoriji, zvuk čije prisustvo osjećamo i kada utihne.

Probudilo ga je blještavilo jutra. Prodiralo je kroz tamne, teške zavjese. Danima je Stanka birala platno za te zastore. Dok ih je šila, sličila je na djevojčicu: tako radosna, tako mila. To je Stanka: djevojčica u nezgrapnom tijelu žene. Sve što se može vidjeti u njegovoj stražarskoj sobi, ona je tu postavila. Kao da je to bila još jedna soba u njihovoj kući. Noću tamo živiš, govorila je, a dok ja mogu, živjećeš u čistom i urednom.

Nije on oduvijek spavao na poslu: ne. Bio je dobar, savjestan radnik. Ali otkako se Stanka razboljela, danju je radio na građevini. Zato mu je noć trebala za san. Ravno iz muzeja odlazio je na gradilište, a s gradilišta u bolnicu, u posjetu Stanki. Tako već mjesecima. Tako još koji dan. Onda će iz bolnice poći na groblje. Koračaće za Stankinim kovčegom i više ništa neće biti važno. S groblja će otići u muzej. Poći će u obilazak, kao toliko puta do sada: čovjek koji korača među prepariranim zvijerima. Činiće se: sve je isto. Sve hoće biti isto. Samo on to više neće moći podnijeti. Kada su mu saopštili da Stanka umire – tada je prvi put osjetio tu slabost. Kao da više nema snage da živi. Znao je: kada Stanka umre, on nadalje neće biti u stanju činiti sve ono što je nužno da čovjek opstane.

Potrebno je tako mnogo da bi se opstalo: tako mnogo poniženja, trpljenja i nepravde – jednako one koju čine nama, kao i one koju mi činimo drugima. Tako mnogo vrijedi dati za druge, ali ne i za sebe, to je cijela istina. Da je on bio drugi čovjek, Stanka bi možda preživjela – i to je bila istina. Neko drugi imao bi prijatelje koji bi mogli, koji bi htjeli pomoći. Neko drugi zarađivao bi više. Ne bi se zadovoljio loše plaćenim poslom. Da je bio neko drugi, on i Stanka ne bi živjeli u neimaštini, zbog čega je ona, iako slaboga zdravlja i u godinama, morala čistiti tuđe kuće. Da je on bio neko drugi, ona ne bi klečala na hladnim podovima, ne bi zaradila upale koje će je, na koncu, nezaliječene ubiti. Neko drugi imao bi novca za doktore, koji bi za nju učinili više – da je Stanka bila žena nekog drugog, ne noćnog čuvara. Na građevini je radio do iscrpljenosti, sve što bi zaradio davao je na liječenje. To je bilo najviše što je mogao. Ali neko drugi mogao bi mnogo više. Na koncu, prije ili kasnije, naše sve bude premalo. Na koncu, život nas pojede. Dok nas guta, nema nikoga ko bi nas spasio: tamo gdje su stajali svi ljudi koje smo poznavali, nema nikoga, niti jedne ka nama pružene ruke – samo tama iz koje svijetle oči, pomislio je.

(Odlomak iz Anomalije)