Roman “ANTONIJE NAPUŠTA BOGA” – Andrej Nikolaidis

Sve bi bilo drugačije da sam uspio smoći snage i biti po­koran, ili barem biti samo malo manje gord, što se u konačni­ci svodi na isto, jer to je sve: ili si gord ili si pokoran, to je opozicija, pri čemu su pokorni pokorni ne zbog vrline, nego zbog konformizma, baš kao što ni gordost nije od vrline, nego jer je tako, gordo dakle, lakše, osim u slučaju rijetkih, koji su pokorni zato što su mudri ili istrajni, ili pak gordi zato što su hrabri, što je, sve to, sada dakako svejedno, i o čemu vjerovat­no ne bih ni promišljao da mi ona, stojeći preda mnom, spre­mna za odlazak u galeriju, lijepa kao Afrodita i opasna kao Artemida, nije rekla: „Znaš, teško je biti pokoran“, nakon čega sam, gord kakav jesam, isti čas poželio da pokoran jesam, baš zato što biti takav jeste teško i ljudima nedostupno, samo da bi se pokazalo kako je nedostupno i meni, koji nikada ni u čemu nisam imao mjere, koji sam čitav život pretjerivao, u svemu – u hrani, alkoholu, cigaretama, ljubavi, pretjerivao u sarkazmu, potrebi da u svakom detalju ovoga svijeta vidim nešto groteskno, vidim aporiju, nedostatak koji obesmišljava postojanje svega, samoga svijeta, što je, dakako, taština nad taštinama, što evo priznajem, i pritom dakako pretjerujem, jer sam od pretjerivanja na koncu napravio stil, kako književnosti tako i života, ne hajući pritom za obzire, koje sam odbacio kao malograđanski moral, ne hajući za to koga sam uvrijedio, jer uvrede, držao sam, treba naučiti trpjeti, jer su neizbježne i ži­vot je ispunjen njima, ne obazirući se na kazne za ono što pi­šem, što se, sve u svemu, nekome moglo učiniti kao hrabrost, iako je po srijedi bila gordost, ili bi trebalo reći hrabrost iza koje je stajala gordost, što je tačno, ali ne posve, jer je istina da sam ponekad, zapravo najčešće, hrabar bio iz drugog razloga: iz očaja, i to je, rekoh li, cijela istina, to: da sam u svakom trenutku bio spreman izgubiti sve, da sam u svakom trenutku iskreno, nepokolebljivo vjerovao da je moj kraj blizu, zbog čega nikada nisam pravio dugoročne planove, nikada se nisam usprotivio vlastitoj neumjerenosti, nikada cenzurisao sebe, jer čemu, zašto bi me zanimale posljedice, ako ih neću doživjeti, to je istina, što mi je donijelo ogromnu slobodu, u svakom slučaju slobodu od straha, jer nema straha onaj koji je u sva­kom „trenutku spreman izgubiti sve“, čime hoću reći da je sva moja hrabrost izvirala iz očaja, ne iz vrline, iz očaja kažem, jer sam sve bio spreman izgubiti ne uprkos tome što je to sve bilo beskrajno vrijedno za mene, nego zato što je bilo apsolutno bezvrijedno, to sve za mene bilo je ništa i ništa mi nije značilo, ili: da, bilo mi je sve danas, ali mi je moglo značiti samo ništa sutra, kojega, vjerovao sam, za mene nema, što je stanje koje ću nazvati očajem, stanje koje se dā trpjeti nakratko, no posta­je paklena muka kada se oduži, kao što se odužilo u mom slučaju, zato što moj život prekomjerno traje, zato što je, već barem trideset, barem četrdeset godina, zapravo svaku od go­dina, svaki novi dan mojega trajanja još jedan dan preko mje­re, jer je čitav moj život neoboriv argument u korist abortusa, to je istina, kao što je istina i da ne bih promijenio ništa u svom životu, zato što niti jedna, ma kako radikalna promjena nije dovoljna, zato što je istina da bih – kao što kaže pjesma Bauhausa: Sve što smo ikada željeli je sve…

(Odlomak iz romana)