Roman “CIMETNA PISMA, DIJAMANTNA STVORENJA” – Faruk Šehić

Naš Prvi rat volio je nekada silaziti među obične ljude. Biti mali čovjek, dobrovoljni dželat. Točkić i šaraf. Ufurati se u tijelo smrtnika. Imao je kompleks genija zla. Žudio je biti sasvim obično, kućno zlo, kad god bi u tijelu čovjeka sišao na Zemlju. Naprimjer, u obliku isljednika. Nakon što bi završio ispitivanje i mučenje, skinuo bi kravatu, otkopčao košulju, sjeo na pod tamnice sa zatvorenikom i zapalio cigaretu. Ot­krivao bi mu intimne detalje iz svog života. Naravno, vješto je izmišljao ugledajući se na stereotip nacističkog isljednika. Pričao bi mu o djeci, njihovim školskim problemima, pikniku sa ženom na jezeru, zavisti spram kolega uspješnijih od nje­ga. Osjećao bi prisnost sa žrtvom koju je maloprije pretukao. Skoro pa platonsku ljubav. Dok je žrtva mogla osjećati sramno poštovanje prema polubogu, koji ju je pretvorio u golo tijelo na rubu uništenja.

Nekad bi sišao kao pečurka od dima i vatre, kiša kopalja, virus kuge, kao tsunami oklopnih vozila. Najviše se divio re­gularnim zločincima iz naroda, te demokratski izabranim vo­đama, koji su voljeli masovne zločine i šarm smrti. Na drugim planetama i u njihovim stvarnostima, naš Prvi rat ponašao se u skladu sa tamošnjim regulama. Prilagođavao se svakom obliku zla na koji bi naišao, umiješno krijući svoju inventivnu prirodu.

Kao neki mračni bog sišao je među ljude. Bilo je to se­damdesetih godina 20. vijeka kada su bile popularne revolu­cije, atentati, kad je svijet bio mlad i nježan. Izabrao je ovaj period zato što je bio autentičan. I zato što ga je krasila naivna vjera u budućnost koju je trebala iznjedriti nova decenija. Vo­lio je ljudsko razočarenje vlastitim snovima. Meso od toga ima poseban, distopijski šmek.

(Odlomak iz Cimetnih pisama..)