Roman “HANSENOVA DJECA” – Ognjen Spahić

Hrapavi glas je dolazio duboko iz utrobe šireći se sobom u niskim frekvencijama. Nakon desetak minuta činilo se da ga čujem odasvuda. Pričala je tečno, ustaljenim tonom koji je podsjećao na zvuk stare gramofonske ploče.

Njen ruski me je katkad dovodio do ludila. Govorila bi o carskom dobu upotrebljavajući pregršt arhaičnih termina i egzotičnih pridjeva koji su moje školsko znanje jezika podri­vali u korijenu. Ako bi pripovijedala o Crvenoj Rusiji, tada bi marširali strojevi drskih naziva raznoraznih komiteta i titula sitnih Staljinovih činovnika, koji su, ako sam dobro razumio, zaslužni što se njeno i dupe njenog muža godinama smrzavalo na sibirskoj zemlji. Margareta Josipovič je u gulagu broj 32-A zaradila i Hansenov bacil. Slomljena teškim bremenom lepre hrabra žena je ipak uspjela da svoj um održi zdravim do po­sljednjeg dana. Odustajanjem od tijela kojem je svjesno uru­čila otkaz nadajući se samilosti kolega bolesnika, Margareta Josipovič je posljednjih deset godina utrošila plutajući crnim morem sjećanja vječito se žaleći na hladnoću, sibirsku hladno­ću za svagda nastanjenu u njenoj lobanji.

Muke ostalih, pa i moje, počinjale su svanućem. Pruga plavih radničkih kecelja odlazi na posao, a vi dan dočekujete bolovima različitog intenziteta. Komunikacija sa svijetom naj­češće počinje tako što sagledate da li ima novih promjena na tijelu. Shodno rezultatima, vaše raspoloženje će se kretati od samoubilačke depresije do blage veselosti.

Ogledala u sobama leprozorijuma vidjela su užase dostoj­ne pakla. Svaka je imala po jedno, te ste već od ranih jutarnjih časova slušali psovke ili bolne jauke

dokaz da je Hansen prethodne noći bio itekako vrijedan. Strah je nagonio mnoge da umišljaju kako je kvrga na vratu upravo izrasla, da je komad nosa skrenuo ulijevo ili da je koža nadla­nice postala neprirodno hrapava. Možete samo pretpostaviti šta se događalo s druge strane očiju. Jer kakve sve misli prizove najobičnija glavobolja!

Mycobacterium leprae je dakle vajao, ne samo tijelo već i um, čineći ga katkad unakaženim poput zjapećih rana na vratu i leđima. Teško je očekivati da ove okolnosti uzgajaju dobronamjernost i optimizam svojstven ljudskom rodu, ali ne želim reći kako toga u leprozorijumu nije bilo. Možda je uz tjelesnu ružnoću lakše dolazila do izražaja i ona druga, nasta­njena u biti čovjekovoj.

Mog cimera Roberta W. Duncana ni u kom slučaju nisam mogao privesti tim kriterijumima na sud. On je vedru narav zadržao uprkos bolesti ignorišući njene podvale i zamke. S toga je bio nagrađen veoma sporim napredovanjem bacila koji se glasno javljao – vođen nedokučivim časovnikom prirode ili Boga, htjedoh reći – baš u trenucima kada pomislite da ste možda izliječeni.

Zahvaljujući Robertu W. Duncanu godine provedene u leprozorijumu doimale su se kraćima. R. W. D. nikada nije zaboravio moj rođendan. Kao poklon sam uvijek dobijao stva­ri savršeno prilagođene mojim potrebama ili ukusu. Najdražu među njima, Bijeli album Beatlesa u izdanju Jugotona, pam­tiću cijelog života kao zvuk dobrote i neokrnjenog prijatelj­stva. Sjećam se da je stari Ingemar Zoltan slušajući sa zvučnika razglasa Back in the U. S. S. R. vrištao od sreće vjerujući da sluša propagandnu koračnicu koja prenosi ultimatum ruskim tenkovima na ulicama Budimpešte. Svakodnevno je, maršira­jući hodnicima, tražio još i radosno uzvikivao refren filovan njegovim anti-sovjetskim parolama.

Robertovi pokloni su zračili nedokučivim oreolom poten­cijalnih intimnih dragocjenosti. Prevrćući ih u rukama imao sam čudni utisak da sam ih jednom davno posjedovao i da se oni sada vraćaju dozivajući uspomene. Stari špil Piatniko­vih karata, perorez sa drškom od ružinog drveta, mali kineski akvarel uokviren ebanovinom, turska lula – svaka od tih stvari zauzimala je posebno mjesto na noćnom stolčiću.

(Odlomak iz Hansenove djece)