Roman “ISKRA NADE, PLAMEN BEZNAĐA” – Ag Apoloni

Dok gledam fotografiju đe ti, majka četiri sina, stojiš s jedne strane spojenih dlanova, a s tvoje desne strane su Ar­mend, Miranda, Arta, Artan i Halim, a u śedećem položaju ispred nevjesti, Ardian i Edmond, svi nasmijani, razmišljam kako je sudbina ta koja vas je fotografisala. Svi ste srećni, svi se osmjehujete. Uzeli ste dvije nevjeste istoga dana. Rat je, ali smrt i svadba se ne mogu zaustaviti. Šestočlanoj porodici pri­družile su se dvije nove članice. Izgleda kao da si i ti, Ferdoni­ja, u tom trenutku sanjala glasove unuka... Vi, albanske žene, u očima okupatora, bile ste fabrike đece. Rađanje đece postalo vam je nacionalna misija: umnožiti narod. Oni ubijaju, vi ra­đate, oni jednog smaknu, vi dvoje rodite, oni dvoje, vi četvo­ro, oni troje, vi šetoro... Dok se oni ne umore, i dok se vi ne iznurite, Tanatos i Eros su objavili rat jedan drugome. Vi na fotografiji, ste vojska Erosa. Iza objektiva aparata sreće ljubo­morno gleda Tanatos, koji će ti poslije godinu dana uzeti sve muškarce sa fotografije, a poslije sedam godina došao je usud koji ti je oduzeo i snahe. Njihova prva godina braka trebala je biti ispunjena srećom, ali su one prvu godišnjicu dočekale kao udovice. Onda su one narednih šest godina čekale, nadale se.

Ali, kad je sreća fizička, a bol metafizička, kapije kuće tre­ba da postanu kapije pravde. Legende su jedna stvar, a stvar­nost je nešto drugo. Zato vidim kako s porodične fotografije svi nestaju i ostaješ samo ti Ferdonija, sama, spojenih dlanova. Posmatram te pažljivo. Ono što mi se ranije činilo kao osmjeh, više nije isto, sad mi čini kao izraz pomješanih ośećanja. Nosiš crninu. Ta boja više priliči tvojem sadšnjem stanju, a ne onom pređašnjem. Ferdoniji dobro stoji crnina. Statična fotografija postaje pokretna. Tvoji spojeni dlanovi lome prste zbog izne­nađenja koje je došlo s usudom. Kako to da su svi nestali? Kako su me ostavili samu? Šta ja radim ovđe, okružena smrću? Čini se da ona sebi postavlja ova pitanja, čini se kao da je Tanatos pobijedio, da se Eros predao. Ali, ne, ti ne priznaješ poraz. Vi ste zauvijek ovđe, kažeš i dodiruješ njedra u predjelu srca. A kad su u srcu, neizostavno su i u glavi. Kad su u glavi i srcu, ne mogu se smatrati nestalim, niti mrtvim.

(Odlomak iz romana)