Roman “NEPOŽELJNA OSOBA” – Boris Vukotić

Čekiram kartu i izlazim na gate. Lufthansin avion je par­kiran uz aerodromsku zgradu. Ostalo je još četrdeset pet mi­nuta do polijetanja. Možda sam došao prerano, ali pritisak je neizdrživ. Lokalne TV i radio stanice me nijesu ostavljale na miru. Željeli su ekskluzivni intervju s ubicom koji se izvu­kao iz ruku pravde tako što je iskoristio diplomatski imunitet i proglašen personom non grata. Helena mi je, po prethodnom dogovoru, napisala samo jednu sms poruku. Svjesni smo da nam se telefoni prisluškuju. U njoj je u par rečenica nazna­čeno kroz kakav pakao prolazi. Morala je podnijeti ostavku na mjesto ministarke finansija i odstupiti iz Vlade. Ljudi su, kaže, gnjevni. Zar samo zato što je voljela? Zar je osuđena i kriva, jer je ljubila srcem i dušom? Očaj koji osjeća ne može opisati. Žao mi je Helene. Volio bih da mogu učiniti više za nju, da je mogu odbraniti od zlih jezika onako kako je ona odbranila mene u Tomislavovom domu. Svjestan sam da je to za sada nemoguće. Gledam mobitel. Stigla je još jedna poruka od Helene. Želi mi srećan put. Moli se i nada da ćemo brzo biti zajedno.

Naspram mene sjedi bračni par, a između djevojčica koja mi je poznata. U ruci drži lutku. Ne, to više nije plišana igrač­ka, to je prava pravcata lutka s uvijenom kosom, krupnim očima i balskom haljinom. Posadila je u krilo i gleda me netre­mice. Plave kovrdže padaju preko bretela haljinice ispod koje je pamučna majica. Maše majušnim nogama kao perajima. Na njima su baletanke od roza platna i bijele čarape. Sjetim se mog dolaska, prvog dana provedenog u Zagrebu, sjetim se Cvjet­nog trga, lokala Old Miner i sredovječne žene koja je svirala saksofon. Sjetim se zalaska sunca na Sljemenu i vidim Helenin lik umjesto lika kovrdžave djevojčice. Sjetim se da sam, kako god bilo, uživao u Zagrebu. Dispečerka prijatnog glasa objav­ljuje putnicima posljednji poziv za let ka Vilmozi. Vrijeme je za odlazak.

(Odlomak iz Nepoželjne osobe)