Roman “OKRETIŠTE” – Damir Karakaš

Probudio me je neki zvuk; dolazio je ispod kreveta; onda začujem glas, zatim smijeh: stavio sam ruku na srce da ga malo umirim: nastane mrtva tišina, kao da sam jedini čovjek na svijetu; vani je upravo prolazio noćni tramvaj, nikad mu se više nisam obradovao; oduvijek imam djetinji strah da mi je netko skriven pod krevetom, sad se otamo čuo glas, iako sam sinoć – da dijete i žena ne vide – kao i svaki put prije spavanja dobro pogledao; još od malih nogu, kad utrnem svjetlo pa krenem prema ležaju, bojim se da će me skeletna ruka ščepati za gležanj, tako da u isti čas gasim svjetlo i hop! skačem u par koraka na madrac; čekao sam, i dalje se ništa nije čulo, čak ni onaj tramvaj: odjednom snažni glasovi mladih pasa koji se dolajavaju kroz zidove, kao da su sad i oni nešto ispod kreveta nanjušili.

Pružio sam ruku, upalio svjetlo: strop se načas udaljio, a predmeti u sobi zamijenili mjesta; tek kad sam iznova trepnuo, vratili su se opet na stare položaje; zatim sam još uvijek ustrašena srca, polako, centimetar po centimetar, glava nadolje – gledam odozdo, zavirio pod krevet, pružio pogled i ugledao plastičnu igračku: Olafa iz crtane serije; odmah ga izvukao, zavitlao u kut sobice, a kad je tresnuo, nešto je ljutito promumljao.

Ugasio sam svjetlo, ležao i više do jutra nisam oka sklopio; ni jučer nisam spavao, stalno zamišljam kako ih mučim, kako me mole za milost, uživam o tome misliti, na kraju se samo još više razbjesnim, srce mi se uzlupa, vrtim se po krevetu; duboko dišem, pokušavam se smiriti: starac u stanu iznad nas nekoliko je puta glasno hraknuo; osluškivao sam kako vrti radijske stanice, zaustavlja skalu, sluša jutarnju misu; svako jutro odvrne taj radio do kraja, sluša vijesti, traži nove vijesti; ponekad pomislim: obogaljit će nas decibelima!

Već sam nekoliko puta namjeravao otići gore, reći mu da utiša: jednom sam tako odjurio, kucao, lupao, otvorio je, u šubari, kao da je upravo stigao iz Oktobarske revolucije, sav umotan u deke, a jak vonj koji je navirao iz stana odmaknuo me je korak unatrag ; on me je mrko gledao, zalupio mi vrata pred nosom, a istodobno su se kao u nastavku toga otvorila vrata susjede u šlafroku, koja je samo slegnula ramenima. „Nagluh je pa ne čuje dobro“, rekla je. „Zovite njegovu kćer ako vam puno smeta, ja sam se već navikla.“ Nisam je još nazvao iako to namjeravam svakoga jutra, no na koncu uvijek odustanem; ne želim mu uzeti još to malo od života.

(Odlomak iz Okretišta)