Roman “POD OBA SUNCA” – Ognjen Spahić

Pobjegao sam prije pet. Uskočio sam u campagnolu par­kiranu kod rampe i odvezao se do Risna. Uhapsili su me sat-dva kasnije. Danka je pozvala Đuraševića i pritisak je popustio. Govna su me zatvorila u isti kontejner u kojem su čamila i djeca. Krv se sušila na limenim zidovima. Svi su znali šta se dogodilo, ali niko se nije usudio da to saopšti pred Đuraševi­ćem. Špadijer i Momo Strugar tvrdili su da je Menzalin oko tri poslije ponoći dovezao svoj automobil. Strpali su ih pozadi i odvezli u nepoznatom smjeru. Strugar je ubijeđen da su ih istovarili preko bosanske granice, gore iza brda, kao poklon tre­binjskim prijateljima. Danka nikad nije saznala cijelu istinu. I niko je nikad neće saznati. Tek, ja sam o istini saznao ponešto.

Vladimir je, još u kasarni, svjetionik ponudio kao rješe­nje. Šta sam mogao sem da klimam glavom? Prikačili su mi zanemarivanje dužnosti i nepoštovanje starješine. Kuvar se naslađivao. Danka me saslušala i počela da pakuje stvari. Oče­kivao sam da će se pobuniti, ona, gradsko dijete, nesklona pri­rodi i osami. No samo je ukrstila ruke preko stomaka dijeleći teret stida, promašenosti i razočarenja. Đurašević i Vladimir zajedno su posjetili Karla Matkovića i ljubazno ga zamolili da pokupi stvari. Objasnili su da je, shodno njegovom porijeklu, najbolje što prije potprašiti stopala. To što je ostavio pregršt košulja i gaća, jasno je ukazivalo da je otjeran šutiranjem u guzicu, sa napomenom da se više nikad ne primakne svjetlu. Potrpali smo garderobu u crne vreće i odnijeli je na đubrište skupa sa starim novinama, slanim srdelama i zdjelom svježih smokava. Bilo je iznenađujuće lako ukloniti tragove. Vjerovao sam da ćemo godinama pronalaziti intimne stvari i biljege, no kad smo bacili vreće, sve se završilo. Povremeni telefonski pozivi, muški ili ženski glas koji izgovara to ime, podsjetili bi nas da je još neko bitisao pod velikim fenjerom. Sagledam li godine, nije nama bilo drugog puta. Nesreća nas je sastavila, da trunemo tako dok je vijeka. Snalazimo se, kratimo dane, krpimo mreže, hranimo koze i ušivamo haljine. Joseph je, na koncu, bio samo smetnja. Jer dok bih posmatrao kako ga mazi, kako ljubi vlažnu njušku i zadovoljno gleda dok psina tamani ostatke večere, nisam se mogao oteti utisku da umjesto životinje grli naše mrtvo dijete. Vladimir je imao jasne na­mjere. Kome to treba i zašto? Danka nije žena mazohističkih poriva. A ja nisam čovjek koji će dopustiti da realnost, kakva god bila, strada pred slatkim opsjenama. Iskapio sam flašu i zaključao vrata. Bez namjere da ga ubijem. No upravo mi je ta noć pomogla da definišem sopstvenu zločinačku prirodu. Jer namjere nije bilo ni kad sam djeci okrenuo leđa, kad sam se povukao slomljen bijesom i spustio glavu na jastuk.

Menzalin i Lučić vuku se po sudovima. Mene niko ne pominje, a trebalo bi. Ratni zločin iz nehata? Sudska praksa ne poznaje takvo što. Uostalom, suprotstavio bih se ćutanjem. Pa i ovo ćutanje u kojem smo zaključani ja i Danka, nije ništa drugo do nemušta odbrana. Nemam šta da kažem. Već sam se pošteno predstavio pred sobom i pred bogom. Svako je imao svoju priču, a meni je preostalo da ponavljam isto: kapetan Branimir Bato Lončar, čovjek koji je ubio troje đece. Tu rečenicu naglas sam izgovorio samo jednom. Zastao sam osluškujući vjetar. U pećinama je hučalo. One noći kad su me pustili iz pritvora, dok sam pješačio poguren, izgubljen i blijed, negdje na okuci od Morinja prema Strpu.

(Odlomak iz romana)