Roman “POP” – Edi Matić

Kako se dva muškarca u tamnim haljinama približavaju, iza šumarka sve jasnije bljeskaju zidine samostana. Nadovezuju se na golemu kamenu zgradu kojoj valovi oblizuju temelje. Vlaga je u donjem dijelu ostavila zelene i smeđe tragove kao haljinu za izlazak, ali ova dama ne mrda sa svog mjesta već dvjesto i više godina. Tri čempresa kočopere se kao osmatračnice s kojih poneki otočki sokol vreba neopreznog miša. Kapija je od masivnog drva, prošarana kovanim dijelovima kao da ju je netko iznova krpao svakog desetljeća, pronalazeći nova mjesta na kojima je napukla. Don Marko je zatrubio i jedna je zakrabuljena glava provirila, nasmijala se, a zatim širom razvukla drvena krila, spremno kao da otvara gladna usta. Kroz vrt, pažljivo osmišljen i održavan, do kamenog trijema vodi stazica posuta šljunkom, po kojoj nasmijana časna sestra trčkara suknje zadignute do gležnjeva. Još ne vidi da don Marko nije sam – možda bi inače svoje gostoprimstvo pažljivije iskazala. Ipak, i to trčkaranje pred autom Jadranu se učinilo ponizno i uslužno. Dok je izlazio, javlja mu sa smiješkom na licu, ne smetaju joj ni vrućina ni sunce u očima. Odmah briše blatnjave ruke o pregaču i na brzinu nabraja što je sve tog jutra posadila i uradila u vrtu. U istoj rečenici ih uputi glavnoj časnoj sestri i smijući se nestane među cvjetovima oleandra. Jadran zausti da pita svog vodiča je li časna na nekim drogama, ali to bi vjerojatno bilo neumjesno, pa odustane. Izgledala je kao da je ispala iz priručnika „Kako vedro služiti Bogu i ljudima“.

(Odlomak iz Popa)