Roman “SAFARI U SARAJEVU” – Andrej Nikolaidis

Metak uvijek pronađe metu. Jer metak pogađa i kad promaši – to zna svako na koga je pucano. Kad zvizne pored tebe, čak i ako te iz živoga nije prometnuo u mrtvoga, metak te je promijenio. Jer onaj na koga je pucano, nakon pucnja, na život ne gleda isto kao onaj ko je svoje vrijeme proveo u sigurnosti salona ili radne sobe. Tanka nit o kojoj život visi a koja u svakom trenutku, iz svakog razloga, može biti prekinuta, bolje se vidi kad pretrčavaš ulicu u kojoj vrebaju snajperi. Za onoga koji je promašen, vrijeme se dijeli na ono prije i poslije metka. Takav čovjek ostatak svoga života duguje promašaju: iz te perspektive čovjek drugačije gleda na sebe i svijet.

Niti jedan metak ne pogađa samo jednom. To što se u tkivo zario i naizgled zaustavio, neće prekinuti putovanje metka. Svaki metak ispaljen sa brda koji je pogodio sarajevsko dijete ubio je i njegove roditelje. Zato je svaki snajperista masovni ubica. To je, a ne gnjev Boga zbog dara života koji si upravo odbacio, istinski etički problem samoubistva: to što niko ko cijev pištolja pribije uza čelo ne može biti siguran da će ubiti samo sebe. Dihotomija živ – mrtav, uostalom, kako već biva sa dihotomijama – lažna je. O tome treba razgovarati sa djecom samoubica: o svim onim onomad mogućim životima koji su stajali pred njima, a čija je svaka mogućnost ukinuta onda kada je roditelj odlučio da napusti ljubav i brigu, pa umjesto toga jurnuo u tišinu i prazninu. Jedini je razložan argument protiv samoubistva kojega se mogu dosjetiti roditeljstvo. Bol koju osjećamo katkada učini da zaboravimo na to da svako od nas za sobom ostavlja bol: tako mnogo boli. Na ovaj ili onaj način, roditelj će sjebati svoju djecu – i to jednako važi za one najbrižnije kao i za one najnesmotrenije.

Iako si nebrojeno puta proklinjao majku i oca što su te rodili, dakle bez tvog pitanja bacili u svijet iz kojega je, uprkos uvriježenom mišljenju, teško izaći, jer umiranje nije manje mučno od života, to isto si učinio svome djetetu. Darovao si mu sve ono što si smatrao kaznom, očekujući pritom zahvalnost i poslušnost koje si, što je najstrašnije, i dobio. Na koncu si riješio da ti je dosta, da želiš van, ostavivši vlastito dijete u septičkoj jami u koju si ga svojeručno gurnuo, prosuvši po njegovoj glavi pri odlasku još jednu kofu žitkih govana, jer je samoubistvo stigmatizovano a dijete samoubice osuđeno da nosi teret očeva povlačenja sa bojnog polja. Baš tako je učinio moj otac kada je jednog majskog popodneva skočio sa balkona na dvanaestom spratu zgrade na Alipašinu polju. Danas, mislim, razumijem njegove razloge, što me ne čini manje bijesnim. Svi, uvijek, imaju takozvane dobre razloge. Što je veća gadost po srijedi, razlozi su uzvišeniji.

(Odlomak iz romana)