“SABRANE PRIPOVIJETKE II: 1942-1966.” – Milovan Đilas

Pjesma se završavala uobičajenim isticanjem izuzetnosti junakove, tugovanjem što je to nekad bilo a sad se samo spominje i željom zdravlja i veselja braći slušaocima.

Ali pohvale ne dođoše odmah, kao što se Vuk nadao: slušaoci kao da odahnuše i iznova se počeše pogledavati. Najzad Mašan prekide tišinu: „Lijepo pjevaš, Rovčanine – pravo čudo kako tako mlad nauči. A hvala ti i za pjesmu – svakome je Piperu milo čuti što se baš u Rovcima piperski junak oglašuje. Ja sam tu pjesmu čujao, ali ste je vi Rovčani, vidim, nakitili i ljepše je izvodite – kao da je prvi put čujem.“

Tada se počeše nizati hvale sa sviju strana. Jedino je starac ćutao i džarkao u vatru. Najzad uzdahnu, kao da iz ognja ispreta zaboravljenu tugu, okrenu se i upalim, bezbojnim i oplićalim očima pogleda po slušaocima, pa trudno, kao iz straha da se ne izlomi, leže na pustinu, okrenuvši leđa ognju. Starčevo lice potonu u sjenku, a među prisutnima nasta neka tužna zbunjenost – kao da su svi očekivali da će oslabjeli i mrzovoljni starac nešto reći, pa ih on razočara svojim ćutanjem i bjekstvom u naviknuti počinak pored ognja.

Iznenada Vuku priđe Šćepan, na kojega ovaj kao da bijaše zaboravio, zanešen pjesmom i pohvalama, i živahno upita, prihvatajući gusle iz njegovih ruku „A dobro, Vuče, bi li ti milo bilo da vidiš Savića Spasojeva kad tako o njemu lijepu pjesmu ispjeva?“

U nedoumici da se s njim ne podruguju, Vuk uzvrati: „Otkud, bolan? Ko zna kad je to bilo! A svakome bi bilo milo kad bi vidio takvoga junaka kao da bi ga sunce ogrijalo.“

Opet počeše ona pogledivanja i osmjehivanja, ali sad naglija i otvorenija. Mašan se čak glasno i nasmija: „E, baš kad toliko žudiš – ono je Savić Spasojev.“

I njegov prst pokaza starca koji je ležao nepomično i lica bezizraznog u sjenci.

Vuk je tek tada pažljivije osmotrio starca: sasušeni, tanki gnjati virili su kao palice iz požutjelih suknenih dimija, a spljošteno šiljato rame, ružno i bolno kao iščašeno, strčalo iz iskrpljenog, kao ženskog haljetka. Starac je bio ćelav i lišajiv po tjemenu, a dugi čuperci počađavele kose su mu padali po vratu. Oređali brkovi su se dizali od muklog, napornog šištanja iz njegovih grudi. Ali najstrašniji je bio starčev vrat, izbrazdan, hrapav, ogoljenih i oglodanih žila, tanak i krhak kao u novorođenčeta.

Vuk u nevjerici pogleda u Šćepana, pa u njegovog oca i ostale: svi su, kao i sami iznenađeni, potvrđivali izrazima da je to Savić Spasojev – baš onaj iz maločašnje pjesme Rovčaninove. „Striko Saviću,“ podviknu Mašan da bi razbio tišinu, a i uvjerio Vuka, „ču li ti kako te Rovčanin okiti noćas?“

Starac oćuta, kao da ne čuje ili kao da mu je krivo što ga uznemiruju. Najzad se javi, nakašljavši se, ali se ne mrdnuvši iz ugodne pripeke: „Ma čuo sam ponešto! Dođu i izmišljaju svašta!“

(Odlomak iz priče Starac i pjesma)