“SABRANE PRIPOVIJETKE III: 1970–1994.” – Milovan Đilas

Znao sam da će se to – umir – obaviti toga dana...

O tome se raspredalo svu zimu, o tome se govorkalo od prošle jeseni – otkad je Bracan Simov utopio Joknu Berđijevu. Zapravo je nije utopio, nego je ljubavlju omađijao i namamio te se utopila – zluvješto, zločinskije no da ju je svojim rukama gurnuo... Istina, dokazivanja o Jokninom utopu su se razlikovala: Joknin rod je ogorčeno tvrdio da ju je Bracan uvukao u brzicu, a Bracanovo bratstvo da je Jokna, suluda kakva je bila, sama srnula u tamnik, a Bracan, iako neplivač, zagazio je do grla ne bi li joj ruku dodao. Ni seljani se u pričanjima i dopričavanjima nijesu slagali – sve dok se nije prošuškalo da moj otac Pavle, plemenski komandir, i Petar, manastirski kaluđer, rade na umiru: otad je, kao po dogovoru prevladalo da je Bracan svakojako kriv, pa se krv, kakva je da je, mora platiti podmirom ili krvlju...

Znao sam, rekoh, da će umir biti toga dana. I obaznavao i pameću i slutnjama da će se toga dana zbiti nešto što se ne pamti da se zbilo, ili se ne priča ako se zbilo, u Dobrilovu – kao da će se u znani dan i čas zbiti potres, pomračenje i prosvjetljenje, u svim Dobrilovljanima i u svemu živom, u planinama i rijekama dobrilovskim. Tako sam ja to poimao. Ali ne zbog toga što sam bio neznaven – u osmoj godini – nego tako su to poimali i odrasli, žene i muškarci, ako ne i živinčad i stvari.

Jer neprestano se govorkalo, neumorno raspredalo o otporima Jokninog brata Krsta i o ustupcima Bracanovih brastvenika, o dovitljivostima mog oca Pavla i namoljavanjima Petra kaluđera. Oni su, kao umolnici, umir pripremali postupno, nagovještaj po nagovještaj, riječ po riječ – prvi put ovrativši kod Bracana kao da mu se na žalosti nađu i čuju pobliže kako se nesreća dogodila. Štaviše, nijesu tada ni prihvatali – dok se ne razvidi na šta će njihova nastojanja izići – da je Bracan posigurno kriv. Otac je primjećivao: „Pa Jokna je avetulja – ko može avetnome sastaviti kraj s krajem!“ – A kaluđer: „A da joj se nije bilo uslačilo griješenje s momkom – ni u vodu ne bi zgrecnala!“ – Ali kako su njih dvojica omekšavali brata Jokninog, Krsta, i opterećivali Bracana i njegov rod – tačnije rečeno, kako se umir činio ostvariviji – njihovo gledanje se mijenjalo, preokretalo – svrsi prilagođavalo. Pa otac kao da se prisjećao: „Kako god okreneš – Bracan je kriv.“ Znao je da je Jokna djetinje pameti... – A kaluđer: „Zapisano je: niko ne nastrada a da neko nije kriv...“

Dobrilovljani kao da nijesu primjećivali promjenljivost gledanja oca i kaluđera i na zločinstvo i na sudionike – i njihov odnos se prema umiru mijenjao. Ali to meni, onda, nije izgledalo ni čudnim ni nedosljednim – premda su Dobrilovljani, odsječeni klisurom od svakog naroda, osjetljivi i opazni na svaku promjenu, a nekmoli na nepostojanost svojih sažitelja. Istina, u mog oca kao ratnog starešine i kaluđera Petra kao nastojatelja manastira, seljani su imali najviše i povjerenja da će umirne radnje obaviti kako valja. Ali to jedva ako je uticalo na nemar, na zaćorenost prema nepostojanosti mog oca i kaluđera. Seljani su naprosto mijene i protivnosti u gledanjima umolnika smatrali svojim i prirodnim, pa time i mudrim i poželjnim: baš kao što su nedavno, u ratnim prevratima, takvima smatrali uzajamne pljačke, u čemu ni muslimane ni njih nijesu mogle spriječiti ni bezbrodna rijeka, ni pogibije, ni zaraze boleštinama.

(Odlomak iz knjige)