Foto: privatna arhiva

Tvoji prsti kao velike, bijele škare,
Kao krakovi bezvremene meduze
Slijevaju se u moje korito, kao da ih
Je umiruća rijeka tamo otposlala,
U utrobu, na mjesto gdje počinje Svijet.
Začeće ili druga, najvažnija defloracija,
Ona od koje kreće novi Život, tvoj i moj,
Jer svako to tijelo živjelo je u svojoj
Odvojenosti, kao nepotpuno ili konačno,
Zamrznuto ili bez dodira. Prsti u preriji
Među travama i divljim psima, u dolu u
Kojem samo pijesak se preokreće i troši
Vrijeme i sanja uzmak, od zbilje i snova,
Prsti koji istražuju moje biće iznutra gdje
Nema ničeg, niti se ijedno biće pomaklo.
Plahte će zauvijek ostati suhe i netaknute,
Kao bijela jedra na srušenoj galiji, kao
Bijeli otisak na kojem se vidi obris doživotne
Ljubavi.

Povratak ratnika

U sivom ormaru je moje maskirno odijelo. Neoštećeno.
Možda je na njemu tek sol,
Tragovi bijeli nakon olujne morske noći.
Ona i ja na trijemu, pa na zemlji, pa u uskom
Krevetu, koji se jedva drži na klimavim nogama.
Na stolici obješene hlače, sad ih vidim, majica
Boje najtmurnijeg sivila, koža koja se raspada,
Gulim jedan, pa drugi sloj, nesanica, ona, moj ud
Od najtvrđe plastike, popodnevna penetracija i
Spomenica na zidu oljuštenom skroz do žbuke,
Do sivila. Ona i njeni pokreti sramežljive zene,
Tijelo uvijek samo napola otkriveno, noga gore
Podignuta, ovijena oko vrata, pripijena uz strop
Tako se može rastegnuti kad je dodirujem.
Moje tijelo kao napola srušeni kip, otkinute
Ruke, slika barikade, ruka koja klizi i slama se
Kad sam u njoj. I jesam i nisam. Na prazno mjesto
Umećem slamu i plastiku i škare i konce i vučem,
Moja se uniforma raspada, pelene klize kao vata
Na tek podojenom djetetu. Uzimam grudi ustima
I otkidam slatkoću, kao ratnik koji je neke tamo zime
Cuclao led na Petrovoj gori i polako umirao.

Moja je maska pala, dim posvuda, nema je, samo
Potpis nekog generala pokazuje mi da sam ipak
Nekad bio živ i bio tu.

Predvečer

Predvečer muškarci skupljaju veš i unose bijele krpe
U sobu, kao da su to ostaci davne lovine. Pećina je
Oblijepljena slikama starih autoportreta, sumrak nosi
Krepuskularne konotacije: ništa više nije jasno, kakav
Je to pčelinji vid. I srne koje trče u pitomoj šumi, i pisma
ratnika koji nikom nije pokazao tugu. Ni bijes.
U popodnevu spomenuta su dva grada na bijelom moru:
jedan je stisnut pokraj careve palače, a drugi se
Uzdiže cikom stisnutih poltrona koji na ulazima skupih
resorta prodaju slike plavetnila za tisuće kuna, na pučini je
već roblje i galija, nema sutra. Sve je neizvjesno osim tvoje
ruke koja klizi po mekom madracu i traži spas u tijelu koje se
U ekstazi prema krovu i nebu uspinje.

Posloženi životi

U posloženim zivotima vrijeme ručka je to i to,
Sat otkucava pravilno i dijeli dan na odreske,
U podne stavlja se salata na tanjur i meso,
Kava se ispija oko dva, u osam sati sklapaju se
Ruke i gasi se radno svjetlo, san dolazi ranije.
U deset i kasnije, višenoćna budjenja i more
Koje nekad, blizu jutra pritišću vrat i utrobu.
U posloženim zivotima, hvataju se baloni u zraku
Samo nakratko, ljubavni ležaji se rasprostiru na
Tren ili dva, onda se sklapaju do iduće godine.
Vrijeme curi kao odvrnuta slavina, voda se rasipa
Po podu, tepisi su nabrekli kao ženska bijela tijela,
raspali se od rahle slutnje.