Foto: Fokalizator
Prvi panel „Nesavršeno društvo“ Akademije Milovan Đilas održan je u četvrtak uveče u Sutomoru.
Tema „Autocenzura kao posljedica pritiska na slobodno umjetničko izražavanje“ bila je prva o kojoj je stavove razmijenilo petoro autorki i autora, uz moderaciju Sanje Vojinović.
Aleksandar Radunović Popaj kazao je da ga autocenzura do sada nije sputavala u stvaralačkom procesu koji „ne zadire duboko u socio-političke procese“, već samo ono što bi tekst trebalo da sadrži: pričom, karakterima, strukturom.
„Možda je to i zbog mog karaktera, ali uglavnom sam neopterećen tim stvarima. Mislim da je cenzura prirodno stanje stvari, da je nešto imanentno čovjeku. Kada ste na poziciji moći i vlasti, koliko god da ste liberalni, logično je da vas nerviraju drugačiji glasovi i da vam to ugrožava poziciju. Nas koje cenzura nervira, s pravom se bunimo. Ali da smo s druge strane – na toj poziciji moći – vjerujem da bi u jednom trenutku počelo da nam smeta to isto. Pitanje je samo koliko je sistem autoritaran i koliko ‘ima slobode’ da uništi stvaraoca“, naveo je on i dodao da od cenzure „ne bi pravio veliki problem“.
Andrej Nikolaidis kazao je kako „njegova poetika počiva na pretjerivanju“.
„Kada bih primijenio autocenzuru na ono što radim, ja ne bih imao teksta. Sve pišem s punom sviješću da pretjerujem i nadam se da je to uvredljivo za što veći broj ljudi. Takva je igra: ukoliko bih ukalkulisao posljedice, to ne bi vodilo skraćenju već ka nihelaciji i teksta ne bi bilo“, rekao je on.
Kaže i da, srećom, živimo u vremenu u kojem više nije moguće da „vlast obrati pažnju na roman“.
„Možete pisati što god hoćete, nikoga se to ne tiče, a svakako onih na poziciji moći“, naveo je on i dodao da svijet danas određuje samo – tehnologija. Kodovi, programeri, spin-doktori su oni koji oblikuju stvarnost. Mi smo tek komentatori koji na marginama tekta pišu limunovim sokom. To je danas književnost“, smatra Nikolaidis za što mu je ubjedljivi argument da u posljednji 30-40 godina ne postoje knjiga ili film koji bi „promijenili svijet“.
Stefan Bošković ima drugačiji stav od Nikolaidisa o budućnosti književnosti, ističući da se „nikada više knjiga nije štampalo nego danas“.
„Mislim da je književnost kao poziv promijenila oblik i da je navikla na vrijeme i promjene. Nije normalno da roman bude ono što je bio prije nekoliko decenija ili više, jer riječ više nema istu snagu“, smatra on i dodaje da su primat odavno dobili audio-vizuelni mediji.
Kada je riječ o autocenzuri odnosno cenzuri, kaže da se ona mora posmatrati u određenom kontekstu.
„To su neki isti tekstovi koji su se pisali i prije više stotina godina i danas, samo je pitanje konteksta kada, gdje i zbog čega se to dešava. Upitno je pričati o cenzuri i autocenzuri u Crnoj Gori, državi od 600.000 stanovnika, ali i o onoj ‘prijateljskoj cenzuri’ koja se nalazi negdje između. U odnosu na cenzuru koja je precizna i jasna, mnogo je veći problem autocenzura jer niko ne zna na koji način sam sebe cenzurisao dok sam pisao“, naveo je on.
Melida Travančić kaže da u današnjem post-postmodernom svijetu kada niko i ništa nije važno, njoj književnost predstavlja „suočavanje sa stvarnošću i sa sobom“. Tim prije što dolazi sa „dvostruke margine“, kao pjesnikinja i žena.
„Kada pominjemo cenzuru i autocenzuru, odmah se sjetimo totalitarnih režima. Međutim, ima stvari na koje je stavljen veto da se o tome ne govori: ko danas piše prave, lijepe ljubavne romane? Danas bi trebalo mnogo toga cenzurisati, od sadržaja na internetu, bilborda, muzike… Ovo su patrijarhalne sredine koje guše umjetnički čin. Kada sam prije 15 godina objavila zbirku erotske poezije, u mojoj sredini je to opisivano kao ‘kulturološki šok’. Danas se više niko na to ne okreće, ali zato se to može smatrati ‘tihom cenzurom’ što se danas često događa“, dodala je ona.
Podsjetila je da su i Pekić i Kiš o autocenzuri govorili kao o bolesti.
„Ne možemo dozvoliti da se sami zaustavljamo. Treba ogoljeti stvarnost i pokazati je onakvom kakva zaista jeste“, rekla je Travančić.
Ognjen Spahić se osvrnuo na početke svog rada kada je mislio da piše „da bi svijetu bilo bolje“, ali je vremenom spoznao pravi razlog.
„Shvatio sam da književnost postoji samo zato da bi meni bilo bolje. Zato nastavio sam da pišem kroz krajnje autističan princip odnosa prema tekstu. Živite kroz kompromise na koje smo svi svakodnevno prinuđeni, dok ne odlučite da postoji jedna mala sfera u kojoj te kompromise nećete praviti. Za mene, to je književni izraz od kojeg ne odustajem. Iako zvuči paradoksalno, želio bih da živim u društvu u kome postoji književna cenzura. Sve to na fonu marginalizacije književnosti koja je jedna perfidna cenzorska konstanta koja se dešava posljednjih decenija kao posljedica poraznih civilizacijskih činjenica“, rekao je on.
Autocenzuru, pak, smatra činom pristojnosti, način da čovjek sam sebi „kontroliše mišljenje, razmišljanje, odnos prema estetskoj viziji svijeta u koji vjerujemo“.
„Đilas je imao najmanje problema sa svojim književnim djelom. Pretpostavljam da ga nema ni Andrej. Ali s druge strane, u odnosu na javni ideološki diskurs, to može biti itekako predmet brutalne društvene odmazde. Vjerujem da bi i naša večerašnja tema trebalo da krene u tom pravcu da književna cenzura u društvu koje zovemo Crna Gora ne postoji upravo zato što je književnost otjerana na same margine društvenog izraza“, zaključio je Spahić.
Cijeli razgovor možete pogledati na videu u nastavku:
***
Akademija „Milovan Đilas” je osnovana s ciljem da jača svijest o neophodnosti poštovanja ljudskih prava u Crnoj Gori, prije svega prava na slobodu govora, odnosno s ciljem jačanja svijesti građana/ki Crne Gore o neophodnosti slobodnoga govora i kritičkoga rasuđivanja, uz toleranciju različitosti i uz afirmaciju domaćih autora/ki i/ili njihovog opusa.
Skup je dio projekta Akademije, koji je podržan je kroz program „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“ koji zajedno realizuju Centar za građansko obrazovanje (CGO), Friedrich-Ebert-Stiftung (FES), Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i Politikon mreža. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave. Saradnik DCI na projektu Akademija „Milovan Đilas” je Fakultet za crnogorski jezik i književnost, a medijski sponzor Akademije je portal CdM.